Nakon vrlo dobre inscenacije Coppélije, kao klasičnog izbora za ovu sezonu, drugi premijerni naslov potpuni mu je kontrast, a koreografski ga potpisuje Igor Kirov, naslovivši ga jednostavno Balet o mladosti.Ansambl, koji nastupa u gotovo punom sastavu, generalno se izvrsno snašao u fuziji neoklasičnog baleta, suvremenih plesnih tehnika, standardnih plesova i slobodnog stila. Premda se spuštanje s razine najzahtjevnije plesne tehnike na druge osjetno manje zahtjevne ne bi trebalo činiti kompliciranim, kod plesača klasičnog baleta ta se adaptacija u pravilu ne događa jednostavno
Balet je inspiriran filmom Le Bal Ettorea Scole iz 1983., pa se radnja odvija u plesnoj dvorani, koja je scenografski oblikovana u obliku trokuta – s vrhom na najudaljenijoj točki od publike, ispod koje se nalazi stepenište (koje je, za razliku od većine Kirovljevih baleta, u ovom i djelotvorno i dekorativno), a ispod njega se u pravcu preostalih dviju stranica nižu po tri stola s dvjema stolicama te šank s nekoliko stolica na lijevoj strani pozornice, dok disco kugle koje vise sa stropa upotpunjuju plastičan dojam.
Dramaturg Goran Golovko u svojem je segmentu organizacije scenskog tkiva kao polazišnu točku odabrao romantične kolektivne uspomene, u odnosu na koje sagledava recentni povijesni trenutak:
U vrijeme kada smo, zajedno s našim roditeljima, vjerovali da ćemo ljetovati na Mjesecu, glazba na plesnjacima ulijevala je nadu. Bila ona slatka, preslađena ili gorko-slatka, zabavna glazba je hranila zajedničke utopije i svaku osobnu, malenu utopiju o zamišljenoj sreći u idealnom svijetu koji nas čeka iza nekog zamišljenog uličnog ugla. Danas, s odmakom od pedesetak godina, na to se vrijeme možemo samo nostalgično osvrtati i blago se podsmjehivati svojoj djetinjoj naivnosti. Plesnjake je zamijenio zaglušujući ritam neke nove plemenske pripadnosti, a glasno zajedništvo tisuća samoća nametnuto nam je pravilo. Svijet je postao neko drugo mjesto od onoga kako smo ga zamišljali. Ili smo samo odrasli. Ostarjeli?
Glazbeni okvir toj 70 minuta dugačkoj potrazi za izgubljenim vremenom pruža dvadesetak hrvatskih šlagera i šansona (iznimka je jedna Stilski i koncepcijski Balet o mladosti Kirovljev je do sada najveći iskorak unutar splitskog, sada već pozamašnog opusa. Svoj prepoznatljiv izraz maksimalno je prilagodio – što ovdje znači podredio – načinu ekspresije koji sugeriraju glazba, radnja, atmosfera i, dakako, tipovi plesačamakedonska), većinom iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz nekolicinu iz sedamdesetih i osamdesetih. Izbor iz mnoštva vokalno-instrumentalnih uspješnica kroz tri desetljeća nije mogao biti lagan, no napravljen je na najbolji mogući način – presjekom popularnih i onih nešto manje popularnih (ne i manje kvalitetnih) izvođačkih imena, kao i pjesama, uz nastojanje da ritam, melodija, stihovi i aranžman odgovaraju karakterima, događanjima i atmosferi na sceni.
Kostimi Sonje Obradović također uspješno evociraju relativno davna vremena, upućujući bojama i krojevima na mjesto, vrijeme i razloge zbivanja, odnosno kontekstualno definirajući likove; ali prije svega omogućuju ono najvažnije – potpunu slobodu pokreta.
Foto: hnk-split.hr
Stilski i koncepcijski Balet o mladosti Kirovljev je do sada najveći iskorak unutar splitskog, sada već pozamašnog opusa. Svoj prepoznatljiv izraz maksimalno je prilagodio – što ovdje znači podredio – načinu ekspresije koji sugeriraju glazba, radnja, atmosfera i, dakako, tipovi plesača. Epizode iz svakodnevnog života, s naglaskom na širokom spektru isječaka iz onih ljubavnih – emotivnih, prozaičnih, teatralnih, duhovitih, sanjalačkih... – autor koncipira u optimalnoj ravnoteži, tempiranosti i trajanju sola te manjih i većih grupa, kao i identičnih i različitih koreografskih elemenata, glavnih i sporednih zbivanja, humorističnih dosjetki, performativnih ispada, verbalnih upadica, efektnih detalja i drugo.Kostimi Sonje Obradović također uspješno evociraju relativno davna vremena, upućujući bojama i krojevima na mjesto, vrijeme i razloge zbivanja, odnosno kontekstualno definirajući likove; ali prije svega omogućuju ono najvažnije – potpunu slobodu pokreta
Ansambl, koji nastupa u gotovo punom sastavu, generalno se izvrsno snašao u fuziji neoklasičnog baleta, suvremenih plesnih tehnika, standardnih plesova i slobodnog stila. Premda se spuštanje s razine najzahtjevnije plesne tehnike na druge osjetno manje zahtjevne ne bi trebalo činiti kompliciranim, kod plesača klasičnog baleta ta se adaptacija u pravilu ne događa jednostavno, jer osim što slobodniji stil puno rjeđe koriste, on postulira i posvemašnju suprotnost uobičajenoj tehnici – prije svega pokretljivost zdjelice, mekoću leđa i krajnju nesputanost geste.
To se u praksi često manifestira plastičnošću dijelova tijela, ali ne i njihovom generalnom povezanošću, odnosno prirodnim spiralnim kretanjem. U ovom baletu to, međutim, nije slučaj, osobito ne kod većine plesača iz prvog plana – Irine Čaban Bilandžić, Ajle Kadrić, Tamlyn Higgins, Ivana Boika, Aarona Koka i Eugena Dobrescua – a također ni kod Matee Milas, kao jedine čiji plesački kapacitet nije dobio njemu proporcionalan scenski značaj.
Kirov se i najnovijim baletom predstavio kao rijedak primjer ravnatelja koji i želi i umije disati kako s ansamblom, tako i s publikom, čije je bìlo gotovo uvijek sposoban precizno osjetiti, i po želji ubrzati. Pokazalo se to i na izvedbi dan nakon premijere, 1. lipnja,Kirovljevi baleti, najjednostavnije rečeno, imaju dušu, u čemu iznimka nije ni najnoviji. Balet o mladosti emociju ne izaziva očitom namjerom (patetikom ili nostalgijom, odnosno klišejem nekada-je-sve-bilo-ljepše-i-bolje), već naprosto iskrenim, predanim i znalačkim pristupom onome što i za koga radi tijekom koje su gledatelji često reagirali smijehom, pjesmom, plesom ili barem pljeskom u ritmu pjesme (ovisno o dobi), a na kraju predstave dugotrajnim srdačnim aplauzom, kojim plesačima praktički nisu dopuštali odlazak s pozornice.
Kirovljevi baleti, najjednostavnije rečeno, imaju dušu, u čemu iznimka nije ni najnoviji. Balet o mladosti emociju ne izaziva očitom namjerom (patetikom ili nostalgijom, odnosno klišejem nekada-je-sve-bilo-ljepše-i-bolje), već naprosto iskrenim, predanim i znalačkim pristupom onome što i za koga radi.
Anuliravši prepoznatljivošću i autentičnošću svojeg rukopisa potencijalnu izlizanost univerzalne i svevremene teme, i pristupivši joj kroz prizmu joie de vivre kao scenski i uopće sve rjeđe prisutnog relikta prošlih (svršenih?) vremena, autorski je tim tražio, i pronašao, komunikativan način da se obrati našim najzapretanijim osjećajima, čežnjama, željama, strahom od usamljenosti i potrebom za ljubavlju i pripadanjem. Jer je ljudska priroda, srećom, ostala nepromijenjena.
