Neizostavan dio božićnoga kazališnog repertoara dobio je u riječkom HNK-u novo scensko ruho - premijerno izvedeno 7. prosinca 2019. - čiju koreografiju potpisuje Mauro de Candia, dramaturgiju Patricia Stöckemann, scenografiju i kostimografiju Margrit Flagner (adaptacija scenografije: Aleksandra Ana Buković; adaptacija kostima: Manuela Paladin Šabanović), oblikovanje svjetla Mauro de Candia i Dalibor Fugošić, dok je orkestrom ravnao Pavle Zajcev.
Candia je svojeg Orašara prvotno postavio 2016. u Augsburgu, te ga je za riječku scenu i plesače, dakako, donekle prilagodio, no ono esencijalno ostalo je nepromijenjeno: vješto spajanje klasičnog, neoklasičnog i suvremenoga plesnog stila, od kojih je svaki ravnomjerno zastupljen i smisleno interponiran.
Svjestan svojih kvaliteta i ograničenja, autor originalnost pristupa bazira s jedne strane na raznolikoj i upečatljivoj gesti, čije stilske metamorfoze - zajedno s onima scenografskim i kostimografskim - tvore efektne i bešavne prijelaze iz klasičnog u suvremeni duh bajke i obrnuto, a s druge strane na mjestimice bitno drukčijem čitanju partiture, koje djeluje posve prirodno čak i kod prilično hrabrih odluka, poput one da karakterni plesovi u drugom činu, iako muzički prisutni, koreografski kao takvi budu praktički zaobiđeni. Usto kombinira plesačke glasove uz glazbu, kao i ples bez glazbe, dok u završnom pas de deuxu ostaje isključivo u klasičnom pretincu, prezentirajući fluidno kretanje, izdužene linije i atraktivne podrške.
Glavni plesači i tehnički su i glumački uspješno utjelovili svoje likove, iako više ponaosob nego međusobno. Marta Kanazir bila je uvjerljiva kao djetinjasta, buntovna i duhovita Marie (no ipak ne toliko da predugačkim problematiziranjem njezinog nezadovoljstva poklonima u prvom činu predstava ne izgubi na tempu), a podjednako ekspresivan (premda ne i karizmatičan) bio je i Tilman Patzak kao Orašar; međutim, u kulminacionom pas de deuxu nisu uspjeli zaživjeti kao par, osobito razdvojeno djelujući pri Patzakovima seksualiziranim kretnjama, koje su kao znak da je s odraslom Marie stoga djelovale nemušto i neuvjerljivo (izvedba: 13. prosinca 2019.).
Hugo Rodrigues kao Drosselmeyer predstavu je sugestivno otvorio i zatvorio, dok se povelik plesački korpus - koji u cijelosti pleše, a ne tek, kao što je uobičajeno, dobrim dijelom samo statira - pokazao raspoloženim i ujednačenim, ali i previše izjednačenim, s obzirom da Candia većinu izvođača slično tretira, zbog čega se perspektivniji među njima nisu imali čime istaknuti (izuzev Emanuela Amuchásteguija, no i on više šarmom nego plesnim umijećem).
Scenografija je u prvom činu elegantna i reducirana, te efektna u postizanju dubine prostora, s otvorenim vratima na stražnjoj lijevoj i desnoj strani pozornice kroz koja se pruža pogled na dijelove stambenog prostora, dok se u drugom činu u pozadinskom dijelu sastoji od čak 28 satova - različitih dimenzija, dizajna i vremena - koji mješavine stilova i sfera (i)realnosti istovremeno simboliziraju i s njima korespondiraju, kako u već spomenutom koreografskom segmentu, tako i u kostimografskom, čiji koloplet tradicionalnih, bezvremenih i futurističkih modela seže u rasponu od pački, preko klasičnih odijela, haljina, bluza, suknji i hlača, do kostima čiji krojevi, boje i materijali tvore gotovo zaseban i sasvim nadrealan kontekst.
Candia je uvjerljivo i konzistentno proveo potencijalno škakljiv naum da Orašaru podari nov i suvremen okvir, istovremeno mu u dovoljnoj mjeri ostavljajući prepoznatljiv klasični, čime je ne samo u punoj mjeri ˮopravdao“ svoje autorstvo i zamjenu dosadašnjega, Savkovićevog Orašara, nego je podjednako i onoj publici koja se s Orašarom susreće po prvi put i onoj koja ovu produkciju može usporediti s više odgledanih, pružio ne tako čestu priliku za uživanjem u punokrvnom, maštovitom i originalnom božićnom klasiku.