Četrdeset i osam sati nakon što je američka državna tajnica Hillary Clinton odletjela iz Tripolija u dalji obilazak neuralgičnih žarišta šire bliskoistočne regije, i nakon što je svojim domaćinima iz libijskog Privremenog nacionalnog vijeća pri odlasku objasnila kako Gadafi mora biti uhvaćen "živ ili mrtav" - sustigla ju je vijest da je ovaj ubijen. Upravo se obraćala novinarima na press konferenciji u Islamabadu i uskliknula - "Wow!". Potom je nastavila sa svojom afganistansko-pakistanskom pričom. "Ludi pas" Gadafi, kako ga je svojevremeno nazvao predsjednik Reagan, je eliminiran. Već složeni odnosi sa pakistanskim saveznikom su se dodatno zakomplicirali s ubojstvom Bin Ladena. Odstrijelila ga je grupa američkih komandosa drugoga svibnja ove godine u operaciji "Neptunovo koplje" u Abotabadu, pakistanskom garnizonskom gradu na pedeset kilometara od Islamabada. Dvadeset i četiri sata kasnije njegovo je tijelo bilo bačeno u vode Indijskog oceana.
Kako je ubijen
Za ubojstvo Gadafija, samoproglašenog "afričkoga kralja kraljeva", pobrinuli su se libijski "oslobodioci" pošto je automobilski konvoj s kojim je bježao iz Sirte bio zaustavljen raketama francuskih Rafale lovaca. On sam je bio ranjen, ali se sa grupom pratilaca uspio skloniti u odvodni tunel ispod obližnje autoceste. Pošto se predao ili bio izvučen iz te rupe - počeli su ga navlačiti i mlatiti uz povike "Alahu akbar!" (Bog je jedini). Svi lojalisti koji su uz njega ostali do kraja, navodno njih četrdesetak, pobijeni su na licu mjesta. Dok su ga jedni tukli, drugi sudionici ove danse macabre su sa svojim mobitelima snimali te morbidne scene i kasnije prodavali te inserte stranim novinarima. Prizori divljačkoga linčovanja bespomoćnog ranjenika se danima vrte po svjetskim medijima. Tako se moglo čuti, dok je još mogao govoriti, kako moli svoju "djecu" da prestanu; kako ih pokušava uvjeriti da je to što mu rade "protivno islamu". Tako se također zna da je poluživ ubačen u jedan žuti kamionet u koji se još ukrcalo nekih petnaestak njegovih mučitelja. Prema kasnijoj verziji Privremenog vijeća, poginuo je u "unakrsnoj vatri lojalista i oslobodilaca", te dopremljen je u Misuratu u "bolničkim kolima". Svjedoci tvrde kako mu je mrtvo tijelo vučeno ulicama Misurate u trijumfalnoj koloni vozila. Građani, koji su izdržali mjesece opsade Gadafijevaca, čiji su sinovi odigrali važnu ulogu u osvajanju Tripolija i evo sada pri hvatanju samoga Gadafija, oduševljeno su pozdravili njihov povratak sa njegovim tijelom. Građani Bemgazija i Tripolija, javljaju strane agencije, su masovno izašli na ulice slaveći kraj omraženoga diktatora.
Užasan i barbarski početak "nove ere" i "demokratske budućnosti" Libije u koje se zaklinju da su NATO saveznici libijski "osloboditelji". Libijski je "kralj kraljeva" okončao gore od Ceausecua i Sadama Huseina kojima je barem upriličeno nekakvo izmanipulirano suđenje. Iako su ih ponižavali, nisu ih fizički maltretirali. Bin Laden je ubijen u apotekarskoj operaciji američkih komandosa. Jedino je od njega gore prošao prosovjetski afganistanski predsjednik Nadžibulah, koji je mučen, kastriran, ubijen i naglavce obješen na kandelabru u Kabula usta napunjenih bezvrijednim novčanicama Nacionalne banke.
Užasan i barbarski početak "nove ere" i "demokratske budućnosti" Libije u koje se zaklinju da su NATO saveznici libijski "osloboditelji"
Izmrcvarena diktatorova lešina je, čini se, dok ispisujem ove redove, još je uvijek izložena znatiželjnicima u bivšoj gradskoj klaonici Misurate. Neki u tomu vide osvetu za sve patnje koje je skrivio stanovnicima ovoga grada i obiteljima izmasakriranih uznika zatvora Abu Salim u predgrađu Tripolija daleke 1996 godine. Među onih tisuću što su tada stradali bilo ih je puno iz Misurate. Bili su optuženi za islamističku zavjeru protiv režima. Međutim, mnogi su se sudionici te zavjere tada uspjeli spasiti i par stotina njih je završilo na bojištima Afganistana, a kasnije i Iraka, boreći se u redovima Al-Kaede. Oni što su preživjeli i vratili se u zemlju su se uključili u pobunu protiv Gadafija. A na pitanje zašto je Gadafijevo tijelo izloženo baš u klaonici - prozaičan je odgovor da je to jedino mjesto u gradu sa funkcionirajućom hladnjačom. Tu se tijelo ubijenoga vođe čuva dok se ne odluči što s njim učiniti. Po islamskim zakonima trebalo ga je pokopati istoga dana kada je poginuo. Međutim, i ubojice i članovi Privremenog vijeća strahuju da bi mu grob mogao postati mjestom hodočašća njegovih poštovalaca. On im je više puta obećao da će se boriti do smrti i umrijeti na tlu Libije, što se i dogodilo. Za sve njih on je šehid - sveti mučenik. No postoji i zahtjev UN-a i zapadnih saveznika da se provede nezavisna istraga o okolnostima njegove smrti. NATO čelnici, sa čijim je bombama "oslobađana" Libija, tako pokušavaju pokazati kako im je ipak stalo do osnovnih humanitarnih normi. Najviše bi im odgovaralo da se to tijelo baci u more ili tajno pokopa na nekom skrivenom mjestu u pustinji, ali bi to trebali odraditi lokalci.
No čuju se i glasovi da se diktatorovo tijelo čuva u frižideru kako bi ubojice mogle naplatiti ucjenu na njegovu glavu. Navodno je riječ o 20 milijuna dolara koji bi dobro došli Misurati. Jedan se 22-godišnjak, koji je sudjelovao u njegovu hvatanju, hvali naokolo kako mu je osobno ispalio dva metka - jedan u prsa, a drugi u glavu. Kao svjedoke učinjenog navodi nekoliko svojih drugova po oružju.
Pad Sirta
Gadafijeva smrt je zasjenila konačni pad Sirta, uporišta njegovog plemena Gadadfa, mjesta kojega je bio pretvorio od siromašnoga primorskog naselja u moderan grad i kojega je gradio kao prijestolnicu buduće ujedinjene Afrike. Taj je grad razoren NATO-vim bombama, a što je preostalo dokrajčili su "oslobodioci" iz Misrate i Bengazija. Nikada se neće doznati koliko je civila izginulo u akciji NATO bombardiranja. Onih malo preživjelih koji su uspjeli pobjeći iz grada pa se ohrabrili vratiti povjerilo je rijetkim zapadnim izvjestiocima da im je takva vrsta "oslobođenja" došla kao okupacija. Domovi kojima su se vratili, ukoliko nisu bili sravnjeni sa zemljom, bili su temeljito demolirani i opljačkani.
Mutasim, Gadafijev sin i komandant njegove elitne jedinice, čiji su borci do posljednjeg metka branili Sirte, uhićen je u tom gradu. Prema video snimku koji se vrti po medijima, prije nego što su ga ubili bez suđenja dozvolili su mu da uzme gutljaj vode i posljednju cigaretu. Nisu ga maltretirali poput njegova oca Moamera. Iznenađenje za domaće i inozemne protivnike Gadafija je bilo da je zajedno sa sinovima Mutasimom i Seif Islamom izabrao upravo Sirte kao posljednje utočište. Do sada se vjerovalo da se Moamer i Seif kreću negdje po pustinjskim bespućima južne Libije i odatle planiraju protuofanzivu prema sjeveru. Nekoliko dana prije pada Sirte, jedna je grupa Gadafijevih lojalista doista pokušala pokrenuti ustanak u Tripoliju protiv novih vlastodržaca, ali joj se poduhvat izjalovio.
Sastavljanje "inkluzivne" vlade opet odloženo
Tek bi trebala biti sastavljena nova vlada koja bi na položaju ostala do izbora predsjednika republike. Dakle - sve na dugom štapu, ali zvuči "demokratski"
Sa padom Sirta u ruke boraca iz Misurate i Bengazija, Privremeno nacionalno vijeće, koje je priznato od UN-a legitimnim predstavnikom Libije, je u teoriji uspostavilo punu kontrolu nad sjevernom Libijom. Unaprijed je tvrdilo kako će kršenje otpora Gadafijevaca u tom gradu značiti "oslobođenje Libije" i kako će poslije toga biti oformljena dugo odlagana "inkluzivna" vlada. Sada, kada je Sirte pao, izgleda da je satavljanje te vlade ponovo odloženo. No najavljena je "proslava oslobođenja" u Bengaziju, odakle je prije sedam mjeseci krenula pobuna.
Seif Islam, koji se javno bio eksponirao kao očev opunomoćenik i smatran je njegovim naslijednikom, izvukao se iz Sirte. Navodno je sa grupom privrženika, u koloni od pet automobila, krenuo u pravcu juga. Plasirana je vijesti da je i on ubijen, pa je to demantirano. Sve dok je ne bude uhvaćen "živ ili mrtav" smatrati će se prijetnjom novim vlastodršcima. A i dobra je izlika za još jedno odlaganje sastavljanja "inkluzivne vlade".
Mahmud Džibril, kontraverzni premijer sadašnje nereprezentativne prijelazne vlade, najavljuje raspisivanje izbora za Narodni kongresa u roku od osam mjeseci. Kongres bi prema njemu ispisao prijedlog ustava s kojim bi se išlo na referendum. Tek tada bi bila sastavljena nova vlada koja bi na položaju ostala do izbora predsjednika republike. Dakle - sve na dugom štapu, ali zvuči "demokratski". Simptomatično, Mustafa Abdul Džalil, predsjednik libijskog Privremenog nacionalnog vijeća, dakle Džibrilov nadređeni, posljednjih se desetak dana javno ne izjašnjava.
Vijeće i njegova vlada ne kontroliraju situaciju na terenu. Tu autonomno operiraju oružane družine sklepane po plemensko-klanskim ili zavičajnim ključevima. Tri su grupe sudjelovale u izbacivanju Gadafijevaca iz Tripolija - Zeitunska brigada, kojoj je primarni cilj bila pljačka, jedinice iz Misurate, koje su se osvećivale glavnome gradu za Gadafijeve zločine, i lokalno vojno vijeće pod komandom poznatog islamiste Belhadža. Sve tri grupe su prihvatile dolazak u glavni grad Privremenog vijeća iz Bengazija, koje figurira kao vodstvo anti-Gadafijevske pobune, kako bi sebi pribavili legitimitet u očima NATO saveznika, pa samim tim i šire međunarodne zajednice. U osvajanju Sirte ključnu su ulogu odigrali borci iz Misurate, koji su se dokopali Gadafija i prisvojili tijelo tiranina. Prepustili su razoreni Sirte bengazijcima. Redovi ovih više nisu jedinstveni od nerazjašnjenoga ubojstva Abdel Fatah Junesa, nominalnog vrhovnog komandanta pobunjeničkih snaga i pripadnika plemena Obeidi, jednog od najbrojnijih u Sirenaiki. Nejasno je što se dogodilo u Bani Validu, još jednom uporištu Gadafijevih lojalista, koje je poslije više bezuspješnih pokušaja iznenada "osvojeno" od strane bengazijskih snaga. Izgleda da je zapravo postignut nekakav kompromis između bengazijaca i prvaka gradskih klanova. Isto se nešto ranije dogodilo dalje prema jugu, u Sebhi, glavnom gradu Fezana. Od onda u ova mjesta nije pripušten ni jedan strani novinar, a i ne znam da li je to ikoga od njih zanimalo. Prošao sam svojevremeno tim gradovima i pustinjskim oazama oko njih. Činilo mi se tada da je svaki od tih gradova i svaka oaza svijet za sebe, potpuno odvojen od priobalnog dijela Libije. Posjetio sam također Gadames, srednjovjekovni gradić usred plodne oaze na tromeđi Libije, Tunisa i Alžira, kojega su lokalni Berberi preuzeli od Gadafijevaca.
Ratni plijen i preraspodjela naftne rente
Svi smatraju da bi trebali biti nagrađeni prema vlastitim zaslugama sa odgovarajućim udjelom u budućoj vlasti i podijeli ratnoga plijena. Isti sebični pristup imaju NATO-vi saveznici
Kao što sam već pisao na ovim stranicama - smrt Gadafija, pa i njegova sina Seifa Islama, koji još uvijek izbjegava potjerama - neće označiti kraj libijskih sukoba. Otpor novim vlastima, bez obzira kako i kada će biti sastavljena nova vlada, će se nastaviti. Veliki su izgledi da će se razmimoilaženja u redovima "oslobodilaca" još više produbiti. Već se sada svađaju oko toga tko je najzaslužniji za rušenje 42-godišnje Gadafijeve strahovlade. Svi smatraju da bi trebali biti nagrađeni prema vlastitim zaslugama sa odgovarajućim udjelom u budućoj vlasti i podijeli ratnoga plijena. Isti sebični pristup imaju NATO-vi saveznici. Ovima je sadašnji libijski ministar energetike poručio da će se budući ugovori za istraživanja, eksploataciju i izvoz nafte i prirodnog plina dodjeljivati isključivo po ekonomskim, a ne političkim kriterijima.
Libijski sukobi su počeli kada se razišla heterogena Gadafijeva vladajuća klika. Njegovi su odmetnuti ministri i drugi dužnosnici bili antagonizirani arbitrarnim načinom na koji je on dijelio naftnu rentu, favorizirajući svoje poslušnike i zakidajući plemena i zajednice kojima su oni sami pripadali. Priliku su iskoristili zapadni saveznici - Washington, za stjecanje čvrstog strateškog uporišta u Sjevernoj Africi, između Tunisa i Egipta, gdje su Amerikanci sa svrgavanjem Ben Alija i Mubaraka ostali bez lokalnih partnera - Pariz i London za sadržajniji udio u raspodijeli naftnog kolača, a Rim za očuvanje postojećih privilegiranih pozicija u snabdijevanju libijskim plinom.
Inozemne reakcije
Svi su NATO saveznici na sličan način pozdravili kraj "diktatorskog režima" i najavu "nove ere" u kojoj će libijski narod "slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini". Citiram neke dijelove tih izjava: Sarkozy - "Libijski se narod oslobodio 40-godišnje dikature"; Cameron - Gadafijeva smrt "otvara perspektive demokratske budućnosti"; istovremeno je Foreign Office uputio cirkular na adrese 200 britanskih kompanija, upozoravajući ih da budu spremne za buduće poslove u Libiji; Obama - smrt Gadafija "opravdava kolektivnu vojnu akciju Zapada"; njegov potpredsjednik Biden - "uložili smo u libijsku operaciju dvije milijarde dolara i ni jedan američki život nije izgubljen (...) to je recept za naše buduće akcije po svijetu", itd. opreznije ili gluplje.
I Rusi i Kinezi, koji su se uzdržali prilikom izglasavanja rezolucije br. 1973, su požurili sa izjavama kako žele održati sa novim libijskim vlastima odnose uzajamno korisne suradnje. Ruske i kineske su kompanije uspješno poslovale u Libiji i ne žele biti zaobiđene u budućoj preraspodijele naftne rente. Kineze posebno zanimaju polovi rekonstrukcije ratom razorene infrastrukture gdje mogu ponuditi svoje građevinarske usluge uz najnižu cijenu.
Generalni tajnik NATO-a Danac Anders Fogh Rasmussen je izjavio kako će uskoro biti obustavljene vojne operacije Atlantskog saveza u Libiji. Vidim da se oprezno priprema teren za vraćanje čitavog libijskog dosijea Ujedinjenim narodima. Neki komentatori otvoreno zagovaraju upućivanje na lice mjesta UN-ovih mirotvoraca kako bi se tamo bili uspostavljeni "red i mir". To će po receptu već isprobanom u Bosni, Kosovu i Afganistanu po svoj prilici biti slijedeći korak.
Arapski autokrati i Libija
Tunisu se upravo održavaju prvi slobodni parlamentarni izbori čiji su krajnji ishodi neizvjesni. Vojna hunta koja vlada Egiptom tapka na mjestu i nejasno je kuda vodi zemlju
Sa svega par dana razlike od ubojstva Gadafija, umro je poslije duge bolesti 83-godišnji saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane princ Sultan, polubrat kralja Abdulaha. Sada je na redu za poziciju prijestolonasljednika i budućega kralja Sultanov brat princ Najef, dugogodišnji ministar unutrašnjih poslova i zamjenik premijera (kralja). Tvrdi se da je puno konzervativniji od Abdulaha i bliži vehabijskim klericima (u ovom dijelu arapskoga svijeta ih nazivaju vahabitima, striktnim sljedbenicima hanbalijske škole šerijata). No i s njim na kormilu saudijske države (Abdulah, također slaboga zdravlja, a napunio je 86 godina života), ništa se neće promijeniti u vanjskoj politici zemlje - dinastija će ostati čvrsto vezana uz politiku Washingtona bez obzira tko se nalazio u Bijeloj kući. To je pakt kojega dinastija duguje svom rodonačelniku, Abdel-Azizu El-Saudu, tvorcu saudijske države Amerikanci su garant opstanka na vlasti, sve dok Saudijci isporučuju svjetskim tržištima dovoljne količine nafte. Prvi su svjetski izvoznici crnoga zlata, glavni članovi OPEC-ova naftnog kartela i vodeća zemlja grupacije arapskih monarhija Arabijskog poluotoka (Vijeća suradnje Golfa - Gulf Cooperation Council-GCC).
Tu su regionalnu organizaciju Saudijci aktivirali zajednički gušeći pobunu u Bahreinu, gurajući plan za rješavanje jemenske krize, pomažući injekcijama petro-dolara egipatskoj vojnoj hunti i podržavajući politički, novčano i isporukama vojnoga materijala anti-Gadafijevske snage u Libiji. Šest članica GCC-a proguralo je kroz Arapsku ligu rezoluciju kojom se zahtijevalo uvođenje zabrane letenja (no-fly) zone nad Libijom radi zaštite civila od napada Gadafijeve avijacije. To je bio, kao što sam već ranije rekao, pretest trokutu SAD-Francuska-Britanija da takvu rezoluciju usvoji Vijeće sigurnosti UN-a. Da li netko misli da je arabijskim autokratima - kraljevima, emirima i šeicima - stalo do demokracije u Libiji?
Saudijci su u Libiji prepustili vodeću ulogu katarskom emiru Hamadu bin Kalifi Al-Taniju. Njegove su državne kompanije za račun pobunjeničke vlade u Bengaziju prve osposobile neka naftna crpilišta na istoku zemlje. Otkupile su i izvezle prve količine nafte sa tih nalazišta. Prve su pobunjenicima počele dostavljati oružje i municiju. Čuvena katarska RTV Al-Jazeera je Privremenoj vladi osposobila TV studio i emitiranje.
Istaknuti islamski autoritet, šeik Jusef Al-Karadavi, čije propovjedi redovito prenosi katarska TV, je poslije molitve prošloga petka u Dohi, izrazio nadu da će autokratske predsjednike Sirije i Jemena, Bašara El-Hafeza i Alija Abdulaha Saleha,"uskoro sustići ista sudbina kao Gadafija". U svoju listu za odstrel nije uvrstio bahreinskog kralja i druge arapske autokrate koji su ovomu pomogli održati se na prijestolju.
Generalni sekretar egipatske Stranke slobode i pravde, produžene ruke Muslimanskoga bratstva, Mahamed Saad El-Katatni, je ustvrdio kako je ubojstvo Gadafija "još jedna pobjeda arapskoga naroda nad tiranijom". Pozvao je bogate zemlje Arabijskog poluotoka da "ojačaju svoje veze sa arapskim susjedima". Pretpostavljam da ih sa time poziva investirati petro-dolare u posrnulu egipatsku privredu.
Umjesto zaključka ponoviti ću istu tvrdnju kao i ranije: u Libiji ništa nije gotovo, samo nastupa nova faza sukoba. Prijeti joj opasnost od plemensko-regionalnih podjela, kakve su iznutra razorile Somaliju i Afganistan, i koje su uzrokom sadašnjih jemenskih i sirijskih sukoba. U Tunisu se upravo održavaju prvi slobodni parlamentarni izbori čiji su krajnji ishodi neizvjesni. Vojna hunta koja vlada Egiptom tapka na mjestu i nejasno je kuda vodi zemlju.
