Norveški filozof Lars Svendsen, u svojoj tipologiji zla, definirao je ideološko zlo kao vrstu zla koja nema svrhu u samoj sebi, odnosno kojoj nije cilj da nekome "naudi", nego se događa u ime ostvarenja (većega) dobra. Naime, iako u površnom promišljanju zla često za(o)stajemo na shvaćanju zla kao onog "demonskog", sadizma ili zluradosti, nemali broj zločina u povijesti počinili su zanesenjaci, "vizionari" u ime nekih viših ideala. Nacisti su prosvjetiteljski ideal napretka poistovjetili s praktičnim pokušajem stvaranja savršene, naravno svoje, rase metodom eliminiranja "manjkavih", "komunisti" su pokušaj prakticiranja besklasnog društva sveli na izgladnjivanje njegovih članova, današnji teroristi U totalitarnom sustavu uvijek je potrebno imati jasno definirane neprijatelje koji ne nadilaze zadane im granice. Naime, kada bi Drugi bili slobodno misleća bića, onda bi i mi sami, u suočavanju s njima, morali preuzeti odgovornost slobodno mislećih bićabore se protiv poroka iskvarenog zapadnog svijeta...
Hannah Arendt ustvrdila je kako do zločina koji su rezultat određenih ideologija dolazi zbog nerazmišljanja, odnosno odbijanja susreta sa samim sobom ili njegovog onemogućavanja, što je rezultat totalitarne prakse "dokidanja" osobnosti. Time je njezino razumijevanje "banalnosti" zla postalo općim i jednim od najcitiranijih mjesta u novijoj povijesti kojim se ovaj tjedan poslužila i Asja Bakić u svojoj najnovijoj kolumni na portalu Muf. To za mene i ne bi bila osobita vijest da nisam baš ja, svojom banalnošću, zadobila čast biti indicirana kao agent reprodukcije zla.
U kolumni pod nazivom Antigona na Bleiburgu Asja Bakić pozabavila se mojom izjavom u emisiji Peti dan gdje sam, na pitanje Rade Borić o tome što mislim o vraćenom pokroviteljstvu nad Bleiburgom, uzvratila da smatram da je na to pitanje davno odgovorio Sofoklo svojom Antigonom, čija je poruka da sve žrtve trebaju biti časno obilježene na jednaki način. Bakić je moju konstataciju učinila predmetom, kako sama kaže, "vica" koji glasi da "Antigona i Bleiburg idu zajedno kao što idu Selak i pametna rečenica, dakle, nikako". No, unatoč pokušaju humora, moje izjave "na javnom televizijskom servisu nisu materijal za vic iz jednog jednostavnog razloga: glupe jesu, ali smiješne nisu nimalo". To što Bakić moju izjavu deplasira klasičnom metodom onih koji argumenata nemaju, a to je polazeći ad hominem, odnosno vrijednosnim epitetima "glupa i banalna" zasigurno nije nešto što bi se trebalo ticati šire javnosti jer samo po sebi govori dovoljno o argumentacijskoj kvaliteti napisanoga. No, činjenica da Bakić pritom sudi i o obilježavanju žrtava Bleiburga, točnije masovnih ubojstava na "križnom putu" koji je tamo započeo, a neistomišljenike, također uz uporabu prigodnih epiteta, žigoše velikim D(esničarke) te problem "šire" razmatra i iz samoproglašene "feminističke" perspektive, smatram dobrim povodom za pokušaj problematiziranja svih triju načina stvaranja i atribuiranja imaginarnih neprijatelja, što je već prepoznatljiva praksa eliminiranja Drugog u dijelu današnje javnosti.
U ime antifašizma
Asja Bakić ustanovila je, ili možda točnije perpetuirala, nažalost čestu, a vrlo pogrešnu, polarizaciju između blajburških i jasenovačkih žrtava te na tom tragu konstatirala:
"Užasno je ponižavajuće slušati na HRT-u izjave nastale pod patronažom desničarske ideologije po kojoj Jasenovac ne može biti mjesto hrvatskog pijeteta jer tamo nisu ginuli Hrvati, barem ne oni 'pravi'. Jer ako bismo priznali da je Jasenovac hrvatska tragedija, onda bismo morali priznati da Hrvatska ne postoji tek od ’91. i da oni ljudi koji su za hrvatsku nezavisnost dali svoje živote nisu ginuli na Bleiburgu."
Nadalje, tumačeći moju izjavu o obilježavanju blajburških žrtava, Bakić je izjavila:
Povijesna je praksa svih totalitarizama proglašavanje Drugog zlim, što daje legitimaciju za njegovu eliminaciju"Hrvatsku demokratsku zajednicu koju su potopili crni fondovi i Sanaderova korupcija, Karamarko je odlučio spasiti vlažnim snom o NDH s kojim, suprotno mišljenju Marije Selak, Sofoklo nema ama baš nikakve veze."
Na razini vjerodostojnosti njezinog teksta problematično je što iz navedenog proizlazi da sam ja "pričala" o Jasenovcu, koji niti je bio tema emisije, niti sam ga ja spomenula, kao što nisam govorila ni o karakteru NDH. No, mnogo je ozbiljniji problem potonje izjave što Bakić moju konstataciju o potrebi jednakog pijeteta prema svim žrtvama, pa i blajburškim, izjednačava s Karamarkovim "vlažnim snom o NDH-a" te tvrdi da "na Bleiburgu nisu ginuli ljudi koji su za hrvatsku nezavisnost dali svoje živote".
Ne, na Bleiburgu nisu ginuli "ljudi koji su za hrvatsku nezavisnost dali svoje živote". Na blajburškom "križnom putu" prvenstveno su ginuli ljudi, bez suđenja, bez imena. Koji sve ljudi i s kojom krivnjom, to nikome nije bilo važno. I zato je riječ o (po)ratnom zločinu. I zato je i vraćeno pokroviteljstvo nad Bleiburgom koje je svojevremeno uveo Ivica Račan. Kao što Martina Grahek Ravančić navodi u knjizi Bleiburg i križni put 1945. broj stradalih na "križnom putu" prema najnovijim istraživanjima iznosi oko 80 000 – 90 000. Je li dovoljno reći da je i jedna nevina ubijena osoba previše i podsjetiti da "antifašizam ne pravda komunističke zločine" (Jerca Vodušek Starič) ili na polarizaciju kakvu perpetuira Bakić moramo odgovoriti jednako banalnim i površnim relativiziranjem o tome da je i u Jasenovcu možda stradao netko kriv, poput četnika zarobljenih u bici na Lijevče polju, što bi bilo degutantno.
Andrea Feldman u knjizi Povijesno gledano. Razgovori s povjesničarima ispravno uočava da je suočavanje s mračnim stranama vlastite nacionalne povijesti čin patriotizma, a ne izdaje. Navedeno podrazumijeva osudu svih zločina koji su proizašli iz NDH, ali i, prema Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006), osudu svih komunističkih totalitarnih režima i zločina koji su se dogodili za njihovog vremena.
Stoga, upravo kada i sami zapadnemo u letargiju, protiv svoje volje uhvaćeni u zadani kovitlac nenadiđenih povijesnih zločina, odmak i utjehu, u pokušaju širenja perspektive, možemo pronaći u svevremenskim djelima. I odatle Sofoklo i njegova Antigona. U tom smislu moja izjava o poštivanju svih žrtava nije "desničarenje", kako je Bakić površno razumije. Nije ni "ustašovanje", kako ona klevetnički vizualno sugerira stavljanjem slike mladih djevojaka s ustaškim simbolima ispod teksta koji govori o meni. Nije ni "ljevičarenje". Moja je izjava izvan površnih i manipulativnih ideoloških podjela jer bi trebala biti osnova svake humanosti. Utemeljitelj filozofije povijesti, Giambattista Vico kao jedan od temelja civilizacije, zahvaljujući kojem čovječanstvo izlazi iz zvjerskog stanja, navodi upravo pokapanje mrtvih. A ne njihovo kremiranje u konc-logorima, bacanje u jame, tenkovske rovove ili rudarska okna.
Katarza u hrvatskom društvu, ako je ona moguća, dogodit će se tek kada sve (politički) suprotstavljene strane pounutre takvo razmišljanje. Smije li feminizam biti zlouporabljen kao sredstvo za diskvalifikaciju neistomišljenica, odnosno što se događa kada pojam feminizma postaje oružje moći? Je li na djelu ponavljanje patrijarhalnih obrazaca ili njihovo proširivanje novom municijom koja svojom pozicijom moralne superiornosti izmiče svakoj kritici?Onda više neće biti mjesta niti za seciranje tuđih izjava istjerivanjem tobože skrivenog fašizma u njima, niti za zauzimanje inatljivo isključivih ideoloških pozicija. Tek će se isticanjem i osudom zločina unutar svakog režima otvoriti mjesto za revaloriziranje pozitivnih tekovina samoupravnog socijalizma, što je, da upotrijebim figuru Asje Bakić, valjda "vlažni san" većine ljevičara. Ovako, u svakom apsolutiziranju samo jedne političke opcije kao one koja ima pravo na istinu, na djelu je ontologizam koji je preduvjet svakog totalitarizma.
U ime dijalektike
Bakić se opravdava da je navedenu temu načela iz dva razloga.
"Prvi je taj što desničarenje u medijima, koliko god nam glupavo i smiješno zvučalo, ima konkretne posljedice po društvo. Drugi je predrasuda da je za ravnopravnost spolova važnije da u javnom prostoru bude što više žena od toga kojoj političkoj opciji te žene pripadaju."
Nadalje, "kao prvo, desničarke u Hrvatskoj ne razmišljaju dijalektički, pa se stoga ne moraju zamarati protuslovljima".
Teško je navesti sve problematične teze koje proizlaze iz ovih izjava. Prva objašnjava nešto što se očito podrazumijeva samo po sebi, a to je da žene koje ne pripadaju odgovarajućoj političkoj opciji, vjerojatno onoj Asje Bakić, nemaju što raditi u medijima. Zar samo u medijima?
Druga, izuzetno zanimljiva stvar, jest da očito postoji entitet "desničarke" te da su one sve redom iste. Nalikuju k'o (GM) jaje jajetu. One se ne sastoje od pluralnih identiteta, one nisu i plesačice swinga, obožavateljice Justina Biebera, soboslikarice, spisateljice ili sveučilišne profesorice. Naravno da nisu kad ne mogu ni biti. A ne mogu ni biti kada ne misle, osim ako ne misle da nisu.
U prisilnom obilježavanju nekoga kao "lijevog" ili "desnog" – pri čemu se ti pojmovi dakako arbitrarno tumače pa je, primjerice, u ovom kontekstu desno izjednačeno s nerazmišljanjem (razmišljati dijalektički je pleonazam jer je, hegelovski rečeno, svako razmišljanje rezultat dijalektike) – na djelu je radikalno zlo. Naime, prije nego što je osmislila ono što je postalo prepoznatljivo pod sintagmom banalnog zla, mada sam pojam jedva spominje, Hannah Arendt proučavala je politike totalitarnih sustava (Hitlerova nacističkog i Staljinova boljševičkog) te je u njima prepoznala radikalno zlo jer "nastoje beskrajno mnoštvo i različitost ljudskih bića organizirati tako kao da su svi oni samo jedan pojedinac". Tu je "povijesno-politički proces definiran deterministički kao nešto što je od početka određeno, što slijedi vlastite zakone i stoga je spoznatljivo". Upravo se etiketiranjem osobe kao "Desničarke" podrazumijeva da se mogu pretpostaviti sve njezine daljnje akcije jer one ne mogu izaći iz zadanog "okvira zla" pa se tako, prema Bakić, od moje tvrdnje da je dominantni feminizam U jedinoj "intelektualnoj" emisiji "opće prakse" na HRT-u, "glupa desničarka", ili, blaže rečeno, ženska osoba koja se u javnosti nije deklarirala kao feministkinja i ljevičarka, i to jedna jedina, došla je na red nakon pet godina. Zaista, dobar razlog da se netko zapita koga i zašto forsiraju srednjostrujaški medijielitizam završava na zabrani pobačaja. Usput rečeno, još jedna falsifikacija jer sam u emisiji koju Bakić problematizira branila pravo na pobačaj, što ona uredno prešućuje, ali što također mene ili bilo koga drugoga ne bi trebalo ni kvalificirati niti diskvalificirati kao misleće biće.
Nitko od nas ne mora biti ljevičar ili desničar, odnosno pristajati uz sve navodne odrednice pojedine političke opcije. To je nužno samo profesionalnim političarima koji svoj legitimitet vuku iz stranke kojoj pripadaju, a koja je ideološki opredijeljena za jednu stranu političkog spektra. Mi, "ostali", privilegirani smo time da, ukoliko to želimo, svakom problemu možemo pristupati pojedinačno. Ne smatram sve ljevičare "komunjarama", niti sve desničare "fašistima". Nisu svi konzervativci "zatucani", niti su svi liberali i socijalisti progresivni. Od svakog se od njih može nešto naučiti, a za sve otvorene ljude jedino pluralizam perspektiva, odnosno suprotstavljena stajališta koja pretpostavljaju uvažavanje i promišljanje tuđeg stava, mogu doprinijeti dijalektičkom sintetiziranju u viši stupanj. U svemu ostalome na djelu je "loša beskonačnost".
U ime feminizma
"Mogu li se stoga kao feministkinja radovati zato što je Selak prisutna u javnosti? Naravno da ne", kaže Bakić. Zatim se Bakić vraća na navodni prvi razlog zbog kojeg je odlučila napisati taj tekst, a on se tiče "posljedica medijske legitimizacije osoba poput Selak" jer "mainstream mediji i dalje uporno guraju u javni prostor mlade žene koje nemaju ništa pametno za reći. Selak nije jedina koja uživa takav preferencijalni tretman."
Osim što me raduje što sam saznala da je javnost tu da raduje Asju Bakić, zainteresirala me konstatacija da srednjostrujaški mediji forsiraju nepametne žene zbog kojih će hrvatska javnost "u potpunosti početi osporavati mladim ženama sposobnost samostalnog i kritičkog mišljenja i to na veliku radost onih koji cijelo vrijeme tvrde da su žene općenito intelektualno inferiorne muškarcima". Uistinu, ima li tu nečega? Na koga Upravo se etiketiranjem osobe kao "Desničarke" podrazumijeva da se mogu pretpostaviti sve njezine daljnje akcije jer one ne mogu izaći iz zadanog "okvira zla" pa se tako, prema Bakić, od moje tvrdnje da je dominantni feminizam zabrani pobačajato Asja Bakić točno aludira? Na važne figure lijeve feminističke scene? Ankicu Čakardić, koja je sudjelovala u Petom danu dvije sezone, nakon čega je sama odustala? Ili na Mimu Simić koja s njom dijeli jednaki staž? Ne, možda je riječ o mladima duhom Nadeždi Čačinović, čiji je staž u emisiji zbroj njihovih dvaju, ili Radi Borić koja se emisiji pridružila ove sezone? Ili je pak u pitanju samokritički osvrt na njezina vlastita gostovanja u kulturnim emisijama "javnog servisa"? U jedinoj "intelektualnoj" emisiji "opće prakse" na HRT-u, "glupa desničarka", ili, blaže rečeno, ženska osoba koja se u javnosti nije deklarirala kao feministkinja i ljevičarka, i to jedna jedina, došla je na red nakon pet godina. Zaista, dobar razlog da se netko zapita koga i zašto forsiraju srednjostrujaški mediji? A i što je uopće srednjostrujaški u hrvatskom medijskom prostoru?
Zašto Asja Bakić odjednom više ne govori kao Asja Bakić nego govori kao feministkinja? Zašto se skriva iza feminizma? Kakva je veza između Bakić i feminizma, osim što se ona samoproglasila feministkinjom, dakako s razlogom, jer posljedično taj pojam i sve njegove pozitivne povijesne zasluge služe kao legitimacija njezinih "feminističkih" praksi. Smije li feminizam biti zlouporabljen kao sredstvo za diskvalifikaciju neistomišljenica, odnosno što se događa kada pojam feminizma postaje oružje moći? Je li na djelu ponavljanje patrijarhalnih obrazaca ili njihovo proširivanje novom municijom koja svojom pozicijom moralne superiornosti izmiče svakoj kritici?
Mogu li i ja sebe, recimo, proglasiti dobrom osobom pa iz te povlaštene perspektive rasuđivati o svima ostalima, lošijima? Isti se principi dakako ne mogu referirati i na mene jer ja sam, kao što sam rekla, dobra osoba. I točka. Pa nazad na početak i kraj. Asja Bakić svoj je tekst Tek će se isticanjem i osudom zločina unutar svakog režima otvoriti mjesto za revaloriziranje pozitivnih tekovina samoupravnog socijalizma, što je, da upotrijebim figuru Asje Bakić, valjda "vlažni san" većine ljevičarazavršila govorom o zlu. Zlo je jako opasan pojam. Povijesna je praksa svih totalitarizama proglašavanje Drugog zlim, što daje legitimaciju za njegovu eliminaciju. Na tragu njezinog izbora diskursa, nužno je na kraju napomenuti ono što i na početku, a to je da je upravo ideološko zlo, zlo zbog viših ciljeva, ono koje je najteže dokinuti jer se ono događa u ime promicanja ideala, pa i onih s "feminističkim" i "antifašističkim" predznakom, zbog čega se lako može prikriti njegova prava priroda.
U totalitarnom sustavu uvijek je potrebno imati jasno definirane neprijatelje koji ne nadilaze zadane im granice. Naime, kada bi Drugi bili slobodno misleća bića, onda bi i mi sami, u suočavanju s njima, morali preuzeti odgovornost slobodno mislećih bića, a skrivanje iza moćnih "progresivnih" pojmova daleko je jednostavnije od neprestanog propitivanja (samo)nametnutih autoriteta ili vlastitih postupaka.
Baš kao što Arendt u svome govoru o banalnosti zla naglašava, najveći je izazov nanovo se vraćati samome sebi. Biti u dijalogu sa sobom, odbijati živjeti sa "zločincem". Tako je za mene izazov postaviti si pitanje jesam li nešto u svome javnome djelovanju propustila reći, zbog čega je ono rečeno moglo biti protumačeno jednodimenzionalno. U tom smislu predlažem jednaki izazov Asji Bakić, a on se tiče promišljanja vlastitih izjava, i to onih koje se mogu tumačiti kao odgovor na pitanje zašto joj je postalo uže područje ekspertize pozivati na red žene koje se pojavljuju u javnosti, a kojeg je dala u tekstu Što feministkinje žele:
"Razlog zbog kojeg najčešće prozivam žene, pogotovo one koje se olako deklariraju kao feministkinje, leži upravo u toj diskrepanciji između feminističke politike i načina na koji te žene o njoj odbijaju i ne znaju govoriti. Umjesto asertivnog govora o vrijednostima feminizma za sve žene, gledamo kako te iste žene feminizam koriste za vlastitu afirmaciju i to nauštrb emancipacije."
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
