Tuđman poslije Tuđmana (1)

...Pogotovo ne takva koja bi gajila kult proizvodnje i visokog vrednovanja rada kakav je postojao u vrijeme jugoslavenskog socijalizma", zaključak je ovog uglednog komentatora.

Uskoro iz tiska izlazi drugo izdanje knjige uglednog političkog komentatora Marinka Čulića, "Tuđman: Anatomija neprosvijećenog apsolutizma". Prvo  njezino izdanje ugledalo je svjetlo dana 1999. godine, uoči smrti prvoga predsjednika "samostalne" Hrvatske, u izdanju Biblioteke "Feral Tribunea", a nakladnik drugoga izdanja je "Novi liber". Knjiga će biti obogaćena novim predgovorom, kao i poglavljem "Tuđman poslije Tuđmana" koje tematizira njegovo prisustvo na "ovom svijetu" nakon smrti, dakle od konca  1999. godine pa do današnjih dana.

Marinko Čulić (Foto: J.Drobnjak, Novosti)

Autor je "H-Alteru", kao jedinom u Hrvatskoj, omogućio objavljivanje ovoga djela u obliku feljtona. Usredotočit ćemo se upravo na taj njegov dodatak, koji tematizira posljednjih petnaestak godina. Kroz tri nastavka vidjet ćemo kakav je odnos vodećih ličnosti hrvatske politike koje su (bile) aktualne u tom razdoblju -  Zorana Milanovića, Ive Sanadera, Stjepana Mesića, Ivice Račana, Josipa Bozanića, Ive Josipovića - prema bitnim odrednicama idejnog i političkog nasljeđa Franje Tuđmana uz analizu temeljnih značajki njihove politike.

Marinko Čulić bio je komentator "Danasa", "Feral Tribunea", stalni dopisnik "Radio France Internationalea", danas radi za "Novosti" i dugogodišnji je "H-Alterov" suradnik. (t.g.)

Već u prvoj godini mandata, nova parlamentarna većina izglasala je saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, koja izaziva prijepore sve do danas, a sadašnja Milanovićeva vlada pokušava se praviti da s izglasanom odlukom nema ništa, oglušujući se na povremene zahtjeve da se deklaracija povuče

Privatizacijska pljačka doživljava se kao eksces, istina težak, a ne kao zakonomjerni dio kapitalizma, ili ovakvog kapitalizma, kojeg je čak i Tuđman pred kraj života nazvao "raspojasanim"

Kada je Franjo Tuđman umro i ubrzo zatim, u osvit 2000. godine, na vlast došla koalicija koju je vodio Ivica Račan, zatekla je zemlju u teškom, granično kaotičnom stanju. Ratna stradanja i razaranja ozbiljno su pogodila ljudsku i materijalnu  supstancu Hrvatske, potkopavši i njenu ekonomiju, ali više je štete izazvala stranački usmjeravana i kontrolirana pljačka u privatizaciji. Nova vlast dobila je izbore najviše na obećanju da će taj kriminal izvući na čistinu i kazniti, ali to se nikada nije dogodilo iako je spomenuta pljačka toliko unazadila zemlju da njena ekonomija, posebno industrija, ni do danas nije dostigla razinu iz 1989. godine. Istina, Račanova Vlada odmah se prihvatila da u ekonomski košmar unese elementarni red, posušivši goleme unutrašnje dugove, ali se odmah vidjelo da joj je na listi prioriteta nešto drugo bilo važnije, najvažnije. Već u prvoj godini mandata, nova parlamentarna većina izglasala je saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, koja izaziva prijepore sve do danas, a sadašnja Milanovićeva vlada pokušava se praviti da s izglasanom odlukom nema ništa, oglušujući se na povremene zahtjeve da se deklaracija povuče. Ogluha ima dvostruku ulogu. Na prvom mjestu deklaracija je neka vrsta certifikata za patriotsku pravovjernost, ali još joj je važnija funkcija da u političkoj agendi zemlje ovu temu drži uvijek na prvom mjestu. Koliko god izgledalo apsurdno da je to bilo potrebno i desetak godina nakon hrvatskog osamostaljenja, realno je stanje da je s protokom vremena zapravo potrebno sve više. Zbog neprocesuiranja privatizacijskog kriminala, među hrvatskim građanima rastu otpor daljnjim privatizacijama i poluosviještena nostalgija za socijalizmom, ali takvim, u kojem će, kako netko reče, ulogu Partije preuzeti Crkva. Doduše, Katolička crkva se toliko zakopala u prošlost, vodeći u ime nacionalnih "svetinja" stalno nove ratove s avetima komunizma, a i demotivirana velikim materijalnim povlasticama nije u stanju osmisliti ništa nalik platformi kršćanskog socijalizma. Ali, nema ni tko drugi. Socijaldemokrati Ivice Račana i Zorana Milanovića otpočetka su se odrekli toga da budu glas deprivilegiranih slojeva, i u duhu novoproglašene liberalne orijentacije bježe u područje novih, nerijetko pomodnih ljudskih prava (afirmiranje homoseksualnosti, dekriminaliziranje lakih droga...). To je otvorilo prostor laburistima Dragutina Lesara te glavnim sindikalnim centralama. Ali i njima se "tresu gaće" na svaki spomen socijalističke alternative, pa te alternative i nema, iako materijalna podloga za nju postoji, štoviše danomice raste. Najnoviji podaci govore da su razlike između bogatih i siromašnih veće u Hrvatskoj nego i u jednoj od postkomunističkih zemalja, dakle stopa eksploatacije ovdje je najveća, ali je politička zastupljenost eksploatiranih minimalna, zapravo nikakva. Zbog toga je ovaj socijalni (klasni) moment hrvatske priče izguran na marginu, i ne utječe bitno na kardinalne političke tokove, tim više što je spomenuta nostalgija, kako rekoh, poluosviještena. Privatizacijska pljačka doživljava se kao eksces, istina težak, a ne kao zakonomjerni dio kapitalizma, ili ovakvog kapitalizma, kojeg je čak i Tuđman pred kraj života nazvao "raspojasanim" - već sam taj izraz zorno govori da se stvari ne mogu vratiti natrag. Ukratko, dominacija nacionalnog, koja standardno ide rubom pseudopatriotizma ili ga i prelazi, osigurana je, a premda su modaliteti sada nešto blaži nego devedesetih, ne vidi se ni da bi u doglednoj budućnosti tome došao kraj.

Spomenuta deklaracija unijela je u percepciju ratnih devedesetih dvije teške konstrukcijske greške. Prvo, Domovinski rat proglasila je u cijelosti oslobodilačkim i čistim, izričito podvukavši da nigdje, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, nije imao agresorski i zločinački karakter, što je poslije opovrgnuto presudama u Haagu (hercegbosanska šestorka - Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i dr., prvostupanjski su osuđeni da su zajedno s Tuđmanom, Gojkom Šuškom i drugima provodili etničko čišćenje Herceg-Bosne s ciljem priključenja Hrvatskoj). Štoviše, opovrgnuto je i presudama pred  hrvatskim sudovima (Mirko Norac, Tihomir Orešković, Branimir Glavaš... koji su osuđeni za likvidacije srpskih civila u Lici i Slavoniji, od kojih neki i za osobno obavljanje tih egzekucija). Ništa bolje, nego i gore, zvuči dio deklaracije u kojoj se kaže da čitav hrvatski narod podržava ovakav stav o Domovinskom ratu, iako se nitko ne sjeća da je o tome proveden nekakav referendum, ili barem ozbiljnija anketa. Ali, svejedno, deklaracija "poziva" sve društvene institucije i medije, a "obavezuje" državne, da se navedenog drže (srećom, bez spominjanja zatvorskih i sličnih sankcija u slučaju da to ne učine). Dakle, "istina" o Domovinskom ratu proglašena je odlukom hrvatskog Sabora, što će reći bez ikakve rasprave barem u stručnom dijelu javnosti - a to je otprilike kao da je Newtonov zakon izglasan u britanskom parlamentu - pukim dizanjem ruku. Doduše, rezultat bi vjerojatno bio isti  da su o tome presuđivali hrvatska Akademija i druge znanstvene institucije, a isto bi bilo, ili čak i gore, da su raspravu usmjeravali mediji. Naprosto, to je bio, uz minimalne iako hrabre izuzetke, opći stav.

"Istina" o Domovinskom ratu proglašena je odlukom hrvatskog Sabora, što će reći bez ikakve rasprave barem u stručnom dijelu javnosti - a to je otprilike kao da je Newtonov zakon izglasan u britanskom parlamentu - pukim dizanjem ruku

Ali, tada to barem ne bi imalo obavezujuću formu, do čega je novoj vlasti očito bilo stalo samo zbog jednog razloga. Na svaki se način htjelo staviti do znanja da ona nije u nekakvoj ozbiljnoj disonanciji i diskontinuitetu s Tuđmanom, nego da je bez obzira što je njegovoj vlasti poneka stavljala i ozbiljne, ali uljudne prigovore, najviše oko politike u BiH, ona njen lojalni, odani sljednik. Ovo će neki sudionici Račanove vlasti vjerojatno  pobijati tvrdnjom da je ona, dok je bila u opoziciji, izglasala i jednu izrazito antianeksionističku, probosansku deklaraciju i tako, koliko je mogla, pomogla Bošnjacima. Ali, to protivljenje Tuđmanovoj politici u BiH nikada nije bilo toliko inzistentno i ustrajno da bi proizvelo pozitivne političke posljedice, pa je pitanje je li se to i htjelo. Doduše, i to je bolje nego kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, za koje se nije učinilo ni toliko, naprotiv. Njihov odlazak iz zemlje, vezan uz Oluju ali i šire, izazvao je gotovo sveprisutno euforično odobravanje, ili barem tupu ravnodušnost, što je u ovakvom slučajevima možda čak i gore. U svakom slučaju, drukčije mišljenje iskazivala je u Saboru samo šačica političara  (među kojima je prednjačio Nikola Visković u vezi Srba, a Vesna Pusić kada je riječ o BiH) te novina (među kojima je stršio tjednik Feral Tribune). Nikome drugome nije izgledalo da u predloženom ima nečega zbog čega treba dignuti glas, ili barem postaviti neka bazična pitanja što se i kako dogodilo. Otpočetka je prevladao stav, koji i danas dominira, da su se Srbi samoizgnali, što je, doduše, jednim dijelom zbilja bilo tako, ali je Tuđman već u Bespućima jasno najavio da neće biti samo tako.

Na svaki se način htjelo staviti do znanja da nova vlast nije u ozbiljnoj disonanciji i diskontinuitetu s Tuđmanom, nego da je bez obzira što je njegovoj vlasti poneka stavljala i ozbiljne, ali uljudne prigovore, najviše oko politike u BiH, ona njen lojalni, odani sljednik

Uostalom, ako teza o samoiseljenju djelomično vrijedi za ruralne Srbe, sasvim sigurno ne vrijedi za urbane, tako da je tu tezu puno lakše dokazati u slučaju, recimo, Hrvata iz sjeverne i središnje BiH. Ali, o tome se ne govori. Usto, postojalo je rašireno uvjerenje da su Srbi, čak i ako su protjerani to i zaslužili, jer su optirali protiv hrvatske državne samostalnosti. Ali i to je, formalno-pravno gledano, neutemeljeno, jer je formativni dio srpske pobune počeo prije međunarodnog priznanja Hrvatske, pa je dotad zapravo optiranje protiv Jugoslavije imalo pobunjeničko obilježje. U svakom slučaju, odlazak Srba, uz ovakvo reagiranje vlasti i javnosti, bilo je ključna karika u homogeniziranju hrvatske nacije, bez čega sve drugo što je Tuđman poduzeo u konstruiranju nove države ne bi bilo dovoljno. Da je ostalo samo na napuštanju komunističkog sustava, homogenizacija sigurno ne bi bila ni približno ovoliko efikasna, jer propale su i druge komunističke zemlje pa nigdje nije bilo ovoliko spremnosti na žrtve (svoje, ali pogotovo tuđe). Da je ostalo čak i samo na napuštanju jugoslavenske federacije, to homogenizacijsko vezivo ne bi bilo tako čvrsto, jer raspale su se i sve druge komunističke federacije, pa žrtve nisu bile ovolike, zapravo ih najčešće nije ni bilo. Čak je većih žrtava bilo u nekim nacionalno relativno homogenim zemljama, kao u Rumunjskoj, nego u nacionalno izrazito složenim, kao Čehoslovačkoj. Uostalom, svi koji su pročitali Tuđmanova Bespuća, objavljena u ozračju pada Berlinskog zida mogu se iz prve ruke uvjeriti da je odlazak Srba - na način kako se dešavao - bio presudan u homogeniziranju hrvatske nacije.

 U hrvatskom slučaju taj zid jednostavno se morao srušiti na glave Srba u Hrvatskoj, jer Tuđman nikakvu drugu alternativu i nije znao i htio osmisliti. Njegovo pozivanje na vrijednosti zapadne demokracije bilo je ritualno i ubrzo se pretvorilo u nepodnošljivost, pa su baš iz tog miljea došli  njegovi glavni inozemni protivnici, s kojima je u jednom trenutku čak gotovo zaratio (slučaj u Martin Brodu, gdje je zbog banalnog graničnog spora skoro došlo do sukoba Hrvatske vojske i NATO-a). Gdje je u svemu tome bila tadašnja hrvatska opozicija, današnja vlast? Ona se ponijela na način koji se vjerojatno najjasnije vidi iz držanja najmasovnijeg, srednjestrujaškog dijela inteligencije, čije stavove dominantno formira, koji nije sklon nacionalističkom pretjerivanju, pa očekivano nije sudjelovao niti sudjeluje ni u trijumfalizmu nad odlaskom Srba. Ali, nije ni dizao glas protiv, osim što se tu i tamo probio neki slabašan vokativ zabrinutosti što je ionako polupusta srpska Krajina sasvim i definitivno ispražnjena, što, biva, nije ekonomski dobro za zemlju. Kao da je taj ekonomski gubitak vrijedan većeg žaljenja od gubitka koji su pretrpjeli sami Srbi. Ovo vrijedi notirati kao jednu od ključnih mentalnih sastavnica nacionalizma tokom devedesetih i kasnije, što je superiornom darovitošću opisao, zapravo anticipirao Radomir Konstantinović u Filosofiji palanke. Sve dok nacionalizam ostaje zatvoren u serklovima nacionalističkih vođa i njihovih najrevnijih sljedbenika, on je relativno bezopasan. Ali razvija silnu snagu čim ga usvoje - zapravo ga ne moraju ni usvojiti, dovoljno je da ga prešutno prihvate ili i samo podnose - dijelovi društva koji tom serklu ne pripadaju.

Svi koji su pročitali Tuđmanova Bespuća, objavljena u  ozračju pada Berlinskog zida, mogu se iz prve ruke uvjeriti da je odlazak Srba - na način kako se dešavao - bio presudan u homogeniziranju hrvatske nacije

Oni uopće ne moraju biti šovinisti, pa čak ni bogzna kakvi nacionalisti, u pravilu to i nisu, jer im je ispod nivoa da se ikoga fizički progoni na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Ali, tek kada ih oni prešute ti progoni mogu biti obavljeni. Eto, tako je funkcionirala hrvatska opozicija devedesetih, a zbog manje-više istog političkog i mentalnog materijala napravljena je i vlast koju je ona formirala poslije Tuđmanove smrti. Od njegove političke ostavštine ona je bezodvlačno napustila samo (polu)predsjednički sustav. Sve ostale ključne sastavnice Tuđmanove nacionalističke revolucije ostale su, a ako se tu nešto i promijenilo bilo je to više da se ispune zahtjevi evroatlantskih sponzora nove vlasti, dok su ih ti sponzori postavljali. Jedini pravi izuzetak bio je Stipe Mesić, koji je - čim je izabran za predsjednika - krenuo u rasklimavanje i redikuliziranje tih sastavnica, od nesuradnje s Haagom, pljačke u privatizaciji, komadanja BiH i demoniziranja Srba, do favoriziranja i instrumentaliziranja Katoličke crkve. Doduše, ništa od toga nije doveo do kraja, ili čak ni do polovice, vjerojatno i zato što nije imao talenta za solidna savezništva, iako potencijalnih saveznika, ne računajući dio medija, jedva da je i imao. To zorno pokazuje primjer umirovljenja grupe pobunjenih generala (Ante Gotovina, Damir Krstičević, Davor Domazet Lošo, Mirko Norac...) o čemu prethodno Mesić nije izvijestio čak ni premijera Ivicu Račana i ministra obrane Jozu Radoša, istinabog i zato što je znao koliko kapitalnu političku težinu to ima, pa je slavu očito htio zadržati za sebe. Ali i zato što preopreznom Račanu, a pogotovo domobranski plašljivom Radošu, nije vjerovao da u posljednji trenutak neće nešto poduzeti da ga zaustave. I sigurno nije puno pogriješio.   

 Uz ovo, najupečatljiviji potez u poznatoj Mesićevoj "detuđmanizaciji" bila je objava stenograma koje je zatekao u Tuđmanovom uredu, a sadržavali su Tuđmanove najpovjerljivije razgovore  sa suradnicima. Osobno sam sudjelovao u preuzimanju jednog dijela tih stenograma koji su zatim objavljivani u Feralu i mogu posvjedočiti da je sva sila kritika kojima je zasut Mesić - da je tobože "veleizdajnički" provaljivao tajnu, "klasificiranu" dokumentaciju - promašena. Jest da je on pokazivao neskriveno, pa i prštavo  zadovoljstvo što iz Tuđmanove "vešarnice" izbacuje pred javnost gomile prljavog rublja svog prethodnika. Ali, svaki bi put pažljivo birao što može u tisak, i moglo je samo ono što nije imalo, a u pravilu  nije, oznaku tajne. Dakle, nije tu bilo  improviziranja. Jest da je Mesić  gajio neskriven animozitet prema Tuđmanu. Ali je shvaćao da je njegovo raskrinkavanje seriozan posao i tek poslije ozbiljnih priprema stao ih je objavljivati u sebi bliskim medijima, a dio je slao u Haag.

Od Tuđmanove političke ostavštine nova je vlast bezodvlačno napustila samo (polu)predsjednički sustav. Sve ostale ključne sastavnice Tuđmanove nacionalističke revolucije ostale su, a ako se tu nešto i promijenilo bilo je to više da se ispune zahtjevi evroatlantskih sponzora nove vlasti, dok su ih ti sponzori postavljali

Objašnjavao je svoj postupak time da treba pokazati kako su se državne odluke donosile u neustavnim centrima moći. Ali, bilo je jasno da su mu ambicije bile puno veće. Razgolititi Tuđmanovu vlast kao zločinačku prema drugim narodima i pljačkašku prema vlastitom, kako bi se potamnila karizma koja je nadživjela njegovu smrt. Najvažniji od tih transkripata poznat je pod nazivom Brijunski transkripti, u kojima je bilo govora o vojnim i političkim pripremama za Oluju, što je poslužilo kao materijalni dokaz u optužnicama protiv Ante Gotovine i Mladena Markača i, neizravno, samog Tuđmana. To se, međutim, izjalovilo, nešto zbog evidentne nesposobnosti tužiteljstva da se nametne Sudu uvjerljivom prezentacijom dokaza kojih nije manjkalo, a nešto zbog "sposobnosti" samog Suda da pohvata političke signale koji su mu došli, po svemu sudeći prvenstveno iz Washingtona. U svakom slučaju, glavna optužnica protiv optuženika iz Hrvatske propala je, iako se iz stenograma i drugih dokumenata jasno vidjela ogoljena  supstanca krivnje, a možda najviše iz zakonskih i drugih mjera za sprečavanje povratka Srba koje je poduzimao Tuđmanov "inženjer za etničko čišćenje" Jure Radić. Usto, ovi su stenogrami učinili nesumnjivim HDZ-ove crne fondove i druge, još gore, dokaze potkradanja vlastitih građana, ali kao što se Haag nije pokazao zainteresiranim za ratne zločine, nije ni Račanova vlada za ove druge, mirnodopske. Usto je omogućila Gotovini bijeg pred haškom optužnicom, u čemu se prepoznaje ne samo manjak hrabrosti da se s tim suoči, to bi se još nekako dalo barem razumjeti ako ne prihvatiti, nego po svemu sudeći i strateško savezništvo hrvatske desnice i ljevice.

Račan je prepustio Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a zatim ju je desetak godina poslije dobio natrag bez Srba. Poanta je jasna, Račanu su Srbi bili teret s kojim se nije imao hrabrosti nositi

Prema jednom pronicljivom zapažanju otprije desetak godina, Račan je prepustio Tuđmanu Hrvatsku sa Srbima, a zatim ju je desetak godina poslije dobio natrag bez Srba. Poanta je jasna, Račanu su Srbi bili teret s kojim se nije imao hrabrosti nositi, iako su oni, ili baš zato, na prvim parlamentarnim izborima glasali više za njegovu stranku nego onu srpskog vođe Jovana Raškovića. To se preokrenulo tek kada su Srbi vidjeli da ih "reformirani" ex-komunisti ne žele za svoju izbornu bazu, puštajući da priđu srpskim nacionalističkim strankama. Ali to je zapravo značilo da ih se izručuje HDZ-u, kojem su se upravo takvi nacionalno potpireni Srbi, dajući  povod za akciju, najbolje uklapali u plan etnički čiste Hrvatske. Ukratko, sve je mirisalo na sporazum Tuđman-Račan, koji, doduše nije stavljen na papir, a koliko se zna zaobiđen je i u spomenutoj obimnoj stenografskoj bibliografiji. Istinabog, to nekome može izgledati previše izmaštano, jer se tome može protusloviti logičnim pitanjem zašto je onda tuđmanovska desnica pokušala već u prvoj godini mandata srušiti Račanovu vladu na splitskoj Rivi. Kao što, upravo gledamo, i Milanovićevu pokušava potkopati histeriziranjem pitanja uvođenja ćirilice u Vukovaru. Ali, sve to događalo se i događa nakon Tuđmanovog odlaska. A osim toga ni najveći sumnjičavci ne mogu poreći da se SDP, i dok je bio u opoziciji i sada na vlasti, nije praktički uopće interesirao za progone i zločine nad Srbima, pa zašto se onda ne bi moglo pretpostaviti da je time zbilja vraćao spomenutu uslugu Tuđmanu. Na kraju je taj grandiozni, ali, jasno, debelo zatajeni kompromis (o kojem se najviše "izlajao" Zdravko Tomac, priznavši za sebe da je bio Tuđmanov čovjek u SDP-u), okrunjen time što je Tuđman praktički "uveden" i u EU istodobno kada je Hrvatska primljena u članstvo. Jer, kralježnicu njegove nacionalne politike činilo je to, što nije ni krio, da se broj Srba spusti na tri-četiri posto. Ali dok je Tuđman bio zbog toga izložen političkim bičevanjima u Bruxellesu, njegovi politički nasljednici iz lijevo-liberalnih stranaka nemaju s tim problema. I eto sada Hrvatske u punopravnom članstvu EU iako je udio Srba zbilja pao na postotak koji je priželjkivao, štoviše javno zazivao, prvi hrvatski predsjednik. Ovakvom tretmanu Srba prilagodio se čak i Mesić, koji je koliko god u drugim stvarima bio britak i provokativan, o ovome uglavnom šutio, s možda jednim jedinim izuzetkom kada je progovorio o svjesnom Tuđmanovom antagoniziranju Srba. No, ni to nije doveo do krajnje konzekvence pa je rekao da je srpska paradržava, koja je bjelodano počivala na zločinu, više smetala zato što je bila srpska nego zločinačka, jer je eliminirana metodama koje su također bile uvelike zločinačke.

Ali, prvi predsjednik poslije Tuđmana ipak je unio novo ozračje u hrvatsku politiku, što će poslije smjelije razraditi prvi HDZ-ov premijer nakon Tuđmanovog odlaska, Ivo Sanader, koji je promijenio i samu matricu odnosa prema Srbima u Hrvatskoj. Ni on se, istina, nije pretrgao oko toga je li rat u Hrvatskoj zaprljala samo srpska ili i hrvatska strana, nego je pragmatično gurao zatopljavanje sa srpskom i drugim nacionalnim manjinama, ali se i iz toga vidjelo da na to nema jednoznačan odgovor. Mogao si je to dozvoliti jer se poslužio poznatim Nixonovim aksiomom koji desničarima dopušta da lakše od ljevice otvaraju delikatne patriotske teme (iako ima i suprotnih primjera, kakav je, recimo, izraelski laburist Jicak Rabin). Sada taj isti model primjenjuju u Srbiji Tomislav Nikolić (koji se svojedobno čak i nazvao "srpskim Sanaderom") i Aleksandar Vučić u teškom i mučnom navikavanju Srbije da je ostala bez "svih Srba u jednoj državi", a posebno da je ostala bez Kosova. No, koliko god izgledalo paradoksalno, Sanaderu je zapravo bilo teže.

ytb-prtsc

Iako su i Srbija i Hrvatska sebe teško obogaljile politikama svojih vođa tijekom devedesetih, ipak je Hrvatska bolje prošla, jer je zadržala svoje granice i još se "ušuljala" u hercegovački dio BiH. Ali, pokazalo se da je teže držati pod kontrolom nacionalizme koje se smatra dobitničkim, jer se onda u pobjednički šator gura svatko da bi se naplatio (otud žilavost braniteljskih prosvjeda u Hrvatskoj do današnjih dana), nego gubitničke. Srećom, Sanader je pokazao isti talent kao Mesić da prepozna što u kom trenutku treba napraviti, a spomenuti Nixonov aksiom pomogao mu je i da prevede HDZ iz tvrde nacionalističke u relativno umjerenu i kontrolabilnu desnu stranku.