Tonči Majić, poznati splitski aktivist, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava i jedan od najzaslužnijih ljudi za to što su ratni zločini u Lori dobili svoj sudski epilog, prije 31 jedinu doživio je prometnu nesreću. Podnio je zahtjev za odštetu zbog zadobivenih ozljeda, ali taj zahtjev još uvijek nije sudski riješen. Na tridesetu godišnjicu od nesreće krenuo je u ostvarivanje smišljenog happeninga: od tada, svaki mjesec pokidao je po jednu državnu zastavu i poslao predsjedniku Republike u znak prosvjeda. Ivo Josipović dosad je primio deset takvih zastava.
Umjesto da pravosuđe konačno riješi slučaj star preko trideset godina i da ispita uzroke njegova pravovremenog nerješavanja, Državno odvjetnišvo podiglo je tužbu protiv Majića zbog kidanja državne zastave. U najnovijoj fazi toga pravosudnog maltretiranja sudac Županijskog suda u Zagrebu Marko Benčić zatražio je da se Majić podvrgne psihijatrijskom vještačenju.
Toniči Majić odgovara otvorenim pismom sucu Benčiću, koje prenosimo u cijelosti:
OTVORENO PISMO SUCU MARKU BENČIĆU U ŽUPANIJSKOM SUDU ZAGREB
Poštovani gospodine,
Vi i ja nikada se nismo vidjeli, čak se nikada nismo ni čuli. Nemam kriminalni dosje. Sve to nije Vas ni najmanje zasmetalo da istražni postupak protiv mene pokušate pretvoriti u politički proces i progon. Vaš zahtjev za psihijatrijskim i psihološkim vještačenjem zbog sumnje da se drogiram, štoviše da bi me zato trebalo izolirati, najblaže govoreći, promašen je i redikulozan. O svemu tome mediji su već izvještavali.
Pod uvjetom da ste sigurni da je to što radite ispravno, imate silu, preostaje da je upotrijebite. U protivnom, prihvatite činjenicu da mi je hrvatsko pravosuđe već nanijelo dovoljno zla, neću dozvoliti da me još i ponižava.
Kako sam postao kriminalac
Trideset godina sudu nije bilo dosta da završi parnicu kojom tražim odštetu za ozljede zadobivene u prometnoj nesreći. Naš pravosudni sistem ne omogućava građanima da se efikasno suprotstave korumpiranim sucima i vještacima. Time upravo vaše pravosuđe prisiljava ljude da svoja prava i samopoštovanje štite kršenjem zakona.
Točno na tridesetu godišnjicu te moje proklete nesreće, 14. listopada 2010., počeo sam realizirati dugo pripremanu i analiziranu zamisao, te u znak protesta svaki mjesec kidati po jednu državnu zastavu i slati je predsjedniku republike. Do sada je gosp. Josipović primio deset takvih pošiljki.
Zanimljivo, umjesto da se tužilaštvo zainteresira zašto jedna jednostavna parnica traje trideset godina, da pročešlja spis koji do neba smrdi na korupciju te krivce odvede sa suda u lisicama, Vi, suče Benčiću uz asistenciju DORH-a, smišljate što poduzeti protiv - žrtve.
A kako bi bilo da sud ipak završi moju parnicu i isplati novac koji mi već trideset godina pripada? Što je to tako teško shvatljivo u činjenici da nakon trideset godina hoću svoju odštetu i da me ni udarci ispod pojasa za koje ste se nažalost opredijelili, neće odvratiti od toga da se za nju izborim?
Zanimljivi enciklopedijski podaci pojašnjavaju što ste to Vi, suče Marko Benčiću i Vaše kolege iz Državnog odvjetništva, zapravo bili naumili. Punitivna ili kaznena psihijatrija, za razliku od one kojoj je svrha liječenje, razvijena je u Sovjetskom Savezu, a zloupotrebljavana je diljem nekadašnjeg Istočnog bloka. Rigidni komunistički režimi političke su protivnike proglašavali ludima i psihijatrija je korištena kako bi ih se ponizilo i izoliralo od ostatka društva, diskreditiralo njihove ideje te ih se slomilo fizički i mentalno. Kao takva, smatra se oblikom torture.
Ustrajući na objedi da se drogiram Vi biste me dakle u nedogled fizički i financijski iscrpljivali, maltretirali i ponižavali? Moj rad i nastojanja moje organizacije na istrazi ratnih zločina stigmatizirali biste ludilom kako bismo izgubili na uvjerljivosti.
Nije li upadljiva podudarnost da tužilaštvo ustraje na difamaciji, temeljem lažnih tvrdnji, upravo jednog od najdosljednijih kritičara njihova šefa, Mladena Bajića, na kojega se već dvije godine dokumentirano ukazuje kao na osobu koja sprječava istrage i postupke za ratne zločina, a osobito u logoru Lora? Možda je slučajno i to da me šaljete psihijatru baš onaj tjedan kada sam, na poziv crnogorskog tužilaštva, trebao u Podgorici predati dokumentaciju o masakru desetak Crnogoraca u Lori, a za što Bajićevo tužilaštvo nema nikakvog interesa?
Sve je jasnije da je dosadašnje odbijanje suda da vodi i završi moju privatnu parnicu povezano s mojim društvenim angažmanom, jer čak ni u Hrvatskoj odštetne parnice nakon tako ozbiljnih ranjavanja ne traju 30 godina. Zato slijedeće ne da nije digresija nego je upravo suština i objašnjenje čitave priče.
Predsjednik sam Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, organizacije specijalizirane za istraživanje ratnih zločina. U medijima i stručnim, pravnim krugovima, nerijetko nas se doživljava kao organizaciju bez koje pojedinih velikih istraga i suđenja za ratne zločine, prije svega Lore, ne bi uopće bilo, kao što se bez našeg „pritiska na pravosuđe" taj još uvijek nedovršeni posao nikada ne bi nastavio. Određeni dokumenti o ratnim zločinima zauvijek bi ostali skriveni u ladicama državnog odvjetništva.
*****
Nadam se da će podaci iz ovog otvorenog pisma potaknuti Županijski sud u Zagrebu da se - barem u mome predmetu - prestane blamirati, a nadam se i da ćete se Vi, gospodine Benčiću, uskoro uhvatiti onoga što je doista Vaš posao, a to je - kaznena istraga.
U tom slučaju, do viđenja i s poštovanjem.
