TARIK AZIL I NJEGOVO PRAVO

Premda nije osobito popularno inzistirati na zaštiti ljudskih prava krajnje opskurnih tipova, a Mihael Juhana alias Tarik Aziz spada među takve, načelo vladavine prava brani se upavo u takvim slučajevima; jednako kao i u kod ugrožavanja prava pripadnika društvenih skupina, etničkih, vjerskih, spolnih i ostalih, koje većina optužuje za nekakav kolektivni grijeh. A ukoliko bivši Sadamov ministar vanjskih poslova, u postupku koji se vodi na osobito nepristranom iračkom sudu, čiju pravednost posebno garantira američki patronat, ne bude proglašen krivim, morat ćemo ga smatati nevinim. A ne Sadamovim krvnikom, kako je navedeno u naslovu članka na Web stranicama jednog našeg dnevnog lista. Uostalom, Aziz nije bio egzekutor. Kao šef Huseinove diplomacije, bio je zadužen da prema Zapadu pokazuje lijepo lice zločinačkog režima. Početkom osamdestih bio je posebno uspješan, pa čak i cijenjen u okvirima NATO-saveza, jer je uspio koliko-toliko normalizirati odnose sa Amerikancima nakon krvavog iransko-iračkog rata. Zbog toga, u Hrvatskoj ne bi trebao biti apsolutni stranac: devedesetih godina Matu Granića nazivali su ponekad Tuđmanovim Tarikom Azizom, jer i taj je ministar vanjskih poslova bio uglavnom zadužen za popravljanje dojma o svim neciviliziranostima hrvatske politike. Prvi put je sjeo u Gregurićevu Vladu nacionalnog jedinstva u ljeto davne 1991. godine, to odmah na mjesto potpredsjednika. Ministar vanjskih poslova postao je 1993., za Šarinićeva mandata, i s te fotelje nije se maknuo sve do Tuđmanove smrti. Njegov posao svih tih godina bio je da na pitanja iz inozemstva odgovara: kako progoni po etničkoj ili vjerskoj osnovi nisu tako strašni kakvima se čine, da hrvatsko sudstvo i policja inače dosta dobro funkcioniraju, da Katedrala hrvatskog duha uživa otprilike jednaku autonomiju kao i nedodirljiva Crkva, da političkih pritisaka na novinare u pravilu nema, odnosno da Vlada čini sve kako bi pojedinačne incidente suzbila. Međutim, nakon Tuđmanove smrti prvi je napustio HDZ - nalik na pravoga Aziza, koji se, nakon Sadamove propasti prvi predao Amerikancima. Nakon napuštanja stranke koja ga je čitavo desetljeće držala u vrhu države, počeo je javno iznositi pikanterije sa zatvorenih sastanaka i tvrditi da je svo vrijeme nastojao djelovati iznutra radi smanjenja štete od Tuđmanove i Šuškove politike - kao što i Aziz očekuje pomilovaje zbog suradnje u istrazi protiv režima čiji je bio sudionik. Nakon neuspjeha sa Demokratskim centrom, ali također i optužbi za malverzacije - a za malverzacije optužuju i Tarika Aziza - Granić se vratio poslu koji mu najbolje ide: na red za face-lifting došli su bili Anto čapić i njegov proustaški HSP. Tako da i naša politika svojega Aziza za trku imade. I ne bi se trebala odmah pokrivati gazom preko lica kad Sadamov Aziz od nje zatraži azil, kao da se radi o kakvoj kužnoj bolesti prema kojoj na ovim prostorima nismo razvili imunitet. No najveselije pitanje jest - tko je danas Tarik Aziz nekadašnjoj Granićevoj desnoj ruci, zamjeniku ministra vanjskih poslova od 1993. pa (uz kratki prekid 1996. godine, koju je odradio u Tuđmanovim Predsjedničkim dvorima) do 2000. godine? Tko je Aziz hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, koji Aziza ni mrtvog ne bi htio vidjeti u Hrvatskoj? Pitanje je blasfemično, reći ćete, jer ne može se današnja Hrvatska, sa evropeiziranim, ljudskim likom, uspoređivati ni s onom Tuđmanovom, a kamoli sa Sadamovim Irakom. Ali, pitanje je, kakva je današnja Hrvatska bila u iskustvu onoga, sada već tragično pokojnog, starijeg čovjeka, Srbina, kojega je silovao pas nahuckan od vlasnika, ili u iskustvu pedesetak drugih ljudi sa popisa žrtava etničkog nasilja o kojem u Saboru nisu htjeli raspravljati. Kakva je to Hrvatska u kojoj izbije prvorazredni nacionalni skandal nakon što se u jednoj emisiji nacionalne televizije konačno jednom prikaže pokojni autokrat u njegovu realnom povijesnom opsegu i dosegu? Kakva je to zemlja, u kojoj činovnica zadužena za civilno društvo izvrijeđa to isto civilno društvo, a da joj dlaka s glave ne padne, ili u kojoj zakonski utemeljena policijska akcija u sjedištu ratnih veterana, koji su se izborili za nedodirljivi staleški položaj, izaziva javnu sablazan i otvorenu svađu u Vladi? Hrvatska je i danas zemlja sa dva lica, jednim za Evropsku Uniju i Ameriku, drugim za unutrašnje potrebe. Kuriozitet je da jedno i drugo lice pokazuje jedna te ista osoba, premijer, Ivo Sanader, nekadašnji dobar Granićev i još bolji Tuđmanov učenik. Sanader je danas sam svoj Aziz (a ne bismo mu nikako željeli da jednom postane i sam svoj Azil). Zato se vjerojatno i žacnuo, kad su ga upitali bi li u Hrvatskoj udomio pravoga Tarika Aziza.