Ballet Finland u riječkom je HNK Ivana pl. Zajca 18. studenoga održao svoje prvo gostovanje na nekoj hrvatskoj pozornici. Osnovan 2007. odValkonenova je intencija bila plesnom igrom prikazati čitavu paletu emocija, ljepote i isječaka iz ljudskog života, ispričanih jezikom modernog baleta strane Sami Saikkonen, pod nazivom The Little Ballet of Finland, isprva je bio zamišljen kao platforma za dodatno usavršavanje klasičnih mladih plesača i koreografa zainteresiranih za razvoj novih, na klasici utemeljenih koreografija; ovi su pak svoja djela prezentirali ne samo u kazalištu, već i na nekima nekonvencionalnim mjestima, poput bolnica, škola ili ulica. Do danas je Ballet Finland izrastao u profesionalnu baletnu trupu, čiji je raznoliki repertoar – trenutačno pod umjetničkim ravnanjem koreografa i plesača Villea Valkonena – poznat i u međunarodnim okvirima.
U Hrvatskoj se ova trupa predstavila dvama Valkonenovima suvremenim baletima: Seven & Red Light Drowning, od kojih je autor u prvome bio zadužen i za oblikovanje svjetla (vrlo efektno), te za dizajniranje scene (prije nedizajniranje, s obzirom da ju je ostavio praznom). Seven je Valkonenov hommage velikome finskom skladatelju Jeanu Sibeliusu, u kojem na Sedmu simfoniju, skladateljevo posljednje djelo, pleše Bez obzira na određene manjkavosti, riječ je još uvijek o solidnoj predstavi i dobrodošlome baletnom gostovanju, osobito sagleda li ga se u kontekstu trenutačne nezavidne situacije Baleta riječkoga nacionalnoga kazalištasedam plesača: Hanna Korjus, Timo Korjus, Alina Sakko, Tiia Huuskonen, Inka Hulkko, Tuomas Hyvönen i Ville Valkonen.
Valkonenova je intencija pritom bila polusatnom plesnom igrom prikazati čitavu paletu emocija, ljepote i isječaka iz ljudskog života, ispričanih jezikom modernog baleta. Sibelius se u tome pokazao odličnom podlogom, koja vrlo izražajno podcrtava brojne varijacije u ovoj primarno ljubavnoj igri, i njezinima uobičajenim emocionalno-tjelesno-društvenim komponentama.
U jednostavnima dvobojnim kostimima, koji maštovito pokrivaju i dovoljno otkrivaju, plesači su – prema prikazanome doduše prosječnoga, no zato maksimalno iskorištenoga kapaciteta – bili vrlo raspoloženi, te su bez obzira na mjestimičnu neujednačenost, zajedno s autorom uspjeli u kreiranju nepretencioznog, ali zaokruženog djela, koje svojom emotivnošću cijelo vrijeme zadržava pažnju i ničim ne iznevjerava od početka prisutno svojevrsno toplo ozračje.
Drugi dio večeri bio je nešto slabiji od prvoga, kako u ideji, tako i u provedbi (koreografija, izvedba, scenografija, kostimografija). Glazbeni odabir Maxa Richtera i Golda Panda u startu ne osigurava baš najprikladniji okvir za ovo prilično apstraktno djelo, koje je više na tragu neoklasičnoga nego modernoga plesnog izraza. Ujedno i apstraktnoga, vođenoga tek namjerom da se gledatelja odvede na put crvenog svjetla, uz pitanje: ''Koliko duboko možemo zaroniti kada nas obuzme kreativnost?"U jednostavnima dvobojnim kostimima, koji maštovito pokrivaju i dovoljno otkrivaju, plesači su – prema prikazanome doduše prosječnoga, no zato maksimalno iskorištenoga kapaciteta – bili vrlo raspoloženi
Ovome ionako teško odredivom sadržaju dodatnu konfuziju stvaraju video projekcije s plesačima ili dijelovima tijela u pokretu, za koje je, kao i za dizajn svjetla bio zadužen Eetu Lipponen. Njihovo suviše nametljivo pulsiranje ni na koji ih način ne čini harmoničnim – niti uopće potrebnim – scenskim faktorom, već jedino opstruktivnim, tj. onim koji odvlači pažnju, a da mu to nije bila namjera. Da umjesto kao paralelna plesna figura, video projekcije funkcioniraju kao samostalna scenska cjelina, odnosno kao intermezzo između dviju plesnih točki, ovakav bi se dojam vjerojatno izbjegao; značenje bi im tada bilo transparentnije i u kontekstu cjeline svrhovitije.
Plesači Timo Korjus, Alina Sakko, Tiia Huuskonen, Inka Hulkko, Tuomas Hyvönen i Ville Valkonen (od kojih je ženski dio bio na špicama) u rijetkima su zajedničkim sekvencama bili sinhronizirani, a individualno maksimalno izražajni. No iako su generalno dali sve od sebe, to opet nije bilo dovoljno niti da prikrije njihovu u suštini osrednju baletnu tehniku, niti ranije spomenute nedostatke.
Međutim, bez obzira na određene manjkavosti, riječ je još uvijek o solidnoj predstavi i dobrodošlome baletnom gostovanju, osobito sagleda li ga se u kontekstu trenutačne nezavidne situacije Baleta riječkoga nacionalnoga kazališta. U sezoni u kojoj su predviđena samo dva premijerna naslova (a i ona su postala neizvjesna zbog iznenadne ostavke ravnatelja Baleta), i u kojoj se čak i realizacija onih repriznih, zbog nagomilanih problema, čini više nego upitnom (San Ivanjske noći već je otkazan, kao i sve baletne predstave u siječnju i veljači 2017.), gostovanje Balleta Finland u sumorno je riječko baletno ozračje ipak donijelo toliko potrebno – pa još k tome i crveno – svjetlo!