Koliko se piše o biootpadu, ispada da je riječ o problemu težem od rješavanja gladi u svijetu, ekonomske krize ili korupcije u Hrvatskoj. Hrvatska se prema europskim direktivama o otpadu obvezala smanjiti količinu biootpada koji dospijeva na odlagališta za 25 posto u odnosu na baznu godinu 1997. To smo trebali učiniti do 1. siječnja 2014, ali pogodite, nismo ništa učinili pa sad otkucava sat kada će nam EU odmjeriti novčane kazne pa će država morati još malo "štedjeti" ili rasprodavati. Primjerice, Poljska plaća 57 tisuća eura dnevno, a Italija 200 tisuća eura kazne jer nisu ispunili direktive o otpadu.
Od nesposobne vlasti na vrhovnoj razini, do nesposobne vlasti na lokalnoj razini, do tromih komunalnih poduzeća, pa na koncu do samih građana, svi smo skupa od prirodnog procesa napravili dramu
Za vikend smo, međutim, mogli čitati kako se komunalna poduzeća bune jer novi Zakon o otpadu predviđa da dijele kante za biootpad za odvojeno prikupljanje. Nakon što je godinama svega nekoliko komunalnih poduzeća pokazalo inicijativu usmjeriti poslovanje u ovom smjeru ispada, sada bi neka od njih daljnju odgodu i "business as usual". Ali, uistinu komunalna poduzeća i ako odvojeno prikupe biotopad, u većini slučajeva nemaju kud s njim. Naime, u Hrvatskoj radi svega nekoliko kompostana koje imaju sve dozvole. Treba ih sagraditi još mnoštvo, ali to za hrvatske prilike ispada jednako komplicirano kao sagraditi svemirski brod. Čakovečko komunalno poduzeće primjerice dobiva i kazne jer kompostira biootpad ali im kompostana nema dozvole. Nema ih, jer je državi trebalo deset godina da riješi pitanje jedne čestice državne zemlje koja je neophodna za pristup kompostani.
Još jedan od vikend tekstova na temu biotpada najavljuje novi referendum i to baš protiv gradnje kompostane, u Općini Goričan u Međimurskoj županiji. Aktivisti inicijative Za čisti Goričan prikupili su 34,7 posto potpisa mještana toga mjesta i izgledno je da će Ministarstvo uprave referendum i raspisati. Građani se boje smrada i misle da se mogla naći bolja lokacija. Na prvi pogled čini se da je i ovaj slučaj posljedica uobičajenog scenarija u Hrvatskoj, isključivanja građana iz donošenja takvih odluka, manjkavih javnih rasprava i nepovjerenja građana u vlast. Velika je naime razlika između primjerice investitorskih projekata Srđa ili Fužine o kojima su prošle godine održani lokalni referendumi i gdje se prirodni resursi uprežu u svrhu nečijeg profita i kompostane. Biootpad svi stvaraju i za njegov se povratak prirodi mora naći mjesto.
Uz to, kompostana može nekome zvučati kao misteriozan objekt koji uključuje dimnjake, bagere i tko zna što još, ali to je zapravo prilično jednostavna stvar. Kompostana na Krku, jedna od rijetkih koja funkcionira sa svim potrebnim dozvolama, je manje-više komad livade s hrpicama biootpada koji se postupno pretvara u humus. Ako se proces pravilno izvodi, kompostane ne moraju smrditi.
Glas Slavonije na tu temu za vikend piše kako će Grad Beli Manastir od ponedjeljka dijeliti tisuću kućnih kompostera kućanstvima. Kompostiranje se, naime, vrlo lako izvodi kod kuće. Nedavno smo pisali o tome kako sve više građana Zagreba kompostira i po balkonima, ali iako to nije potpuno rješenje za primjerice velike gradove, za male gradove kao što je Beli Manastir gdje veći dio građana ima kuće i okućnice, to se zapravo čini kao toliko dobro rješenje da je suludo da se nitko nije toga sjetio. Osim što će građani razmišljati o otpadu na drugačiji način ako sami sudjeluju u procesu njihove reupotrebe i sami su odgovorni smrdi li im kanta ili ne, komunalno poduzeće očekuje da će smanjiti količinu biootpada tri tisuće tona godišnje. Toliko će manje biootpada iz te općine završiti na odlagalištu i toliko će bliže država biti ispunjenju europskih obaveza. Uz to, građanima od njihovog biootpada nastane humus kojim će moći prihraniti svoje vrtove, travnjake ili tegle za cvijeće.
Kompostana može nekome zvučati kao misteriozan objekt koji uključuje dimnjake, bagere i tko zna što još, ali kompostana na Krku, jedna je od rijetkih koja funkcionira sa svim potrebnim dozvolama
Ako kompostane nisu čudo tehnologije pa da ih ne možemo izgraditi ili se isto radi godinama, ako su moguća i niskoinvesticijska i niskotehnološka rješenja koja mogu problem barem smanjiti kao što pokazuje Beli Manastir, ako ni odvojeno skupljanje biootpada nije baš pitanje astrofizike već dodatne kante, ako na kraju krajeva građani mogu i sami napraviti komposter i kompostirati svoj biootpad, zašto će onda Hrvatska plaćati masne kazne? Zašto svima smrdi i zašto su odlagališta zapaljive opasnosti uz naše gradove jer biootpad na odlagalištima pomiješan s komunalnim otpadom stvara zapaljive plinove?
Od nesposobne vlasti na vrhovnoj razini, do nesposobne vlasti na lokalnoj razini, do tromih komunalnih poduzeća, pa na koncu do samih građana, svi smo skupa od prirodnog procesa napravili dramu. Između gospodarenja otpadom na državnoj razini koje predviđa samo nekoliko regionalnih centara gdje će se slijevati ogromne količine otpada, do Bandićevog plana da gradi spalionicu kojoj za profitabilan rad nedostaje da Zagreb još znatno poveća proizvodnju otpada, rijetke su lokalne uprave kao belomanastirska u ovom slučaju koje svode stvari na pravu dimenziju. Stvarna ljepota je u malome, napisala je u svojoj novogodišnjoj kolumni indijska fizičarka i aktivistica Vandana Shiva. Ona se referirala na rješenja u poljoprivredi, ali stvarna ljepota je u jednostavnim rješenjima i kada je riječ o otpadu.
