"Hoće li se ponoviti Černobil?", glavno je pitanje koje se pojavilo nakon japanske katastrofe, čiji su pravi razmjeri još nepoznati. Oči svijeta uprte su u nuklearku Fukushima. Svi se nadaju da će 180 japanskih heroja uspjeti ohladiti reaktore nuklearke, kako ne bi Japan i tko zna koliko još svijeta "zagrijala" radijacija.
Kao da potres i tsunami nisu sami po sebi bili dovoljno razorni, Japan trese i treća katastrofa koju su izazvali - plamteća nuklearna elektrana Fukushima I Daiichi. Strah od radijacije zahvatio je cijeli svijet, koji se prisjeća katastrofe Černobil iz 1986., koja je zauvijek opustošila taj gradić nedaleko Kijeva. Predsjednik zagrebačkog Saveza za energetiku, Tomislav Marjanović, kaže da su male mogućnosti da se u Japanu ponovi Černobil. Objasnio je koje opasnosti prijete nakon eksplozija, koje su potvrđene u ukupno 4 od 6 reaktora japanske nuklearke. Reaktor 1 navodno je oštećen 70 posto, u reaktoru 2 oštećenje je 33 posto, a za reaktor 3 i 4 potvrđeno je da je došlo do požara i oštećenja "zatvorenosti" sustava.
"Povećane mogućnosti od zračenja opravdane su istjecanjem vodene pare koja sa sobom nosi radioaktivnost. Istjecanjem i kontroliranim ispuštanjem u okoliš su otišle ukupne količine radioaktivnosti, koje su značajno veće od normalnih, ali nisu bitno opasne za populaciju izvan elektrane. Međutim, svakodnevne eksplozije vodika zahtijevaju ispuštanje sve veće količine vodene pare kako bi se spriječila nezamisliva katastrofa - eksplozija kontejnmenta odnosno potpuno istjecanje radioaktivnog materijala".
Marjanović ipak kaže da trenutne razine zračenja nisu smrtno opasne.
"Razina zračenja izvan elektrane, prema trenutnim podacima, kreće se od 400 do 800 milisiverta u sat vremena, što može uzrokovati privremene i izlječive bolesti zračenja".
- 2 mSV/ godišnje tipično pozadinsko zračenje
- 9 mSv/ godišnje izloženost avionske posade na letu New York - Tokio
- 20 mSv / godišnje trenutna prosječna ograničenja za zaposlenike u nuklearnoj industriji
- 100 mSv/godišnje najniža razina na kojoj je povećan razik od oboljevanja od raka
- 1000 mSv jednom dozom uzroci privremene radijacijske bolesti, kao što su mučnina i smanjenje bijelih krvnih stanica, ali ne i smrti
- 5000 mSv jednom dozom oko 50 posto smrti ukupnog broja ljudi koji navedenu dozu primaju u 30 dana
Marjanović kaže da je trenutna sličnost s černobilskom katastrofom u eksplozijama vodika, odnosno, istjecanju vodene pare koja je izložena jezgri reaktora, što znači da istječu povećane koncentracije radioaktivnosti u atmosferu.
"Prema sadašnjim medijskim objavama, koliko njima možemo vjerovati, male su mogućnosti da se ponovi černobilska katastrofa, svakako, ukoliko se u skorije vrijeme ne stabiliziraju najugroženiji reaktori NE Fukushima I Daiichi. Najveću izloženost radijaciji osjećaju radnici unutar nuklearne elektrane, dok je zračenje izvan nje povećano, ali ne i opasno. U najboljem scenariju i prema trenutnim podacima, povećana radijacija može se stabilizirati dosta brzo, a posljedice bi se osjećale kratkoročno do srednje dugoročno. Trenutni je problem i kiša koja ispuštene radioaktivne čestice vraća u tlo i vodu što može uzrokovati potpunu kontaminaciju".
Pojavila su se nagađanja da Hrvatska, zajedno sa Srbijom, želi graditi nuklearnu elektranu u Dalju na Dunavu. Piršić kaže da se zato i u Strategiji energetskog razvoja Hrvatske "prenapuhala" potrošnja energije kako bi se stvorio alibi za gradnju nuklearke
Marjanović kaže da posljedice trenutnog nuklearnog stanja u Japanu teško mogu utjecati na Europu, a samim time i na Hrvatsku. Smatra da ne moramo strahovati od povećane radijacije i drugih ozbiljnijih posljedica. Hrvatski Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost također tvrdi da nema opasnosti, a sličnog je stava i predsjednik Udruge Eko Kvarner, Vjeran Piršić.
"Japan je relativno daleko i u slučaju najgoreg scenarija teško je očekivati dramatične posljedice na Hrvatsku. No, postoje naznake da se ne zna pravi razmjer katastrofe u Japanu, jer se informacije filtriraju čak i japanskom premijeru".
Da Japanci nastoje "ublažiti" situaciju potvrđuju i informacije da je francuska nuklearna agencija ASN situaciju u Japanu ocijenila razinom 6 od ukupno 7 razina Međunarodne skale nuklearnih i radioloških događaja (INES). Černobil je, primjerice, ocijenjen razinom 7, što je najopasnije. No, japanska nuklearna agencija NISA situaciju u zemlji ocjenjuje razinom 4. Ipak, kako nas je izvjestila Dana Sacchetti iz Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), tu ocjenu Japanci su donijeli još prošle subote i od tada ju nisu mijenjali.
Marjanović podsjeća da su najveće posljedice černobilske katastrofe zabilježene u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji i to poglavito kod mladih ljudi, no da su posljedice kroz povećanje slučajeva raka štitnjače zabilježene i puno dalje. Iako, na sreću, vjerojatno nećemo osjetiti posljedice radijacije, Marjanović je opisao kako ona utječe na ljudski organizam.
"Prvi i najčešći neposredni zdravstveni učinci višesatne izloženosti slabijem zračenju (oko 1 Gy = 1 Sv) su mučnina i povraćanje, nakon čega slijedi proljev, glavobolja i groznica. Nakon prvog kruga simptoma, postoji mogućnost kraćeg perioda bez vidljivih bolesti, ali se nakon nekoliko tjedna mogu pojaviti mnogo ozbiljniji simptomi. Izloženost višim razinama (oko 2 Gy = 2 Sv) zračenja navedeni simptomi mogu biti odmah jasno vidljiviji i potencijalno kobni za oštećenje unutarnjih organa. Izloženost dozi zračenja od oko 4 Gy, odnosno 4 Sv, smrtna je opasnost za polovicu svih zdravih odraslih osoba. Za usporedbu, terapijsko zračenje za liječenje raka obično uključuje nekoliko doza do 7 Gy, ali su ove doze visoko kontrolirane i obično posebno usmjerene na male površine tijela".
Sve više ozbiljnih, službenih medicinskih istraživanja pokazuje da nuklearne elektrane imaju posljedice na ljudsko zdravlje, čak i bez ovakve katastrofe
"Prva pomoć" u slučaju radijacije je, ističe Marjanović, sprječavanje daljnjeg onečišćenja uklanjanjem odjeće i obuće, te nježnim pranjem kože sapunom i vodom.
Nakon japanske tragedije mnogi se pitaju koliko je uopće sigurno graditi nuklearne elektrane i prijeti li ovakva katastrofa i nekim drugim nuklearkama. Vjeran Piršić napominje da očito ne postoji apsolutna sigurnost.
"Stručnjaci su tvrdili da se ništa ne može dogoditi s nuklearnom elektranomu Japanu. No, pokazalo se da čak i najkvalitetetniji reaktori ne mogu garantirati sigurnost".
Piršić ističe i onu zdravstvenu stranu. Kaže da sve više ozbiljnih, službenih medicinskih istraživanja pokazuje da nuklearne elektrane imaju posljedice na ljudsko zdravlje, čak i bez ovakve katastrofe.
"Američka studija koja je istraživala područje Philadelphije, gdje ima puno nuklearnih reaktora, pokazala je da u okolici nuklearne elektrane ima eksplozija bolesti karcinoma. Kod žena se povećao karcinom pluća. Ono što se smatralo niskom radioaktivnošću, koja nije opasna, pokazalo se da na duge staze može biti opasna".
No, i bez te ekološke i zdravstvene strane, Piršić smatra da Hrvatskoj ne trebaju nuklearne elektrane. Naime, pojavila su se nagađanja da Hrvatska, zajedno sa Srbijom, želi graditi nuklearnu elektranu u Dalju na Dunavu. Piršić kaže da se zato i u Strategiji energetskog razvoja Hrvatske "prenapuhala" potrošnja energije kako bi se stvorio alibi za gradnju nuklearke.
Vjeran Piršić predlaže da se realno procjeni potrošnja energije u Hrvatskoj te da se iskoriste i postojeći kapaciteti hidroelektrana
"Prema energetskoj strategiji potrošnja energije duplicirala bi se do 2013., ali se ne govori o demografskim pomacima, koji su negativni. Također, za gradnju nuklearne elektrane u sljedećih 10 do 15 godina ulagale bi se milijarde eura, da bi dobili struju, a mogli bi, po uzoru na Šveđane, solarizirati Dalmaciju. Tako bi imali najviše proizvodnje kada ima najviše potrošnje".
Piršić kaže da zemlje u svijetu odustaju od nuklearnih elektrana zbog centraliziranosti opskrbe električnom energijom. Tokio je zbog toga sada u mraku dok, primjerice Njemačka, kaže Piršić, potiče male mikro-prozivođače energije, koji osiguravaju opskrbu energijom kada se dogodi neki problem. Predlaže da se realno procjeni potrošnja energije u Hrvatskoj, te da se iskoriste i postojeći kapaciteti hidroelektrana. Ako se već moraju graditi i termoelektrane, Piršić kaže - bolje na plin, nego na ugljen.
