Ovogodišnje Međunarodno baletno natjecanje Mia Čorak Slavenska održano je od 3. do 5. srpnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i Hrvatske glazbene mladeži, te pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kao i uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH, Turističke zajednice Grada Zagreba i Gradske skupštine Grada Zagreba, zahvaljujući kojima je omogućena realizacija programa.
Natjecanje je koncepcijski ostalo nepromijenjeno u odnosu na prethodne godine, pa je prvi dan bio rezerviran za scenske probe, drugi za sâmo natjecanje, a treći za nastupe najboljih na gala koncertu. Program je vodila Andreja Kovačić, a predstavilo se sedamdesetak plesača iz petnaestak zemalja, podijeljenih u dvije kategorije: juniori (od 12 do 18 godina) i seniori (od 19 do 28 godina). Njihove izvedbene dosege procjenjivao je ocjenjivački sud u sastavu Irek Mukhamedov kao predsjednik te Ljubinka Dobrijević i Faruk Ruzimatov kao članovi.
Juniori su bili obvezni izvesti po dvije varijacije, a ocjenjivački sud u tome je najuspješnijima proglasio Céleste Laporte iz Kanade i Jana Trniniča iz Slovenije, kojima je dodijelio zlatne medalje, zatim Marthe Hourez iz Belgije, Ninu Kramberger iz Slovenije i Miguela Airandu Maidanu iz Paragvaja, kojima je dodijelio srebrne medalje, te Ninu Bačani iz Slovenije, Dejanu Bajić iz Srbije, Luisu Nušu Duplančić iz Hrvatske i Frana Kovačića iz Hrvatske, koje je nagradio brončanim medaljama. Katarina Bužić iz Hrvatske ovjenčana je Nagradom Carlotta Grisi za najtalentiraniju mladu plesačicu, a Yuyu Ichikawa iz Japana Nagradom za tehničko umijeće.Sreće, ponosa i hrabrosti kod većine nije nedostajalo, a hoće li iste kvalitete prilikom kadroviranja krasiti i ravnatelje nacionalnih kazališta, u dogledno će se vrijeme također jasno pokazati
Osamnaestogodišnja Ichikawa, inače polaznica Međunarodne baletne škole u Bruxellesu, izvela je varijaciju iz prvog čina Giselle te varijaciju Medore iz Gusara, pod mentorstvom Andersona Santane. U prvoj se istaknula visokim arabesquesama, sigurnim balansima, izvrsno koordiniranima, mekanim rukama i čvrstim radom nogu, te generalno vrlo uvjerljivom interpretacijom, prilikom koje se kretala kao da je u cjelovitoj predstavi, odnosno kao da pored sebe vidi sve njezine komponente: od partnera do scenografije. U drugoj je varijaciji ponovo oduševila nevjerojatnim balansima, a usto i besprijekornim piqué okretima u manègu; također i karakterom, srčanošću te uopće snažnom scenskom osobnošću.
Trinaestogodišnja Bužić polaznica je Mađarske plesne akademije, sa čijom je mentoricom Melindom Szitt pripremila varijaciju Plave ptice iz Trnoružice te varijaciju iz pas de trois iz Labuđeg jezera. U objema je prezentirala solidnu tehniku, upotpunjenu pogođenom ekspresivnošću, vidljivu osobito u gracioznim i slivenim kretnjama glave i vrata, te prirodno plesnim kretnjama ruku.
Osamnaestogodišnja Bačani je pak varijaciju Medore iz Gusara i varijaciju Paquite iz istoimenog baleta, koje je pripremala s mentoricom Galinom Dmitrievom Leonidovnom, izvela korektno, no ni po čemu pamtljivo. Sedamnaestogodišnja Bajić predstavila se varijacijom Kitri iz prvog čina Don Quijotea i varijacijom Paquite, koje je uvježbala s Istom Stepanov. Osjetno bolja bila je u prvoj, u kojoj je pokazala odgovarajući temperament i držanje, visoki grand jeté i veliki raspon nogu, sigurne i ritmične pirouettese u dijagonali te stabilan završni balans.Osobito je bilo lijepo iznenađenje na gala koncertu vidjeti pobjednicu prošlog natjecanja Anamariju Marković, koja se upravo vratila s jednogodišnjeg usavršavanja na Baletnoj akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu, za što je stipendiju osvojila na prestižnom baletnom natjecanju Vaganova Prix
Paquitu je, međutim, iako tehnički solidno, ekspresivno iznijela bez potrebne elegancije u pozama, linijama i gestama. Za razliku od nje, sedamnaestogodišnja Duplančić u petoj se varijaciji iz Paquite, kao i u varijaciji Aspicije iz drugog čina Faraonove kćeri, za koje ju je pripremao Igor Sedmakov, predstavila otmjenim držanjem i plesanjem, tek nešto suviše opreznim u piruettesama, kao i u dijelu okreta u manègeu (u kojem je mjestimice preciznosti nedostajalo i rukama).
Od svih brončanih natjecatelja najbolji je dojam ostavio šesnaestogodišnji Kovačić, koji je uz Ichikawu jedini dobio čak nekoliko aplauza za vrijeme svojih nastupa, te kod kojega ocjenjivački sud ne bi pogriješio ni s dodjelom medalje nešto luminoznije površine. Uvježbavši točke pod mentorstvom Spomenke Šparemblek, izveo je najprije varijaciju iz Satanelle, u kojoj su najbolji dojam ostavili cabrioles devant, a nakon toga varijaciju Philippea iz Plamena Pariza, u kojoj je sigurno i efektno izveo brojne vrteške.
Iako je u oba nastupa ostalo prostora za veću preciznost i čistoću u elementima, isto je nadomjestio upečatljivim gardom i energijom, jer Kovačić je plesač koji se fantastično osjeća na sceni, i taj je osjećaj u stanju prenijeti i na publiku. Posve netipično za svoje godine, varijacije je izveo vrlo samouvjereno i zrelo, ostavljajući dojam da tu nije tek kao đak koji se nastoji dokazati žiriju, pedagogu i svojem krugu navijača, nego da je već gotovo kompletan plesač, čije su izvedbe puno bliže profesionalno-umjetničkoj dimenziji nego školsko-natjecateljskoj.
Među plesačima nagrađenima srebrnom medaljom najupečatljiviji je dojam ostavio osamnaestogodišnji Maidana, koji je varijaciju iz Gusara i onu Colasa iz Vragolaste djevojke, pripremavši ih s mentorom Andersonom Santanom, iznio briljantnim skokovima i vrteškama, a usto i primjereno energično te karakterno pogođeno.
Sedamnaestogodišnju Hourez, koja je izvela varijaciju Kraljice Drijada iz Don Quijotea i varijaciju Paquite, za natjecanje su uvježbali Anderson Santana i Kazuko Sumimoto, a sve je zadano izvela vrlo plesno i izražajno, pomno pazeći na svaki detalj gornjeg dijela tijela te na maksimalnu preciznost donjeg, ostavivši osobito efektan dojam u izvođenju sissonnesa i entrelacésa. Osamnaestogodišnja Kramberger izvela je varijaciju Lise iz Vragolaste djevojke i varijaciju Gulnare iz Gusara, uvježbavši ih s mentoricom Galinom Dmitrievom Leonidovnom, i otplesavši obje lepršavo i graciozno, a usto odličnih skokova te piqué-pirouettesa (ponegdje kombiniranih s fouettésima).
Osamnaestogodišnji Trninič zlato je zaslužio uistinu sjajnim skokovima i vrteškama, kao i izvrsnom koordinacijom te općenitom elegancijom, a također i zanimljivim, ne tako čestim izborom varijacije iz baleta Konjić Grbonjić, uz onu uobičajenu iz Gusara, koje je uvježbao s mentoricom Galinom Dmitrievom Leonidovnom.
Celeste Laporte kao Umirući labud, Foto: Rajka Kupesic School of Classical Ballet (facebook)
No najveće je iznenađenje s izborom plesnih točaka (utoliko donekle i s pobjedom) napravila šesnaestogodišnja Laporte. Odlučivši se za ne suviše često izvođenu varijaciju Gamzatti iz Bajadere, te na natjecanjima još rjeđe izvođenog Umirućeg labuda, pogodila je ne samo ukus ocjenjivačkog suda, već i – sudeći prema oduševljenom pljesku – onog publike.Natjecanje je koncepcijski ostalo nepromijenjeno u odnosu na prethodne godine, pa je prvi dan bio rezerviran za scenske probe, drugi za sâmo natjecanje, a treći za nastupe najboljih na gala koncertu
Iako izabrane točke ne obiluju tehničkom zahtjevnošću, u maksimalnom opsegu sadrže ekspresivnu, osobito potonja. Pa iako svu interpretativnu kompleksnost Umirućeg labuda u tako mladim godinama, dakako, još ne može dočarati, ipak je kroz krajnju suptilnost geste, graciozno kretanje prostorom i tankoćutno praćenje glazbe donijela sâmu esenciju baleta – time i sferu umjetnosti, a ne zanata, čemu danas sve više naginje.
Seniori su bili obvezni izvesti po dvije klasične varijacije i jednu suvremenu koreografiju, ili pas de deux i suvremenu koreografiju. U toj je kategoriji ocjenjivački sud zlatne medalje dodijelio Asamii Nakashimi iz Japana i Yuyu Omakiju iz Japana, srebrne medalje Angelosu Antoniouu iz Grčke, Evi Karpilovskoj iz Ukrajine, Bojani Lipovšćak iz Hrvatske i Kaitu Sekinu iz Japana, a brončane medalje Ivanu Boiku iz Ukrajine, Sayi Ikegami iz Japana, Oleksandru Koriakovskom iz Ukrajine, Gabrieli Mede iz Hrvatske te Deanni Pearson iz Kanade.
Nakashima (26) i Omaki (27) izveli su grand pas de deux iz Diane i Akteona te Peer Gynt koreografa Edwarda Cluga, uvježbavši ih s Irenom Pasarić, i pokazavši se – tehnički barem gledano – uistinu najboljima. Nakashima je zadivila, između ostalog, izvrsnim fouettésima i brojnim pirouettesama, a Omaki visokim skokovima, osobito revoltadsima u manègeu. Međutim, oboma je nedostajalo karizme, osobnosti ili barem šarma, koji bi njihove izvedbe podigli na razinu višu od tehnički besprijekorne, ali ipak relativno nezanimljive. No taj su dojam popravili drugom točkom, na čiji su slobodniji plesni okvir odgovorili podjednako slobodnim, neusiljenim i senzibilnim izvedbama.
Karpilovska (26) i Boiko (28) pokazali su se kao par koji si idealno odgovara, što im je plesanje u zasebnim dionicama činilo još opuštenijim, a u zajedničkima fluidnijim. Pod mentorstvom Vladimira Shuvalova pripremili su Pas de deux Čajkovskog i Between Us koreografa Igora Kirova. U prvoj točki plijenili su lepršavim, raspoloženim i muzikalnim nastupom, u kojem je Karpilovska pokazala da nema baš nikakvih ograničenja, te da je osim minuciozne kontrole svake kretnje i tehničkog majstorstva vidljivog iz svakog elementa (najefektniji su možda bili munjeviti piqué okreti i chaînnési), u stanju donijeti još i izrazitu spontanost, radost te užitak plesa, koje se generalno, pod imperativom tehničkog savršenstva, sve rjeđe sreće, na natjecanjima osobito.No najveće je iznenađenje s izborom plesnih točaka (utoliko donekle i s pobjedom) napravila šesnaestogodišnja Laporte. Odlučivši se za ne suviše često izvođenu varijaciju Gamzatti iz Bajadere, te na natjecanjima još rjeđe izvođenog Umirućeg labuda, pogodila je ne samo ukus ocjenjivačkog suda, već i – sudeći prema oduševljenom pljesku – onog publike
Na gala koncertu je k tome pokazala da uza sve navedeno, u slučaju potrebe, može i odlično improvizirati. Boiko se pak prezentirao kao izvrstan partner: pouzdan, spretan i elegantan, no u varijacijama je bio nešto slabiji od Karpilovske, u odnosu na koju je u izvjesnoj mjeri ipak limitiran. To se zato nije vidjelo u drugoj, suvremenoj točki, koja je svojim lirskim predznakom i nadahnutom koreografijom iz oboje izvukla ono najbolje.
Mede (21) i Koriakovskog (23) za nastup je pripremala Mirna Sporiš, a izveli su pas d'esclave iz Gusara te Na putu, u koreografiji Igora Kirova. Obje su točke tehnički i ekspresivno vrlo solidno otplesali, osobito drugu, u čijoj su se zahtjevnoj i uskoj tjelesnoj međuovisnosti pokazali maksimalno spretnima, uigranima i poetičnima. No do boljega sveukupnog plasmana muškom su se dijelu tandema na putu našli mjestimice nedovoljno visoki i čisti skokovi, kao i preparacije za njih, a ženskom ponegdje prespori i s glazbom neusklađeni piqué okreti, te nesigurni i ne do kraja izvedeni fouettési.
Antoniou (20) je izveo varijaciju iz Talismana, varijaciju Albrechta iz Giselle te La Double Vie, kojeg je i koreografirao, dok ga je za nastup uvježbala Zacharia Amonashvili. Istaknuo se izvrsnim skokovima (tek ponegdje nepreciznim u doskocima), elegantnim kretanjem i lijepim linijama, a usto i naglašenom plastičnošću, muzikalnošću i markantnošću.
Ikegami (22) je s Matheom Bouerrauom (21) izvela grand pas de deux iz Raymonde i tango iz Ko to tamo peva, u koreografiji Staše Zurovca, a pod mentorstvom Milke Hribar Bartolović. Bourreau je ostao bez medalje, dok je Ikegami broncu zaslužila gordim, samouvjerenim, šarmantnim i, naravno, tehnički čistim prvim nastupom, kojeg je dodatno oplemenila bogatom mimikom, jednako kao i drugi, u kojem je plesnošću, proživljenošću i muzikalnošću posve zaokupljala pažnju.
Bojana Lipovšćak kao Gamzatti, Foto: Lipovscak.com
Lipovšćak (25) je za natjecanje uvježbala Albina Rahmatullina, s kojom je izradila varijaciju Gamzatti iz Bajadere, varijaciju iz Paquite te varijaciju Carmen iz istoimenog baleta, prema koreografiji Valentine Turcu. U prvom se nastupu predstavila sigurnim pirouettesama i vrlo dobrim grand jetésima, kao i općenito preciznim radom nogu – maksimalnog raspona – dok je u drugoj varijaciji prezentirala sigurne balanse, ali i u dva navrata nesigurne pirouettese. Carmen je pak otplesala tehnički bez zamjerke, no za tu joj ulogu ipak nedostaje snažniji gard, kao i naglašenija senzualnost i temperament.Juniori su bili obvezni izvesti po dvije varijacije, a ocjenjivački sud u tome je najuspješnijima proglasio Céleste Laporte iz Kanade i Jana Trniniča iz Slovenije, kojima je dodijelio zlatne medalje
Pearson (23) je otplesala varijaciju Giselle iz prvog čina tog baleta, zatim varijaciju iz pas d'esclave iz Gusara te Vivaldijevo Ljeto, koje je koreografirala njezina mentorica Aleisha Gardner. Sve je zadano, izuzev piqué-pirouettesa i dégagéesa u drugom nastupu, koji nisu imali pravi naglasak, odradila korektno, međutim sveukupno interpretativno neupečatljivo, dijelom zahvaljujući i suvremenoj koreografiji, koja je osmišljena prilično neinventivno i površno.
Sekino (20) se predstavio varijacijom iz baleta Cvjetni festival u Genzanu, varijacijom iz pas d'esclavea iz baleta Gusar te suvremenom koreografijom Joshue Leggea Swaraj. Uvježbavši ih s mentoricom Aleishom Gardner, predstavio se kao plesač velikih tehničkih i izražajnih mogućnosti, osobito u prvim dvjema točkama, u kojima je kroz iskričave izvedbe prezentirao odlično izvedene male, srednje i velike skokove, kao i uopće sceničnu, pamtljivu osobnost.
S obzirom da nije riječ o velikom natjecanju, koje bi se odvijalo u nekoliko krugova, i ovog su se puta uz bok s najboljima mogli vidjeti plesači čije želje ne odgovaraju mogućnostima, figure baletnim pozornicama, kao ni kostimi odabranim točkama. Broj sudionika bio je otprilike jednak kao na prethodnom natjecanju, no njihova je generalna izvedbena razina bila nešto viša. Isto se može konstatirati i za suvremeni dio programa, koji je bio originalniji i pomnije osmišljeniji nego onaj prije dvije godine.Seniori su bili obvezni izvesti po dvije klasične varijacije i jednu suvremenu koreografiju, ili pas de deux i suvremenu koreografiju. U toj je kategoriji ocjenjivački sud zlatne medalje dodijelio Asamii Nakashimi iz Japana i Yuyu Omakiju iz Japana
Što se hrvatskih plesača tiče, osim nagrađenih nastupio je i popriličan broj imena koja su također pokazala veliki potencijal (Gabrijela Mamić, Anita Nodilo, Dino Staković...), a osobito je bilo lijepo iznenađenje na gala koncertu vidjeti pobjednicu prošlog natjecanja Anamariju Marković, koja se upravo vratila s jednogodišnjeg usavršavanja na Baletnoj akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu, za što je stipendiju osvojila na prestižnom baletnom natjecanju Vaganova Prix, i koja je evidentan napredak pokazala u izvrsnom, zrelom i umjetnički zaokruženom nastupu u pas de deuxu iz Don Quijotea.
Prema svemu viđenom, novi hrvatski baletni naraštaji itekako obećavaju, ne samo tehničkim umijećem, već i pristupom koji je upravo na tragu savjeta što ih je Mia Čorak Slavenska davnih dana dala mladim plesačima, kako se prenosi u programskoj knjižici: "Zato izađite i učinite taj nastup iskustvom kojeg ćete se dugo sjećati. Budite sretni i ponosni na sve što ste postigli, a više od svega, nemojte se bojati!". Sreće, ponosa i hrabrosti kod većine nije nedostajalo, a hoće li iste kvalitete prilikom kadroviranja krasiti i ravnatelje nacionalnih kazališta, u dogledno će se vrijeme također jasno pokazati.
