Taman kada se spremao, meni je barem tako izgledalo, izjaviti da se i ne sjeća da je bilo nekakvog rata - Kakav, rekoste, rat? Između koga se vodio? Kada? - sinulo mu je.
U ovakvim situacijama prekaljeni operativci Šeksovog kova prošlih su godina najradije posezali za provjerenim scenarijem kaosa, obično izmislivši neku urotu protiv Hrvatske
A zašto mi, majku ti božju, imamo državne institucije, pa nismo ih valjda stvarali da okolo pasu travu kao krave i leže u vlastitom dreku. I čovjek se, dosjetivši se spasonosne ideje, smjesta bacio na posao da probudi te, kao malarična goveda usporene i lijene institucije, koje su zatim zbilja profunkcionirale. Kada je Amnesty International prvi put spomenuo Šeksa, zajedno s Tomislavom Merčepom i Davorom Domazetom Lošom, dobačeno mu je šlagirano tijelo Merčepa, uz neizrečenu, ali sasvim jasnu, poruku - evo vam ovo, radite s tim što hoćete, ali više od toga nas ne tražite. Ipak su tražili, i to bezočno opet razvojačenog generala Šeksa, tako da nije bilo druge nego na žrtvenik baciti još jedno nevažno tijelo.
Usred cirkuske gaže, u kojoj vatreno dokazuje da Velika Britanija dovršava svoj paklenski plan obnove Jugoslavije, pokupljen je admiral Domazet Lošo. On je već bio sretno prošao kroz neke prijašnje istražne peripetije oko ratnih zločina, ali je sada rečeno da se one obnavljaju. Ali, ni to nije riješilo stvar. Amnesty se opet oglasio, i to mučki iznutra, preko zagrebačkog tjednika Novosti, kome je intervju dala direktorica AI Nicola Duckworth, a pojavili su se i neki domaći optužni podnesci državnom odvjetništvu. I tu je demobilizirani general Šeks vidio da nekog vraga mora sam napraviti, ne možeš se na te nesposobnjakoviće u ničemu osloniti, i kao iskusni operativac poduzeo je korake koje struka u tim prilikama već traži. Najprije je potpuno otvoreno pokušao iskamčiti od Bajićevog DORH-a neku vrstu javne indulgencije, garnirane pljuvanjem i gađenjem nad Amnestyjem.
Još su imali đon-obraza dati da se ta sramota javno pročita na nacionalnoj televiziji, kao da je riječ o vrhunskoj umotvorini hrvatske pravne pameti. I sam Šeks zna da se iza tog jada, iza tog grudobrana od uredskog papira, neće moći dugo skrivati, ali što, boga mu poljubim, dalje da radi? Kome da se obrati kada se već naveliko šuška i da mu podmeće netko iz neposredne blizine u vrhu vladajuće stranke. Dobro, isprsio se u njegovu zaštitu bivši prijatelj barba Luka, ali zar nije grozno što nikoga drugog nema, a i taj se valjda nacrtao pred kamerama samo zato da ga ne optuže da je za račun Sanadera počeo otkucavati njegove glavne neprijatelje. I što, to je sve, sigurno se u panici okreće oko sebe razvojačeni general Šeks, ali koliko god se okretao pogled mu nema na što pasti, svugdje gola praznina.
HVIDRA je o grnuta toplim, debelo podstavljenim šinjelom pokroviteljstva HDZ-a, odakle je futraju s dovoljno novca za dulje ulične igrokaze, a može ih se prema potrebi preparirati ovako i onako
Ovo je zadnji dokumentarni kadar koji vam mogu priuštiti u ovoj priči. Dalje mogu samo nagađati, osluškujući što se događa ispod površine scene, a događa se svašta, ali o vjerodostojnosti interpretacije ne jamčim ništa. Dakle, ovako. U ovakvim situacijama prekaljeni operativci Šeksovog kova su prošlih godina najradije posezali za provjerenim scenarijem kaosa, obično izmislivši neku urotu protiv Hrvatske, nalijepili na to par jurišnih foršpana, i time izvlačili branitelje, a ako je stvar dobro krenula i šire, na ulicu. I zbilja usred ove fertutme sa Šeksom pojavio se, naizgled odnikud, ovaj slučaj s Purdom, kojeg je vrag zna što tjeralo da baš sada prelazi bosansku granicu, i evo ti zbilja branitelja na ulicama. Nisu to, istinabog, one dunavski široke rijeke ljudskih tjelesa kao s početka dvije hiljaditih, a nije previše jasno ni što hoće.
Galame, doduše, protiv „izdajničke" hrvatske vlasti, što za vicepredsjednika parlamenta Šeksa sada može biti čak i dobro, ali galame i o općoj amnestiji branitelja, u čemu njega nema nakon što se sam odrekao da s braniteljima išta ima. Napokon, tko uopće predvodi te prosvjednike? Dobro, tu je taj HČSP, koji je prve pokazne paravojne vježbe imao prilikom otkrivanja spomenika partizanskom ustanku u Srbu, zatim i u onom uličnom amoku protiv tjednika Novosti nakon naslovnice Obadva su pala, sada i u vampirskim grožnjama Dragi Pilselu... Imaju čak i svoju mladež, što sliči na mladoturke nekakve nove ustaške revolucije, ali što oni zapravo mogu, čak i ako im pritekne u pomoć iznenada demumificirani Đapić, to nitko ne zna.
Ali, HVIDR-a, to je već nešto drugo. Ogrnuta je toplim, debelo podstavljenim šinjelom pokroviteljstva HDZ-a, odakle je futraju s dovoljno novca za dulje ulične igrokaze, a može ih se prema potrebi preparirati ovako i onako. Sada su, eto, napade na Aleksandra Stankovića zbog izjave o korupcionaškoj naravi brojke o 500 hiljada branitelja, preusmjerili na Milorada Pupovca. Treba im, jasno, Srba u ovoj priči, koji će po običaju kusati najgore uvrede, i zato tvrde da ga je Stanković pozvao u emisiju samo zato što nije mogao Mladića i Martića. Nema veze što je taj tihi gospodin Pupovac u koaliciji s njihovom strankom hraniteljicom, oni, kao, misle svojom glavom.
Ako bude trebalo, najavljuju, svoje će buduće konferencije za štampu održavati i u zgradi HRT-a na Prisavlju, možda im padne na pamet i da urede poneki Dnevnik. Ako to kako-tako uspije, ja bih im osobno sasvim rado ustupio na dulje vrijeme Lica nacije. Time bi se naziv emisije napokon dokopao realnog smisla, a rekao bih i da je to zadnja šansa, istina sasvim tanka, da operacija spašavanja vojnika Šeksa urodi plodom.
