Nakon žestoke saborske rasprave u kojoj su osuđeni povici navijača "Ubij Srbina!" na posljednjoj utakmici mlade nogometne reprezentacije u Varaždinu, te premijerkine najave da će se prekidati utakmice u kojima navijači prakticiraju govor mržnje, i HTV je odlučio ići niz dlaku najnovijoj saborskoj nahrupi snošljivosti, međuetničke ljubavi, tolerancije. Vladimir Šeks: "Ne može se tolerirati govor mržnje!". (Da, Vladimir Šeks.)
A to što planira HTV, zapravo, već je viđeno na TV-u!
Za vrijeme nedavne utakmice između nogometnih reprezentacija Engleske i Hrvatske na Wembleyu hrvatski navijač iskoristio je nepažnju redara i s osmijehom na licu utrčao na teren (i vjerojatno dobio opkladu), došao do Eduarda i zagrlio ga.
Do perfekcionizma izvježbani engleski posrednici događaja (kamermani, režiseri), upravo oni kojima ni jedno češanje jaja ili pljuvanje na teren, kao i pražnjenje slinavog nosa nogometnih aktera, u ime dragih gledatelja, ne promiče - okrenuli su uši i oči od našeg navijača. Iz straha da se ne stave u funkciju zabranjene propagande huliganizma kamere su promptno "pobjegle" sa stadiona. Gledatelji su mogli nekoliko minuta uživati u visinskom pogledu na engleski hram nogometa, te kadrovima punih tribina u pretapanju. (Dojmljivo poput mrtve prirode u živom prijenosu).
Tako će se, po svemu sudeći, ponašati i HTV. Međutim, ne znam koliko je to čelnicima HRT-a i uvaženim sabornicima znano, otprilike tako se naša javna televizija ponaša već dugi niz godina prema većem dijelu manifestacija govora mržnje na tribinama. Naime, već godinama se na stadionima, dok igra hrvatska nogometna reprezentacija, ustašija, pjevaju odvratne pjesme, a komentatori to uglavnom ne čuju. Oni koji pohode stadione znaju u kojem položaju pojedini navijači drže ruku prilikom izvođenja nacionalne himne. Neki je drže na srcu (stranački pozdrav HDZ-a), a neki svoju desnicu drže visoko u zraku. Kamere, koliko nas pamćenje služi, dosad to nisu vidjele. Dakle, već godinama HRT, a činio je to i RTL kada je prenosio utakmice, provodi nešto što će dekretom uskoro biti obavezno. Ni papirnati mediji nisu se pretrgli u fokusiranju tih oblika ponašanja pojedinih navijača.
Riječki Novi list, dok je većina medija šutjela, u izvještaju s riječke utakmice Hrvatske i Katara donio je, crno na bijelo, napis o odvratnim pjesmama koje su pjevali navijači na tribinama, što je kulminiralo i s pjesmom "Gradiška stara". Nitko da bi reagirao. Možda se mislilo - zaboravit će se, kao i dosad. Mnogi drugi mediji imali su pak unosnijeg posla, silno su se angažirali u čerečenju lika i djela izbornika Bilića, dakako, i izrugivanju momaka koje su prije dvadesetak mjeseci na naslovnicima i u udarnim TV terminima nazivali ni manje ni više nego herojima nacije. A ti isti mladići, usput rečeno, svoja su nogometna herojska djela i tada proslavljali uz cajke i pjesme za čije slušanje treba imati loš ukus, ali, gospodo, zar se o ukusima raspravlja?
Godinama su, dakle, mnogi izvjestitelji elektroničkih i papirnatih medija zatvarali oči i uši spram ustašijanja dijela navijača na tribinama stadiona dok igra odabrana hrvatska nogometna vrsta. Odsad, ako HTV realizira svoj naum, nećemo ni čuti ni gledati ono što ni dosad uglavnom nismo čuli, ni gledali.
Nesretna akustičnost Varaždinskog stadiona učinila je da se dobro čuje tamošnje pjevanje pojedinim navijačima najomiljenijeg koljačkog imperativnog pjesmuljka "Ubi!, ubi!, ubi! Srbina!". Dobro je da se napokon to jasno javno čulo, jer je iniciralo saborsku raspravu, a tema o nesnošljivosti došla je u ne baš sretnom političkom trenutku. Stoga će se brzopotezno pooštriti zakon o sprečavanju nereda na sportskim terenima. Time ćemo se, eto, potvrditi kao civilizirana, pozitivnim zakonima nafilana proeuropska zemlja.
Upravo dosadašnje zatvaranje očiju i ušiju spram ustašijanja učinilo je da u dijelu navijača ta tradicija živi i dan danas, brižno održavana. A temelj takvog stava još devedesetih dali su im pojedini političari HDZ-a i desnijih stranaka, hrvatsko školstvo - upravo su pojedini osmoškolski i srednjoškolski udžbenici širili nauk o dobrom ustaštvu i lošem antifašizmu - glorifikantsko demoniziranje Srba bila je normalna retorika dugo vremena... Bilo je premalo onih koji su tim tadašnjim klincima imali prilike širiti nauk o dobrom društvu - sredini snošljivosti, trpeljivosti, tolerancije, kako god hoćete. Nisu to radile mnoge obitelji, ni mnogi prosvjetni radnici... Sada beremo plodove odgoja dječaka u Hrvatskoj, s kraja prošlog stoljeća.
Ako portrete osuđenih pedofila možemo tiskati na naslovnim stranicama (Englezi u tome osobito prednjače) ne bismo li ih pokazali svekolikom puku, ne bismo li na njih upozorili njihove susjede, zašto ne bismo pojedince koji na javnom mjestu (stadionu) na hrvatsku himnu dižu desnicu u fašistički pozdrav stavili na naslovnice novina, ili u prve minute Dnevnika. Neka ih lijepo vidi cijela nacija. Zašto? Da ih cijela nacija jednodušno osudi, kao što osuđuje i pedofile, jer Hrvati nisu nacisti, ustaše, srbomrsci... Je li Hrvatska, ako se ne želimo praviti Englezima, spremna za neki svoj put u obračunu s autohtonim fašistima?
Zašto ne.
Ali, ipak, postoji niz strahova. Još nismo sigurni da je Hrvatska dovoljno denacificirana, deustašizirana (od ustašizacije iz devedesetih, a ne četrdesetih). Nismo sigurni ni da aktualna vlast lako od deklarativnog, verbalnog antifašizma može napraviti korak naprijed i biti u praktičnom antifašizmu. Teško je predvidjeti koliko se raznih jandrokovića možda može javiti zalažući se za prava javnog izražavanja tih navijača s desnicom u zraku... Dakle, nismo sigurni da bi (poput pedofila) naši nacisti biti osuđeni od svekolike javnosti. Jer, zaboga, "pa to su naši dečki, mladi dečki"!
Bojimo se i nismo sigurni koliko nas je to vrag već odnio. A sad ćemo se, eto, praviti Englezi. Tako nam Bog pomogao.
