Otkad se vratio kao saborski zastupnik, opsesivno medijsko praćenje najnebitnijih detalja Ive Sanadera, nije prestajalo. Od toga slažu li mu se skupe cipele sa aktovkom misterioznog sadržaja, do onoga kako je za prvo glasanje morao koristiti vlastitu ruku, jer nije dobio „ključić" za elektroničko glasanje. Kad je čovjek pomislio da „marljivim" novinarima njihovi urednici i nalogodavci na rukovodećim razinama, više neće imati inspiracije za naručivanje „istraživačkih tema" o bivšem omiljenom premijeru, a sada glavnom krivcu za propast države, za njim je izdan nalog za uhićenje. Prvo je pobjegao pa je uhićen u Austriji, a mediji su pomahnitali u nastojanju da što prije izvuku što više prljavih detalja o svemu zamislivom o njegovom liku i djelu.
Nisu baš samo mediji zatupili hrvatskog građanina, svaki čovjek ima svoju glavu s kojom može razmišljati
Već danima „teroriziraju" hrvatsku javnost portretima Mirjane Sanader, izjavama njenog oca o Jadranki Paji Patku (ajde makar da je netko i njenu ulogu u svemu spomenuo), poluinformacijama o različitim krucijalnim detaljima njegova kretanja, Dnevnicima HRT-a, koji su postali „specijali o Ivi Sanaderu", feljtonima o svemu što smo znali i još se može izmisliti o njemu i njegovoj okolini, i tako redom. Sve do zadnjeg jelovnika u austrijskom pritvoru i razgovora kroz ćeliju s nekim zatvorenikom na HRT-ovom Dnevniku. Udio gospođe nekad poznate po uzrečici „Kuda Ivo, tud i ja", a danas Kraljice obračuna s korupcijom tek da se i sramežljivo spomene, a kamoli argumentirano napadne. Jedino se, tu i tamo, udre po Bajiću i njegovoj ulozi u cijeloj antikorupcijskoj farsi.
Neodgovornost je medija što od Sanaderovih rade Gotovčeve i kojekakve druge likove sa stranica rubrika spektakla, a ne bave se bitnim pitanjima o svim drugim političkim, moralnim i kaznenim odgovornostima na različitim razinama. No njihovi vlasnici upravo to i žele, dok oni s javne televizije ionako djeluju po direktivi države. I da se sad tu lamentirati s različitih kritičkih pozicija o neoliberalnom sustavu i strukturalnim problemima političko-korporativno-medijske sprege koja zagušuje svako „javno prosvjećenje" ili bar informiranje.
Nisu baš samo mediji zatupili hrvatskog građanina, svaki čovjek ima svoju glavu s kojom može razmišljati. Ali, nije baš ni njemu ili njoj lako, kad dođe doma s posla, još brinuti o tamo nekim društveno relevantnim pitanjima i promišljati što učiniti kad misli kako spojiti kraj s krajem. Ljudi se žele i malo opustiti, a ima li boljeg načina od slasnog trača o Sanaderovom objedu?
I tako imamo začarani krug u jednoj zemlji u kojoj više nikoga nije briga ni za što, ako je ikad i bilo. I dosadnog kvazi teoretiziranja o pasivnosti hrvatskog pučanstva i njegovog podaničkog mentaliteta.
Pa je onda najlakše reći, i neka im. Jer koga briga za Merčepovo uhićenje i zašto se ono baš sada dogodilo, koga briga za tri romska dječaka maloljetnika koje je varaždinska policija pustila da se noću vraćaju sami kući pa ih je zgazio pijani vozač i jednog usmrtio, koga briga što se događa sa MOL-ovom ponudom za otkup dionica od malih dioničara INA-e, privatizaciju Hrvatskih voda, skupljeg benzina i drugih zamarajućih informacija, a da evropska zbivanja poput studentskih prosvjeda u Engleskoj i Italiji i ne spominjemo? Kad se hrvatski građani mogu zabavljati „prljavim detaljima" obitelji Sanader. Stoga, moguće je, ne zamarati se. Kao i onaj hrvatski građanin, uljuljan u svoju tešku svakodnevnicu, što se ne brine za pitanja svoje budućnosti. Ugasiti televiziju, ne kupiti novine, isključiti Internet i prepustiti se dobroj muzici, pogledati neki film, otići na pivo s prijateljima i pustiti da sve ide svojim tokom. Uvijek istim, predvidljivim. S glupavom i naivnom nadom da će se slijedećim izborima nešto promijeniti, a gotovo nikakvom da će se kolektivna svijest radikalno promijeniti, a eventualna optužnica protiv Sanadera zakačiti i sve one druge kriminalce kojima je dopušteno da od nas rade idiote.
