Austrija: bečki valcer, bečka šnicla, Bečka filharmonija, Advent u Beču, Sissy, pa sachertorta, Mozart, mozart kugle, mozart liker u maloj bočici u obliku violine, pa Mozartov 250. rođendan… a iza finih se marcipansko-bidermajerskih kulisa kriju krvavi problemi male zemlje u kojoj je sve pošlihtano.
Široj javnosti zasigurno nikad prva asocijacija na Austriju neće biti Operation Spring, najveća policijska racija u zemlji nakon 1945. godine, kada je 850 policajaca, 27. svibnja 1999., u boju protiv organiziranog kriminala, jurišalo na stanove i domove izbjeglica iz Nigerije (a odakle drugo nego)? Stotinu i deset Afrikanaca je uhićeno, a gotovo većina automatski optuženo, od kojih neki još uvijek u zatvoru čekaju na presudu. Ili, slučaj Marcusa Omofume koji je 1. svibnja 1999. umro jer su ga policajci prilikom deportacije iz Austrije u Nigeriju zavezali za avionsko sjedalo, zalijepili mu ljepljivu traku na usta koja je ujedno zahvatila i nosnice ili pak slučaj osamnaestogodišnjeg Yankube Cessaya koji je 4. listopada 2005. umro pod još nerazriješenim okolnostima u jednom zatvoru u Linzu, u pregrijanoj ćeliji prilikom štrajka glađu i žeđu jer ga je čekala deportacija. Riječ je o za širu javnost gotovo nevidljivim ili davno zaboravljenim slučajevima vezanima uz probleme austrijske migracijske politike o kojima zasigurno nikada neće biti riječi na Danima Beča u Zagrebu.
Integrationshaus
Izbjeglice su u diskursu radikalne desnice stigmatizirane kao lažni azilanti (njem. Scheinasylanten) No ako one za desnicu jesu lažne, njihovi problemi vrlo su stvarni. Novi zakon o azilu koji je u Austriji nastupio na snagu s 1. siječnjem 2006. dodatno im otežava situaciju jer je praktički riječ o zakonu za sprečavanje azila. Kako nam je u razgovoru rekla magistrica Irene Messinger iz Deserteurs und Flüchtlingsberatung Wien, organizacije za legalnu potporu izbjeglicama i dezerterima, novi zakon nizom svojih postavki krši njihova temeljna ljudska prava.
Jedan od najnegativnijih njegovih dijelova predstavlja odredba po kojoj izbjeglice prilikom dolaska u zemlju ne smiju 20 dana napuštati kamp u koji su smještene. S obzirom da im se time ne daje mogućnost da kontaktiraju neovisne odvjetnike, ne samo da ih se faktički isključuje iz društva, već ih se onemogućava da dospiju u kontakt s ljudima koji bi im mogli pomoći. Ukoliko im se tijekom vremena u kojem su smještene u kampu ne odobri ulazak u proceduru za dobivanje azila, sljedeća je stanica deportacijski zatvor.
Vrijeme čekanja na ulazak u proceduru za dobivanje azila tako je na svojevrstan način pretvoreno u autoput za deportacijske zatvore koji su u Beču od veljače 2006. prebukirani, nakon što prve molbe nakon nastupa novog zakona nisu odobrene. Vrlo velike diskusije među nevladinim organizacijama za ljudska prava prouzrokovala je činjenica da država novim zakonom ima pravo primijeniti prisilno hranjenje u slučaju štrajka glađu s obzirom da je štrajk bio gotovo jedini izlaz iz deportacijskog zatvora. Messinger je također istaknula ostale sporne točke novog zakona, po kojima traumatizirane izbjeglice više nemaju nikakvih specijalnih prava koja su im bila osigurana u zakonu iz 2003. kao što osobe ispod 18 godina također mogu biti smještene u deportacijske zatvore. Motiv suvišnog čovjeka izgleda da i dalje ostaje prevladavajući u njihovoj literaturi. U pogledu navedenih problema politički diskurs Austrije ne razlikuje opcije ljevice i desnice kako bi se to moglo očekivati s obzirom da se jedino Zelena stranka protivila donošenju ovog zakona. Ljevica više-manje mudro šuti, dok je radikalna desnica marljiva i vrijedna te izdaje časopis Mi Bečani čiji najnoviji broj ima naslov Zaustavite ludilo Europske Unije. Austrija ostaje slobodna! Ne, nije riječ o iznenadnoj okupaciji zemlje, misli se samo na - zaustavite ulazak Turske u Europsku Uniju, Austrija će imati u visokoj pripravnosti svoje fortifikacije.
Integrationshaus
Nasuprot kriminalizaciji izbjeglica ili pak njihovoj folklorizacije, bečki projekt Integrationshausa, nevladine udruge za smještaj i integraciju tražitelja azila, izbjeglica i migranata, zalaže se za zaštitu njihovih prava i uspješnu integraciju. Sam projekt nastao je ranih devedesetih kad je veliki broj izbjeglica iz ratom ugroženih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine došao u Austriju. Suočavajući se s problemom neadekvatnog smještaja i pristupa izbjeglicama, grupa umjetnika, arhitekata, socijalnih radnika i odvjetnika ponudila je alternativu njihovu tadašnjem tretmanu. Od 1995. projekt je dobio zgradu za smještaj tražitelja azila i izbjeglica koju je unajmio i adaptirao Grad Beč i u kojoj trenutno živi 110 ljudi. Za razliku od uobičajenog tretmana izbjeglica koji se uglavnom svodi na problema lagera, projekt stavlja naglasak na integraciju kao interaktivni proces migranta i zemlje domaćina.
Dok austrijska državna politika u propisanom projektu integracije od 2001. službeno nalaže obavezne integracijske kursove koji se sastoje od tečaja njemačkog jezika i učenja o osnovnim pravnim, povijesnim i političkim aspektima zemlje (u kojima sigurno neće biti spomenuti Marcus, Yankuba i ostale žrtve policijske brutalnosti), Integrationshaus insistira na čuvanju kulturnog identiteta migranta te aktivnog uključivanja njegova jezika i kulture u integracijski proces. Posebnost i razlika Integrationshausa u odnosu na druge tipove pomoći izbjeglicama u Austriji sastoji se u tome što osim smještaja i stambene brige nudi brojna njima neophodna savjetovanja (orijentacijska savjetovanja za potražnju posla, savjetovanja za traženje azila, posebna savjetovanja za žene, djecu i mladež, klinička i psihološka savjetovanja, kulturna savjetovanja itd.) tečajeve njemačkog, dječji vrtić, sportske aktivnosti i druge oblike potpore okupljene pod različitim inicijativama unutar udruge, tvrdi Lydia Krob, voditeljica projekta za višejezičnu psihosocijalnu intenzivnu skrb i savjetovanje u Integrationshausu. Jedan od velikih problema izbjeglica s kojima se službena politika odbija suočiti je poseban tretman traumatiziranih izbjeglica i izbjeglica s mentalnim poremećajima. Naime, ne postoje posebne ustanove niti potrebna sredstva za pomoć ovoj grupi ljudi u Beču. U tim se pravima oni jasno razlikuju od Austrijanaca: takvih se izbjeglica bolnice žele što prije riješiti, a također im nije omogućena rehabilitacija nakon liječenja, navodi Krob.
Integrationshaus
Integrationshaus je specijaliziran za ovu vrst problema, i druge organizacije za zaštitu tražitelja azila i izbjeglica šalju osobe s ovakvim problemima k njima. Udruga se, dakako, susreće s problemima financiranja čiji je dosadašnji glavni izvor Bečki socijalni fond dok se 20 posto ostalih sredstava prikuplja kroz donacije, prihode od različitih događaja i kooperacije s različitim tvrtkama.
Postoji jedan dan u godini kada gorući problemi migracijske politike simbolički kroče u prostor marcipanskih kulisa austrijske mainstream kulture. Izbjeglice već 12. godinu za redom imaju svoj bal koji se i ove godine 24. veljače održao u Gradskoj vijećnici (Rathaus) u Beču u organizaciji Integrationshausa. Bal izbjeglica je jedan od načina za prikupljanje prihoda, no on ne želi samo biti dobrotvorni bal za izbjeglice na kojem će neki drugi ljudi ubaciti novčić milostinje u metalnu posudicu i plesati u njihovo ime, već doista i njihov bal. Kako nam je rekao Nikolaus Heinelt, glavni organizator ovogodišnjeg Bala, 250 izbjeglica dobilo je besplatne karte a to su većinom izbjeglice smještene u zgradi Integrationshausa i one koje participiraju na njihovim kursovima. Osnovni je cilj prikupiti financijska sredstva za njihovu pomoć, na što ide cjelokupan prihod od prodanih ulaznica. To zasigurno nije jedan od tipičnih balova kojih se u Beču tijekom godine održi više od 300. No on preuzima ceremonijalnu proceduru bala, kako bi se izbjeglicama iskazala dobrodošlica u austrijsku kulturu od ljudi koji im je žele iskazati. Oni koji čekaju na prava legalnog statusa, kojima manjkaju osnovna sredstva za život, koji nemaju adekvatnu podršku i pomoć, a ponajmanje balske haljine i svečana odijela, barem za jednu noć postaju subjekti te kulture. Možda nije slučajnost da se Bal održao upravo u fašničko vrijeme karnevalskog obrata, kad je slabima jednom godišnje dozvoljeno imati simboličko uprizorenje vlastite moći.
Bastardnost ceremonije bala i krhkog identiteta izbjeglica održava se u ritualnoj eklektičnosti: šuštanje svilenih haljina miješa se s tenisicama i trapericama pomalo izgubljenih i nesigurnih lica; skupa vina u kristalnim čašama prodaju se pored majica i bedževa s natpisima Heiraten kann Leben retten, Kein Mensch ist illegal i slično. (Brak može spasiti život, Niti jedan čovjek nije ilegalan); prostor Gradske vijećnice s portretima austrijskih odličnika ispunjen je zvukovima Vienna Sambe Projecta, Plesne grupe Bolivia i dr. Tombola u Dvorani gradskog senata, Johan Strauss u Svečanoj dvorani, clubbing Confusiee & dj Crum i Export Import Tunes u Sivom salonu.
Integrationshaus
No iako su ikonografija i ritualni austrijske mainstream kulture ovog puta služili kao kulise slabim protagonistima, ne može se ne primijetiti kako je bijela urešena klijentela predstavljala većinu posjetitelja. Zašto sve izbjeglice ne mogu besplatno biti na vlastitom balu? Zato jer treba prikupiti sredstva za njihovu pomoć, vjerojatno bi nam odgovorili organizatori da smo im postavili ovo suvišno pitanje. A izbjeglice, naravno, ne mogu priuštiti ulaznicu od 30 eura kako bi pomogle same sebi.
I tako je 24. veljače završio jedan bal. Idućih dana na balskom se kalendaru nalaze Bal bečkog gospodarstva, Bal crvenih srdaca, Bal odvjetnika, Bal Linzerške policije, Dvorski bal, Bal građanina ljubimaca… a u protekloj sezoni imali smo Carski bal, Bal vojnih oficira, Bal lovaca… Danas smo fini i multikulturni, a sutra će sve biti po starom. Bijeli, lažni Mozart dilat će karte za operu na Stephansdomu dok će autentični radnik neke druge boje kože, koji je na svoju šansu čekao više od tri godine, čistiti podzemnu stanicu, ili ako je nije dočekao, možda čeka na deportaciju u nekom od finih austrijskih zatvora.
