Rugao se ćorav gluhome. Tako čovjeku izgledaju ove svađe HDZ-a i SDP-a pred saborskim povjerenstvom za privatizaciju INE, jer tu jedni ne vide, a drugi ne čuju da su zajedničkim snagama napravili kolosalnu štetu. Šteta je, jasno, sadržana u tome što se u privatizaciju INE uopće ušlo, jer dovoljno je da usporediš kako izgleda njena upravna zgrada preko Save, a kako MOL-ova, pa da vidiš da je tu gori kupio boljega.
Kad to čuh, obasjala me nada da će se članovi povjerenstva nadahnuti imenom tijela u kojem sjede, i povjeriti jedan drugome da je privatizacije ove kompanije bila kardinalna glupost, pa možda, kada ih je već krenulo, i otvoriti raspravu koliko je bilo gluposti u ostalim privatizacijama. Ali, crnog vraga. Uzeše se braća, od kojih je jedan, rekoh, tanak s vidom a drugi sa sluhom, čupati i proklinjati kao nevini u ludnici. Zašto je SDP uz prodanih samo četvrtinu kompanije predao Mađarima upravljačka prava kao da su kupili polovicu? Tako vrisnuše iz HDZ-a, stranke koja je po dolasku na vlast energično ispravila ovu grešku tako što je prodala daljnju četvrtinu, a upravljačka prava Mađara podigla dovoljno da u INI dobiju svog direktora.
Tim lumenima darovana je glavna nacionalna pozornica da na njoj melju što hoće, muljaju koliko hoće i sve to uz bonus da cipelare ono krepano magare od Polančeca kad god se sjete
Izgleda da ih je grizlo da ni to nije dovoljno susretljivo i ljubazno, pa su odlučili osloboditi kompaniju gnjavaže plaćanja trošarina, što nisu bile male pare, bivši direktor Tomislav Dragičević provalio je da se radilo o čitavih dvije milijarde kuna. Ali, valjda se mislilo, bog će znati, da se INU ne prodaje svaki dan, pa se treba iskazati, nije beg cicija. Sada se, međutim, pokazalo da je to stanoviti problem, ipak ne može se tek tako preći preko toga da je INI otpisano skoro isto koliko su Mađari platili prvu četvrtinu kompanije. Pola milijuna dolara i dvije milijarde kuna, to je tu negdje.
Netko je to morao odobriti, ali daj se ti sjeti tko. Probali su s ministrom financija Ivanom Šukerom, ali čovjek je hladan kao led izjavio da ga o tome nitko nikada nije obavijestio i da nikakva politička odluka o tome nije donesena. Pa, tko je onda majku mu? Ah, da, onaj zloduh Polančec, zar se njega ionako već ne sumnjiči da je išao na ruku Mađarima u INI kako bi preko njih došao do novca kojim će preuzeti Podravku. Ali, čekaj malo, pa njemu se u optužnici stavlja na dušu pronevjera 400 milijuna kuna, zbog čega će čovjek gotovo sigurno na nekoliko godina zaglaviti u zatvoru. A ovdje se radi o dvije mlijarde, što je pet puta više, tko će naciji objasniti što je s ostatkom?
Eto, to su te granitno čvrste činjenice do kojih je zadivljujućom preciznošću došlo povjerenstvo. Ako ćemo se zezati. Ozbiljno govoreći, ovim ljudima čovjek ne bi povjerio na čuvanje ni dvije koze, sigurno bi se raštrkale, i negdje iza drugog, trećeg grma izgubile. Ali, eto, tim lumenima darovana je glavna nacionalna pozornica da na njoj melju što hoće, muljaju koliko hoće i sve to uz bonus da cipelare ono krepano magare od Polančeca kad god se sjete. Ovaj je, međutim, samo učinio vidljivim mulj koji se godinama valjao iz INE, i protiv toga je trebalo nešto poduzeti puno prije nego što su njega ljepljivi prsti zasvrbjeli, jasno ako se dokaže da je tako stvarno bilo.
Kada bi ovo bila ozbiljna država, poduzela bi sve zakonske mogućnosti, a ima ih, da se Sanaderov dolazak na ovakva saslušanja učini obaveznim, umjesto što se to prepušta njegovoj slobodnoj volji
Kada bi ovo bila ozbiljna država, poduzela bi sve zakonske mogućnosti, a ima ih, da se Sanaderov dolazak na ovakva saslušanja učini obaveznim, umjesto što se to prepušta njegovoj slobodnoj volji, kao da je drsko prelazio cestu na nedozvoljenom mjestu. Osim toga, ondje gdje treba postojali bi službenici s ovlastima da odmah ispitaju Šukera kakav je on to ministar financija kojem iscuri iz državne blagajne dvije milijarde kuna, o čemu on navodno pojma nema - i nikome ništa. Odmah zatim ljubazno bi tražili i od Dragičevića da objasni za što je primio otpremninu od šest milijuna kuna, i usto mu na račun i dalje svaki mjesec navodno legne 140 tisuća kuna honorara. Bio bi to razgovor u kojem bi ga se otvoreno sumnjičilo da je time plaćena njegova šutnja. O čemu, gospodine?
Zašto taj film nećemo u dogledno vrijeme gledati? Pa, jasno, sva ova uvažena gospoda zaštićena su pancirkama satkanim od čvrstih vlakana pripadanja svaki svome političkome plemenu. A sve zajedno još ih štiti, to posebno, i sveta krava privatizacije, pod čije se vime stisnula elita ove neuspješne države i nitko joj ništa ne može. Ako netko ipak pokuša, sakrit će se u prvo povjerenstvo koje joj se nađe pri ruci, i sve može još jednom krenuti ispočetka.