Foto: HNK ZagrebFoto: HNK ZagrebKritika baleta Labuđe jezero u režiji baletne legende Vladimira Malakhova.

Odluka ravnatelja zagrebačkog Baleta Leonarda Jakovine da središnji dio svojeg mandata obilježi najpoznatijim baletnim klasikom, i to produkcijom koju bi režirala i koreografirala ni manje ni više nego živuća baletna legenda Vladimir Malakhov, unatoč tome je iz perspektive pažljivijih gledatelja imala puno više razloga za skepsu nego za čeznutljivo očekivanje. Prije svega, dosadašnja ravnateljeva praksa dovođenja glasovitih koreografskih imena, poput Medvedeva u Bajaderi ili Barta u Romeu i Juliji, nije demonstrirala kako će svjetski afirmiran autorski status automatski značiti i njegovu potvrdu na lokalnome kazališnom tlu.

Nadalje, ovo je već peta produkcija Labuđeg jezera u posljednjih 20 godina, dok u tom istom razdoblju zagrebačka, i uopće hrvatska publika, nije imala prilike vidjeti nijednu Manon, Sylviju, Onjegina i dr., zbog čega se ovakav ravnateljev potez isprva mogao činiti u najmanju ruku ziheraškim i nimalo originalnim. A osim toga, Labuđe jezero je balet kojega više nego ijedan drugi nose solisti i polusolisti (ili pak padaju pod njegovom težinom), dok ono što je ansambl pokazao u Bajaderi i Romeu i Juliji nije davalo razloga za vjerovanje u prvospomenuti ishod – barem kada su bolji europski i svjetski standardi u pitanju.

Ali – samo do premijere 17. ožujka ove godine. A onda je već po otvaranju zastora postalo jasno kako je Zagreb dobio vrhunsku baletnu predstavu, i to na svim razinama (osobito plesačkoj!) – raskošnu, prepoznatljivu i svježu, u svakom segmentu osmišljenu pomno, studiozno i znalački. Počevši od likovnog oblikovanja prostora, za koje je bio zadužen Jordi Roig, učinivši scensku konstrukciju dvora elegantno dekoriranom i odmjereno raskošnom, a ne prešavši pritom prag niti kiča, niti romantičnoj bajci podjednako neprihvatljivog minimalizma. Takvim je scenskim rješenjima ujedno naznačio i osnovne obrise cijele predstave, koji bi se najkraće mogli opisati kao spoj ruske klasične tradicije s idealno doziranom suvremenom glazurom.

Na tom su tragu i kostimi, koje je kao decentno glamurozne također osmislio Roig,  a koji svojom vrhunskom izradom, kvalitetnim materijalima i kolorističkim podudaranjem s prostorom, odnosno funkcionalnom prilagođenošću likovima i njihovima plesnim zadacima, stvaraju podjednako uspio vizualni okvir.

Oblikovanje svjetla Denija Šesnića, s bezbrojnim i događanjima na sceni odlično prilagođenim nijansiranjima (osim u drugom činu), pokazalo se kao vrhunski primjer golemog iskustva i minucioznosti u (su)autorskom pristupu.

Baš kao i muziciranje orkestra pod vodstvom Diana Tchobanova, koje je tijekom čitave izvedbe bilo maksimalno koncentrirano i proživljeno: fluentno i poetično u lirskim odlomcima, energično i moćno u dramatičnim vrhuncima, te cijelo vrijeme u besprijekornom dosluhu sa scenskim akterima.

Foto: HNK Zagreb Foto: HNK Zagreb

Glavne među njima Malakhov je za premijerni nastup prepoznao u Miruni Miciu kao Odetti/Odiliji, Andrei Schifanu kao princu Siegfriedu, Guilhermeu Gameiru Alvesu kao Rotbartu, čarobnjaku, Takuyi Sumitomu kao Dvorskoj ludi te Simonu Yoshidi kao Bennu, prinčevom prijatelju. U inscenaciji koja se oslanja na nezaobilaznu verziju Leva Ivanova i Mariusa Petipaa, Malakhov je nastojao uzeti u obzir tehničke mogućnosti ansambla, radeći sa svakim njegovim članom ponaosob, i nastojeći iz njega izvući ono najbolje. U tome je kod većine neosporno uspio, a usto je i bez isforsirane, odnosno dramaturški i/ili koreografski neopravdane autorske nametljivosti, uspio udariti vlastiti pečat ovom klasiku.

Ovaj se ogleda prije svega u stanovitima glazbenim preinakama, tj. dodavanju nekolicine glazbenih brojeva koji pripadaju integralnoj partituri Labuđeg jezera, ali koji u njihovima scenskim prijenosima često ostaju neiskorišteni. Zatim, pantomimu je Malakhov – kao rudiment nekih davno prošlih vremena – gdje god je bilo moguće sveo na minimum, kako razumijevanje radnje ne bi suviše opteretila, umjesto pojednostavnila. Rotbartu je, naprotiv, dao više prostora, s obzirom da je – kako je pojasnio – sudbina likova ipak u rukama njegovoga demonskog utjecaja. Završetak je tužan, ali i izuzetno dojmljiv, osobito u  posljednjoj prelijepoj slici. Svime navedenim predstava je vidljivo dobila na dinamici i jasnoći, izgubivši automatski na monotoniji, suvišnoj doslovnosti i zamornoj predvidljivosti.

A nimalo predvidljivom, i najvećim dijelom vrlo uspjelom cjelokupnom ishodu, najviše su dakako pridonijeli plesači, kod kojih je u većini glavnih i sporednih uloga došlo do kompletne smjene generacija u odnosu na prethodnu produkciju iz 2007.

Miruna Miciu u ulozi Odette/Odilije dobila je pravo prvenstva ispred čak četiri balerine, kao svojih alternacija: Natalije Horsnell, Catarine Meneses, Rieke Suzuki i Ive Vitić Gameiro. No kao što je već s prvim ulaskom – gracioznim, drhtavim, eteričnim – pokazala, posve zasluženo. Ova plesačica idealne baletne figure, koju krase dugačak vrat, uska ramena, dugačke i savršeno oblikovane ruke i noge te korektna stopala, odlikuje se usto i izrazitim senzibilitetom za ulogu Bijele labudice, koji se ogleda u prirodno mekanim i gipkim pokretima glave i vrata, kao i savršeno koordiniranima, neusiljenima i nježnima kretnjama ruku (uvijek pravilno ishodišno postavljenima), te dakako zavidnom ekspresivno-tehničkom vještinom, vidljivom osobito u preciznom radu nogu (maksimalnog raspona), jednako kao i u elegantnim pozama.

Miciu nije tip balerine koji osvaja na prvu, već sâmom pojavom; ne pripada ni redu izrazito sceničnih plesačica; a ne krasi ju ni ona vrsta magnetizma – poznatija kao karizma – koja u piramidalnom poretku izvedbenih elemenata podložnih ocjenjivanju, nakon tehničke podloge i interpretativne darovitosti, zauzima vrh. Ona taj vrh ne dostiže, međutim – paradoksalno – na sebi ga svojstveni način čak i prestiže (točnije, nadlijeće).

Foto: HNK Zagreb Foto: HNK Zagreb

Kao solistica relativno uskog dijapazona do sada otplesanih glavnih uloga, Miciu je u ovu ušla zadivljujuće smireno, sigurno i koncentrirano, prelazeći preko (gotovo neizbježnih) grešaka i nesigurnosti kao da se nisu ni dogodile, istovremeno uranjajući u lik sve dublje, i dolazeći do točke u kojoj je u očima gledatelja u stanju potpuno poništiti njihov kritički (p)ogled. Miciu ne nastoji plesati kao Labudica – ona jest Labudica.

Doduše, osjetno uspješnija kao Bijela nego kao Crna, koju je iznijela također u prevladavajućoj maniri Bijele – prilično suzdržanoga facijalnog izraza, bez koketnosti i zavodljivosti u kretnji, te uopće bez dovoljno odmaka, odnosno pomaka u prepoznatljivoj demonskoj ekspresiji. No tehnički vrlo korektna u obje, s izrazitim osjećajem za muzičku frazu, iako u zavisnosti od partnera koji joj je u (pre)često nespretno ili nezgrapno izvedenim podrškama (pouzdan je bio jedino u liftovima) više odmagao nego pomagao.

Andrea Schifano od onih je plesača koji su, u pokušaju procjenjivanja kompletnog dosega (i ne samo ove) izvedbe, u malobrojnoj, ali najnezahvalnijoj kategoriji. Vrlo čiste, snažne i ostatku muškog ansambla nedvojbeno superiorne tehnike, kao i (mada tek) zadovoljavajuće prinčevske pojave, Schifano u procesu odabira interpreta za klasične glavne muške uloge gotovo po pravilu postaje prvi izbor koreografa, baletnih majstora i/ili sâmog ravnatelja. Međutim, publika tehničke bravure kod prvih solista podrazumijeva (Schifanove k tome, sagledane u kontekstu ne samo svjetskih, već i domaćih – ne tako davnih – vrhunskih izvedbenih dosega, ne predstavljaju ni po čemu izvanserijski primjer), dok izvjesnu prazninu i nezadovoljstvo nakon njegovih plesnih dionica redovito i neizbježno uzrokuje nedostatak gotovo svih drugih faktora koje jedan plesački nastup čine privlačnim, uvjerljivim i zaokruženim. U ovom slučaju, s ulogom koja je kod muških plesača također jedan od klasičnih baletnih vrhunaca, i pogotovo.

Schifano naprosto nema ni scenskog šarma ni ikakvoga drugoga neverbalnog sredstva komunikacije na raspolaganju, kojim bi se povezao s partnericom, a još manje s publikom. Usto, bez interpretativne uživljenosti, bez urođenog dara za pas de deux, kao i bez potrebne – scenski barem jasno uočljive – psihološko-karakterne slojevitosti, empatije i senzibilnosti, koji bi mu omogućili stupanje u istinski dodir s ovako profinjenom artističkom strukturom, svoju je izvedbu mogao podići najviše do razine svojevrsne trodimenzionalne slike u pokretu – razmjerno atraktivne, no ipak nežive i mehaničke.

hnk_zagreb_labudejezero3.jpg

Ostatak je ansambla zato, i to svaki član bez iznimke, bio na svojoj maksimalnoj razini – često višoj od one do sada prezentirane. U zajedničkim sekvencama, koje u pravilu zahtijevaju ili veliku brzinu, preciznost i čistoću, ili podatnost, fluidnost i mekoću, bio je vrlo dobro uigran, siguran i besprijekorno usuglašen s karakterima plesnih brojeva. Zasluge za to u prvom redu pripadaju baletnim majstorima Iraidi Lukašovoj, Mihaeli Devald Roksandić, Milki Hribar Bartolović, Suzani Bačić, Iliru Kerniju i Leonardu Jakovini, čiji su rezultati rada uistinu vidljivi i reprezentativni. A osobito oni posljednjega spomenutog, koji je od svojeg preuzimanja do ovog trenutka ansambl doveo do nivoa na kojemu može ovako zablistati (jer za postignuto samo dva mjeseca rada na predstavi sasvim sigurno nisu mogla biti dovoljna), i zahvaljujući čemu je barem donekle opravdao svojevremeno nimalo popularan potez neprodužavanja ugovora o radu svojima dojučerašnjim kolegama, na čija je mjesta doveo mlađe, zdravije i potentnije akvizicije.

Od ovih se najviše istaknula Tamlyn Higgins, koja je naprosto briljirala u španjolskom plesu; ništa slabija nije bila ni Lucija Radić u mađarskom plesu, Rieka Suzuki u napolitanskom plesu, Catarina Meneses u Ruskom plesu, Iva Vitić Gameiro u poljskom plesu te Asuka Mauro u pas de trois. Svih šest je svojom ekspresivnošću i uživanjem na sceni jedva primjetno, ali ipak zasjenilo svoje – također izvrsne – muške partnere. Pohvalno je što je pružena šansa i vrlo mladima hrvatskim plesačicama, koje su još bez stalnog angažmana u kazalištu, a od kojih je ponuđenu šansu najbolje iskoristila već nagrađivana, od strane struke cijenjena, a od strane publike jednako prepoznatljiva Anamarija Marković.

Od njihovih muških kolega svakako treba izdvojiti Sumitomu, čija bi tehnička bravuroznost i nevjerojatna karizmatičnost bez problema mogle konkurirati i na puno većima svjetskim scenama; potom Yoshidu, koji kontinuiranom izvedbenom progresivnošću jasno pokazuje kako zaslužuje sve veće i značajnije uloge; te Gameira Alvesa, koji je koreografski ne baš najsretnije postavljenog Rotbarta, ovog ipak iznio solidnim skokovima i adekvatnom mimikom.

Osim već spomenutog Rotbarta, kojemu počevši od vizualne, preko ekspresivne, pa do plesne dimenzije, nedostaju generalna zlokobnost i uvjerljivost kao neizostavni elementi jednog od glavnih pokretača radnje, predstava je deficijentna s još nekoliko aspekata, iako sporednih – prije svega scenografskih, a djelomično i kadrovskih. Stupovi dvorca ostaju, naime, i u scenama na jezeru, što je posve neshvatljivo. Na jezeru, k tome, nije postignut pravi dojam plavetnila, mističnosti i barem nagovještaja dubine, između ostaloga i zbog neodgovarajućeg osvjetljenja, koje je u drugom činu prejako i stoga neprikladno za dočaravanje tajanstvene i romantične atmosfere. I naposljetku, iako je ovo bila idealna prilika za angažiranje (gotovo) cijeloga ženskog ansambla u ulozi Labudica, što bi kompletnoj predstavi itekako dodalo na monumentalnosti, Malakhov se odlučio za strogo selektiran kadar, čime je inače prekrasne skupne formacije – kako u zamisli, tako i u izvedbi – učinio osjetno manje dojmljivima.

No bez obzira na spomenute nedostatke, ovo je Labuđe jezero istinsko remek-djelo, iza čije je svake razine jasno uočljiv autor golemog iskustva (Malakhov je tijekom plesačke karijere nastupao u čak 24 različite produkcije Labuđa jezera), naglašenoga režijskog dara i istančanog senzibiliteta. Kao rezultat, baletni repertoar zagrebačkoga HNK dobio je ne samo zanatski izvanredno konstruirano, već i istinski produhovljeno djelo, čijeg bi tvorca – kao dragocjen spoj talenta, znanja i čuvstvenosti – svakako vrijedilo ponovo angažirati. U čemu će se pak nadležni, za nadati se, još koji put pokazati produhovljenima.


Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
Ključne riječi: balet, HNK
<
Vezane vijesti