Može se reći da je njihovo gledište utopističko, vrlo daleko od onoga što se može nazivati "realkapitalizam" ili "realsocijalizam". Karakterizira ih također da su skloni sve ono što im se ne sviđa označiti kao "socijalizam" ili "kapitalizam", ovisno o tome podržavaju li kapitalistički ili socijalistički ideal. I u jednom i u drugom slučaju okosnica problema upravo se kreće oko ovoga "pravi". Što to zapravo znači?
Važno je naglašavanje samih razlika među realsocijalističkim uređenjima koja su, koliko ih god treba kritizirati, omogućila brojne tekovine koje se danas uzimaju zdravo za gotovo (obrazovanje za sve, pravo glasa ženama...)
Počnimo prvo od socijalizma. Dvadesetostoljetno nas iskustvo mnogo uči o socijalizmu i socijalističkim revolucijama. Ostvareni socijalizam razlikovao se od zemlje do zemlje zbog raznoraznih razloga u koje se, prije svega, svrstavaju različiti rudimentarni materijalni odnosi na čijim se temeljima htio graditi socijalizam (vulgarnomaterijalistički, iako i donekle vjerodostojno, polufeudalna Rusija jednostavno nije bila "spremna" za socijalizam pa se "nasilna" i "protuprirodna" gradnja socijalizma i dogodila na vrlo dijaboličan način) i splet geopolitičkih okolnosti vremena same revolucije (primjerice, vrijeme Prvog svjetskog rata i Njemačke revolucije u vezi s Ruskom revolucijom). Uglavnom su se ti realsocijalizmi degenerirali u etatistička uređenja sa svojim specifičnim modifikacijama (nipošto se svi ne smiju svesti na sjevernokorejski relikt koji teško da može predstavljati išta drugo nego suludu autarkičnu despociju). Ipak je važno naglašavanje samih razlika među realsocijalističkim uređenjima koja su, koliko ih god treba kritizirati, omogućila brojne tekovine koje se danas uzimaju zdravo za gotovo (obrazovanje za sve, pravo glasa ženama i sl.). Realsocijalizmi su nastajali mahom u nerazvijenim zemljama, u onima u kojima se kapitalizam nije razvio, niti je došao do iscrpljenja svojih mogućnosti. Samim time su otežani uvjeti mogućnosti socijalizma kakav je on zamišljan. Njih treba promatrati unutar tog konteksta, niti ih smatrati nužnom realizacijom ideja socijalističkih korifeja, niti gledati na njih kao oličenje zločinačkog pothvata, neslobode i tiranije.
"Državni socijalizam" za bogate i kapitalizam za sve ostale ono je što odgovara kapitalistima, tako da je vrlo upitno što zapravo zagovaraju tzv. libertarijanci
S druge strane, na blogovima raznih redikula koji silno vole Margaret Thatcher, Friedricha von Hayeka, Miltona Friedmana, Hong-Kong, a vješto zaobilaze razgovor o Pinochetu i Čileu, iznose se sumanuto-shizofrena stajališta o tome kako zapravo "živimo u socijalizmu" i da ovo nije "pravi kapitalizam". Gospoda libertarijanci (kako sebe deklariraju) zamišljaju idealni kapitalizam s (ultra)minimalnom državom, bez monopola, bez upliva političkih uloga i praktički bez javnoga sektora (za njihove mentalne okvire socijalizam je općenito izgleda izjednačen s postojanjem javnoga sektora). Osim što takav kapitalizam nije postojao nikad i nigdje osim u Hayekovim bajkama i "idealnim" sanjarijama Roberta Nozicka i opskurne grupice tzv. anarhokapitalista, njega ne bi podržavao niti jedan "pravi" kapitalist (onaj koji zauzima to mjesto u društvenoj strukturi, a ne koji je to po "uvjerenju") jer svakom kapitalistu mnogo više odgovara ovakav realkapitalizam u kojemu je on usko povezan s političkom vlašću, u kojemu kontrolira medije i može imati monopole. Drugim riječima, "državni socijalizam" za bogate i kapitalizam za sve ostale ono je što odgovara kapitalistima, tako da je vrlo upitno što zapravo zagovaraju ti tzv. libertarijanci po kojima smo mi "duboko u socijalizmu". Čije interese oni zagovaraju? Vrlo vjerojatno žive u uvjerenju da su sami tako sposobni (sposobnost shvaćena kao ideologija što je čest slučaj u dominantnom diskursu danas) da će uspjeti na potpuno slobodnom tržištu i da im (u ulozi budućih kapitalista) neće biti potrebna potpora države, upliv politike općenito. Osim toga, da je i moguć takav kapitalistički sustav s (ultra)minimalnom državom, vrlo je vjerojatno da bi (nepostojeće) društvo pretvorio u džunglu.
Val privatizacija dogodio se po samom (političkom) raspadu realsocijalizama, a uvjeti za njih stvarali su se u samim realsocijalizmima. Taj val privatizacija izuzetno je bio povezan s vladajućom državnom nomenklaturom koja je to omogućila i time stvorila novopečene kapitaliste
Da danas ne živimo u "pravom kapitalizmu", nikako ne odgovara stvarnosti jer po tome skoro pa nema dijela svijeta koji je u "pravom kapitalizmu" što bi onda značilo da je globalizacija ostvarila internacionalni ideal. Naprosto smiješno koliko je glupo jer okarakterizirati svijet kao "socijalistički" u kojemu minoran postotak ljudi posjeduje skoro 90 posto sveg svjetskog bogatstva, biva sumanuto i nesuvislo. A izjednačavanje javnoga sektora sa "socijalističkom ostavštinom" dovoljno govori o tim velikim poznavaocima i apologetima kapitalizma. Da se ipak može govoriti o "neoliberalizmu", iako se njihovim apologetima iz gore navedenih razloga to ne sviđa, dovoljno svjedoči opći trend u društvu, slikovito i za laike objašnjen na portalu Tačno.net.
Ipak između realsocijalizma i realkapitalizma postoji jedna uska veza pa su zato, između ostaloga, oba "realna" ovdje spomenuta. Unutar većine realsocijalističkih uređenja stvarali su se uvjeti za restauraciju kapitalizma ili su već i u samim začecima imali kapitalističke elemente. Prije svega, etatističko-tehnokratske tendencije koje nisu bile iznimka u realsocijalističkim sustavima primjer su latentnog (a kasnije i manifestnog) bujanja kapitalizma unutar samog realsocijalističkog sustava, tj. njegovo polagano rastakanje. Iako spomenuti apolegeti kapitalizma to nikako neće smatrati "kapitalističkim", ono što se dogodilo opovrgava ih - val privatizacija dogodio se po samom (političkom) raspadu tih uređenja, a uvjeti za njih stvarali su se u samim realsocijalizmima. Taj val privatizacija izuzetno je bio povezan s vladajućom državnom nomenklaturom koja je to omogućila i time stvorila novopečene kapitaliste, pa nije ni slučajno što se ta politička nomenklatura nije mnogo mijenjala (osim naziva i maske) pri političkom prijelazu iz realsocijalizma u realkapitalizam. A hoće li apologeti "idealnoga kapitalizma" biti toliko ludi da kažu kako su i te privatizacije, zato što su bile povezane s političkom vlašću, zapravo "socijalističke"? Ako to kažu, samo će se potvrditi kao uistinu neozbiljni i nerelevantni.
Malo će koji zagovaratelj kapitalizma kritizirati kapitalizam zbog kolonijalizma i fašizma koji su oba njegova djeca. Naprotiv, oni će to čak odbaciti kao "socijalističko" i "kolektivističko"
Ni socijalizam ni kaptalizam još se nisu pokazali u svom "čistom" obliku pa je teško i prognozirati hoće li se ikada kao takvi pokazati. "Čisto" bi ovdje značilo "idealtipski", onako kako to vide sanjari. Međutim, postoji ipak jedna velika razlika - kapitalizam se nerijetko brani gore spomenutom retorikom, a socijalizam napada zbog progona, nesloboda i zločina. Ako smo zaključili kako je "libertarijanska" logika nesuvisla, onda kritika može ostati na razmatranju "realnih" oblika - zagovornik socijalizma kritizirat će realsocijalistička uređenja, ali malo će koji zagovaratelj kapitalizma kritizirati kapitalizam zbog kolonijalizma i fašizma koji su oba njegova djeca. Naprotiv, oni će to čak odbaciti kao "socijalističko" i "kolektivističko". Tko je onda tu lud? Zagovornici socijalizma koji sami kritiziraju prošli socijalistički eksperiment ili zagovornici kapitalizma koji negiraju vezu današnjega (i mnogih postojećih) društva s kapitalizmom pogotovo uzevši u obzir da pravom kapitalistu (ne njegovu zagovorniku) svakako više odgovara sve ono što mu njegov državni aparat može omogućiti i što on zauzvrat njemu omogući da ga ovaj štiti i djeluje u njegovu interesu.
