"Oni koji vjeruju da se gospodarski rast može nastaviti na ograničenom planetu ili su ludi ili su ekonomisti", napisao je Kenneth Boulding, a citiraju ga Manfred Max-Neef i Philip B. Smith u svojoj knjizi Raskrinkana ekonomija koju je nedavno u hrvatskom prijevodu objavila izdavačka kuća Izvori. Čileanski ekonomist i nizozemski fizičar pozabavili su se poviješću ekonomije kao "znanstvene discipline bez vrijednosnih opredjeljenja", pozabavili su se tijekom povijesnih mitova koji su doveli do toga da se ekonomija, primjerice ugura među prirodne znanosti pa da se i za nju dijeli Nobelova nagrada iako polazi od sasvim neprirodne logike, kao što je ona o beskonačnom rastu.
Smith nije uspio dočekati završetak i objavu knjige, umro je 2005. godine. Kao fizičar bio je jedan od istaknutih članova Pugwasha, organizacije kojoj je cilj suzbijanje širenja nuklearnog naoružanja, a zaokupljala su ga etička opredjeljenja u društvu, gospodarstvu i okolišu. Tako se nakon umirovljenja na sveučilištu u nizozemskom gradu Groningenu, odlučio na čitanje "tri puna metra knjiga o ekonomiji" i u kasnijim dijalozima s Max-Neefom, čileanskim ekonomistom koji je osvojio Right Livelihood Award, nagradu koja se naziva i alternativnim Nobelom, još 1983. godine, nastala je ova knjiga koju je osobito zanimljivo pročitati sada kada se svijet priprema na još jedan veliki summit koji će vjerojatno završiti u slijepoj ulici, Rio +20. Na konferenciji o održivom razvoju u lipnju prvi će se put službeno razgovarati o potrebama za suštinskom promjenom ekonomskog sustava koji, sada je već svima jasno, vodi svijet u višestruki kolaps. Do sada je potvrđeno sudjelovanje više od 130 šefova država, međutim, još se ne zna hoće li ići hrvatski premijer i(li) predsjednik. Kako se sada čini, niti hrvatsku političku elitu ovo pitanje previše ne zabrinjava, niti će se šefovi država koji se tamo pojave uspjeti složiti, međutim, prijevod intervjua s Max-Neefom koji smo objavili još krajem 2010. godine bio je vrlo čitan, pokazavši da među građanstvom, ako već ne među političarima, postoji glad za alternativnim pristupima ekonomiji.
Imamo nesreću ili sreću što živimo u vremenu kada se karte sasvim otkrivaju, jer je sustav dotjerao sam sebe i sve nas do ruba
Čitanje knjige ovog fizičara i ekonomista koji polazi od pristupa da "ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji" može dovesti i do iznenađujuće olakšavajućeg osjećaja što živimo baš u ovom vremenu povijesti. Umjesto da tavorimo u vremenu srednjestaleškog sna, a zapravo u sretnom zahuktavanju za kolaps, ili u vremenu polaganog osjećaja truleži sistema bez pravog razumijevanja zašto se sve ovo događa, imamo nesreću ili sreću što živimo u vremenu kada se karte sasvim otkrivaju, jer je sustav dotjerao sam sebe i sve nas do ruba. Sretni smo jer živimo u doba kada većini ipak više nije ludi hipi Butanac kada priča o bruto nacionalnoj sreći ili Bolivijac koji poziva prava Majke Zemlje, o takvim se stvarima raspravlja i u pasivnom UN-u, već se većini kao kandidat za luđačku košulju razotkriva onaj ekonomist koji još uvijek priziva beskonačni materijalni rast na konačnom materijalnom planetu.
Iako veseli odbacivanje ovih sasvim neprirodnih pretpostavki o rastu, rađanje svijeta na načelima koji zazivaju Max-Neef i Smith, empatije i solidarnosti umjesto pohlepe, bit će dugo i katarzično iskustvo. Ako ga dočekamo, sigurno će, međutim, biti isplativo, a Max-Neef i Smith, slično kao i primjerice Richard Heinberg u eseju Bitka stoljeća dolaze do zaključka da će put izlaza iz ludila zvanog globalizacija voditi u lokalizaciju.
"Alternative su u svakom slučaju moguće. Stvar je u tome što je dominantni model rezultat toga što se većina zemalja sustavno odriče svoga prava na kontrolu ekonomskih procesa u vlastitu korist", zaključuju autori Raskrinkane ekonomije.
manfred_max_neef.jpg
Smatraju da će se jedna od temeljnih promjena odnositi na premještanje težišta u gospodarstvu na lokalne razine, stvaranje novih pravila prema kojima bi se međusobno približile proizvodnja i potrošnja te omogućavanje onoga što volimo nazivati gospodarstvom po mjeri čovjeka.
Najvažniji doprinos ekonomije po mjeri čovjeka je u tome što bi se time omogućio prijelaz s uzorka koji se temelji na pohlepi, konkurenciji i zgrtanju na uzorak koji se temelji na - solidarnosti, suradnji i suosjećanju, pišu Max-Neef i Smith. Dok čekamo ovakav svijet, najmanje što možemo učiniti jest da ih pročitamo, a onda da se pozabavimo organizacijom lokalne samoodrživosti, da kopamo i sadimo, dijelimo materijalno i emocionalno, popravljamo bicikle, proizvodimo sami stvari koje nam trebaju, obrazujemo se, ali i politički djelujemo i ne dopustimo da nam otmu što se još oteti da, od zemlje i prostora do preostalih tvrtki koje u ovoj opljačkanoj zemlji još nešto smisleno rade.
