eastwest.jpgMaestralan završetak splitske baletne sezone - premijera triptiha East West.

Maestralan završetak splitske baletne sezone u Hrvatskom je narodnom kazalištu 25. svibnja 2017. obilježila premijera triptiha East West. Ideju za ovu cjelinu, čiji dijelovi traju od po 20 do 25 minuta, autor i ravnatelj Baleta Igor Kirov pronašao je u dvjema autobiografskim činjenicama: rođen je i odrastao na Istoku (u Makedoniji), a čitav je svoj profesionalni put realizirao na Zapadu. Oba su svijeta, kako ističe, presudno utjecala na njegov ne samo profesionalni, već i osobni razvoj, te je njihovo povezivanje, odnosno spajanje dviju ideja kroz ujedinjenje u Splitu, iznjedrilo ovaj najnoviji umjetnički produkt. Povjerenje da kao mu suputnici u tome prave društvo, Kirov je ukazao makedonskoj koreografkinji i bivšoj plesačici Saši Evtimovoj te francuskom koreografu i bivšem plesaču Martinu Chaixu.

Evtimova se predstavila s Patterns, koje je popratila sljedećim razmišljanjem: ''Život tvori nelogične uzorke. Ljudi su bića koja traže pravilne uzorke, koja žele biti sposobna verbalizirati svoja iskustva u formi priče. Živjeti dan po dan ljudima nije dovoljno: potrebno nam je nadići i pobjeći od nepredvidivosti, tražimo smisao, razumijevanje, objašnjenje; potrebno nam je vidjeti i prepoznavati uzorke u našim životima. ... Uzorci čije pojavljivanje prepoznajemo u svojim životima, kruže i ponovo se vraćaju, stvarajući beskrajnu varijaciju teme.''

Idealnu glazbenu podlogu za beskrajna variranja ove teme Evtimova je pronašla u Sonati za klavir i violinu u A-duru Césara Francka, dok je za onu izvođačku odabrala Ekaterinu Kuznjecovu, Monicu Dinoni, Ajlu Kadrić, Evu Karpilovsku, Sanju Bikić, Ivana Boika, Remusa Dimachea, Salvatorea Cerullija, Aleksandra Korijakovskog i Aarona Koka.

Ovaj neoklasičan, vrlo poetičan i estetiziran koreografski vokabular, u formacijski smislenim i razmjerno maštovitim sekvencama, izvrsno funkcionira kao kombinacija klasičnih i modernih elemenata, od kojih one prve dodatno naglašavaju špice kod ženskog dijela ansambla. Vrlo je dobro prilagođen kako baletnoj večeri u cjelini, tako i mogućnostima ansambla, čije su podjele u solima, duetima i zajedničkim dionicama prikladno odabrane.

Patterns, Foto: HNK Split Patterns, Foto: HNK Split

Osobito vrijedi istaknuti Kuznjecovu, koja se očekivano izvanredno prilagodila ovakvom izričaju, potvrdivši se iznova kao jedna od najzanimljivijih članica ansambla. Besprijekorne figure, koordinacije i muzikalnosti, apstraktan je pokret u stanju oplemeniti vlastitom osobnošću i stilom, što se u kombinaciji s adekvatnim partnerom još i multiplicira. U tom je pogledu s Boikom – koji se u paru zna prirodno plesno suživjeti, a u solima suptilno istaknuti – imala više sreće nego s Korijakovskim, koji je bio pomalo slab u podizanju i mjestimice nepouzdan u spuštanju, kao i povremeno sporiji od glazbe (izvedba 26. svibnja).

Martin Chaix koreografirao je Sinfoniettu, za koju je inspirativnu bazu pronašao u komplementarnim, iako potpuno različitim umjetničkim djelima: uznemirujućoj, teško prohodnoj i snažnoj glazbenoj podlozi Sinfoniette per archi Krzysztofa Pendereckoga s jedne strane, te smirenima, monotono plavim djelima Yvesa Kleina s druge. Ove dvije energije – prvu grubu i uzbudljivu, a drugu umirujuću i uravnoteženu – autor je izabrao kao ''... energije koje ravnopravno postoje na pozornici naših života, prikazujući unutarnju borbu i nade svakog od nas, naše lice i naličje, kontraste i paradokse, tjeskobe i smirenja.''

Izvedbeno uobličenje ovih energija koreograf je povjerio petnaestorici plesača: Evi Karpilovskoj, Gabrieli Mede, Matei Milas, Ekaterini Kuznjecovoj, Irini Čaban Bilandžić, Sanji Dimache, Sanji Bikić, Anastasiji Boiko, Silviu Tanaseu, Salvatoreu Cerulliju, Aleksandru Korijakovskom, Artjomu Žusovu, Ivanu Boiku, Aaronu Koku i Romulusu Dimacheu.

Međutim, samo brojnost ansambla nije se pokazala dovoljno jakim adutom da prikrije koreografsku nit vodilju koja je većim dijelom bez glave i repa, kao i bez primjetne svježine, originalnosti, privlačnosti i makar intuitivno uhvatljive poveznice s gore citiranim intencijama.

Sinfonietta, Foto: HNK Split Sinfonietta, Foto: HNK Split

U takvoj su se koreografskoj neinventivnosti, posljedično, poprilično izgubile individualne plesačke kvalitete, koje je blizu punine opsega uspjela izraziti jedino Karpilovska, dok je Čaban Bilandžić, zamišljena kao centralna figura – apartna, moćna, plastična – takva ostala samo u naznakama. Puni potencijal ove plesačice u tehničkom je i ekspresivnom smislu ostao skriven, a takvim se pokazao i umjetnički značaj prikazanog publici.

Parafrazirajući Kirovljevu misao kako se granice ili međe ne premošćuju putovnicama nego glazbom, kao pozivnicom u nove plesne krajolike, autor je ovim djelom publici doista uputio poziv kojemu se sa zadovoljstvom može odazvati.

Treća točka, The Edge Igora Kirova, tematizira bivanje na razmeđu, na rubu između dvaju svjetova: ''…s jedne su strane one proživljene, poznate stvari kojima se ponekad ugodno vraćati samo zato što su poznate, s druge je nepoznato u koje valja zakoračiti bez previše pitanja o tome hoće li opravdati naša očekivanja. … Ples po rubu je dozivanje svoje unutrašnjosti i mjesto na kojem se događaju najvažnije stvari.''

Za svoj ples po rubu Kirov je angažirao Hazuki Tanase, Ekaterinu Kuznjecovu, Irinu Čaban Bilandžić, Mateu Milas, Ajlu Kadrić, Aleksandra Korijakovskog, Aarona Koka, Salvatorea Cerullija, Ivana Boika i Remusa Dimachea. Kao muzičku zavjesu odabrao je Vivaldijev Koncert za dvije mandoline, Mozartovu Sonatu za klavir i violinu br. 21. te Bachov / Marcellov Adagio u d-molu, koje uživo izvode Irina Smirnova na klaviru i Ana Tošić D'Ambra na violini.

Kirovljev je koreografski stil i ovog puta prepoznatljiv, ali bez ponavljanja, eksplozivan, no ne i zamoran, atraktivan, ali ne i podilazeći. Plesače uistinu dovodi do ruba, kako u ekstenzijama, fleksibilnosti i izdržljivosti, tako i u međusobnoj skulptorskoj oblikovnosti. Pritom u ovima ne bježi od istospolnih ulančavanja, kao ni u cijelom komadu od povremenih liričnih predaha. Svakom plesaču daje njegov optimalan modus, vrijeme i prostor, čineći cjelinu na površini privlačno razbarušenom, a ispod nje svrsishodno organiziranom i osnovnoj ideji bliskom.

The Edge, Foto: HNK Split The Edge, Foto: HNK Split

Svaki od izvođača svojom je izražajnošću, poletom i međusobnom usklađenošću dao vidljiv obol generalnom uspjehu komada, a osobito vrijedi izdvojiti fantastičan uvodni duet Tanase i Korijakovskoga, koji se ovog puta pokazao kao izvrstan partner (vjerojatno i stoga što mu Tanase visinom i konstitucijom odgovara više od Kuznjecove), te čitav ansambl u upečatljivom završetku.

Trima stilski različitima, iako srodnima plesnim izričajima, značajan doprinos daje i efektno, svakom komadu odlično prilagođeno osvjetljenje Srđana Barbarića – koje je ujedno i gotovo jedina scenografija – kao i kostimi Aleksandra Noshpala, koji su i ovog puta puno više od sekundarnih scenskih elemenata; riječ je o pravim umjetničkim djelima, koja svojom sofisticiranom ljepotom, nenametljivom osebujnošću i nepresušnom maštovitošću zaslužuju barem samostalan osvrt – ako (još) ne i samostalnu izložbu.

Naposljetku, parafrazirajući Kirovljevu misao kako se granice ili međe ne premošćuju putovnicama nego glazbom, kao pozivnicom u nove plesne krajolike, autor je ovim djelom publici doista uputio poziv kojemu se sa zadovoljstvom može odazvati.

Ključne riječi: HNK Split, kultura, balet
<
Vezane vijesti