Foto: Zvonimir TivonFoto: Zvonimir TivonDario Juričan, autor dokumentarnog filma Gazda, o Ivici Todoriću: "U filmu smo se bavili mehanizmima kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Najveća prepreka na koju smo naišli je autocenzura, svojevrsni strah, paranoja koja, na žalost, nije iracionalna. Svi vole postavljati pitanja i svi imaju svoju malu teoriju o Gazdi. A ja ću, kao pripovjedač, to znati naplatiti špekom i vinom za gosta, i usput čuti još koju sočnu priču koju ću marljivo zapisati i uvrstiti u idući film."

Dario Juričan je redatelj, producent i mentor u Blank_filmskom inkubatoru. Producirao je pedesetak kratkometražnih filmova, a režirao dvadesetak. Pokretač je filmskog magazina Filmonaut. Dokumentarni film Gazda njegov je prvi dokumetražni film.

Dariov otac Ljudevit Juričan četrdeset je godina radio u Konzumu. Bio je vršnjak sa svojim dugogodišnjim poslodavcem Ivicom Todorićem, srednju školu obojica su završili na Kennedyjevom trgu u Zagrebu, a prvo dijete su dobili 1976. godine. Ivica je prštao od ambicije i postao gazda, a Ljudevit je ostao mali trgovac cijeli život. Je li ta ambicija bila ključna, kako se uopće postoje gazda?

Film Gazda traži odgovor na to pitanje - kako se postaje gazda, u Hrvatskoj. Na filmu je profesionalna filmska i novinarska ekipa gotovo u potpunoj tajnosti radila pune tri godine – mjesecima su kopali po arhivima, obavili tisuće poziva, slali dopise, intervjuirali stotine ljudi, ali ne i Ivicu Todorića, koji nije htio biti intervjuiran.

Film još nije sasvim dovršen, neke stvari još će se "peglati" u montaži, ali uža novinarska publika imala ga je prilike pogledati prije nekoliko dana u Zagrebu, iza debelih crnih zavjesa.  Film će prvu službenu pretpremijeru imat ovaj petak, 29. srpnja, na Motovun Film Festivalu.

S Juričanom smo razgovarali o procesu snimanja filma, otkrićima i spoznajama do kojih je došao, i  nekima od afera koje su iznešene u filmu.

Kako je uopće došlo do ideje za snimanje filma koji se, između ostalog, uvelike bavi Ivicom Todorićem?

Htio sam spojiti novinarstvo i film i tražio sam temu. Razgovarao sam s urednicima vodećih medija i kao jedna od tabu tema uvijek se pojavljivala korporacija Agrokor. To mi se učinilo zanimljivim, malo sam čačkao po tome i vidio da je to zbilja neistražena tema. I onda je krenulo. Bilo nam je bitno da to ne bude samo film o Ivici Todoriću, pa smo skoro godinu dana razvijali koncept kojim ćemo obuhvatiti zadnjih pedeset godina i ispričati jednu genezu.

Na početku filma kažete kako se radi o filmu "o uspjehu i kako je do njega došlo, i o neuspjehu i kako u njemu živimo". Možete li to objasniti?

U filmu smo se bavili mehanizmima kako se postaje gazda u Hrvatskoj. Nismo se bavili posljedicama. Čini mi se da je ta moja rečenica neko intimno priznanje poraza, poraza društva koji se više ne može obraniti. Ali onda pogledam Srbiju i vidim kako Aleksandar Vučić na slučaju Sava Mala radi debile od građana Beograda, ili pak egzibicije tuskog premijera Erdogana još od Gezi parka, o čemu također radim dokumentarac, pa si pomislim, joj, sa mnom kroz život ide samo pesimizam.

Koliko dugo ste snimali film i koje su najveće prepreke na koje ste naišli?

Film smo radili tri godine. Najveća prepreka na koju smo naišli je autocenzura, svojevrsni strah, paranoja koja, na žalost, nije iracionalna. Svatko gleda svoju guzu i ponaša se po principu ne-bi-se-štel-zameriti.

gazda_agrokombinat1.jpg

U filmu prvo izlažete priču Ante Todorića i Agrokombinata. Todorić stariji je 1971. godine uhićen zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i potom je u zatvoru proveo četiri i pol godine. Upravo se u zatvoru, kako u filmu napominje Stipe Mesić, odlučio fokusirati na proizvodnju cvijeća. Koliko je takav poslovni potez bio značajan? Kakvi su bili izazovi s kojima se susreo nakon izlaska iz zatvora i kako ih je riješio?

Ante Todorić je bio jako umrežen i nakon zatvora je napravio poslovni plan, ušetao se u Privrednu banku i od starih pajdaša dobio kredit od 100 000 maraka. Da, bilo im je teško, ali stare veze i poznanstva nisu popucali. Cvijeće je u to vrijeme bila profitabilna djelatnost i oni su se dosta širili van Hrvatske. Zujali su kao ose, bili su ispred svog vremena, kako je rekao jedan poznavatelj obitelji iz tog doba.

Je li u tom periodu na scenu stupio Ivica Todorić, kao glavni donositelj strateških odluka? Što se time promijenilo u odnosu na period kad je glavni bio Ante?

Ante je vodio proizvodnju cvijeća u Kloštar Ivaniću, a Ivica u Zagrebu logistiku, distribuciju. Od 5500 radnika, koliko je zapošljavao Agrokombinat Zagreb, spali su na šačicu. Nije bilo političkog pokroviteljstva sve do početka devedesetih.

Ivica Todorić uspio je održati monopol i u kapitalizmu. Početkom devedesetih je kupio Unikonzum, Ledo, Jamnicu... U filmu se posebno bavite prodajom Unikonzuma, odnosno zakulisnim igrama koje su se tada odvijale i ulozi sindikalistice Ane Knežević u svemu tome. Radnike su navodno kombijima vozili na potpisivanje ugovora o prodaji dionica. Što se zapravo dogodilo? Knežević je kasnije i zaposlena u Agrokoru?

Ana Knežević je petnaest godina kasnije bila zaposlena u Agrokoru, čini mi se, manje od dvije godine. Sindikalci Adolf Čulek i Mario Iveković imenovali su je kao osobu koja je minirala sastanak održan krajem 1994. kod Ivice Todorića, na kojem je propuštena prilika da radnici čvršće uđu u strukturu tvrtke.

Godine 1995. otvoren je prvi Superkonzum, bez građevinske dozvole, izgrađen u tri mjeseca, otvorila ga je tadašnja missica Anica Martinović (danas Kovač). Koliko je i kako u posljednjih dvadeset godina Agrokor utjecao i intervenirao na izmjene gradskog urbanističkog plana Zagreba? U filmu spominjete i primjer glazbene škole u Sesvetama...

Agrokor se bori za svaki kvadrat u boljim kvartovima na način da za svoje velike centre traži prenamjenu urbanih zona. Vrlo često gradske vlasti, recimo u Zagrebu, nailaze nevjerovatno domišljate i apsurdne izgovore da se to i ostvari.

Bavite se i načinom na koji je Todorić prisvojio izvor vode  i nekretnine Svetojanskih toplica. Grad Jastrebarsko je 2000. godine otvorio javni natječaj za prodaju nekretnina, na koji se javio jedino Agrokor. Pod kojim uvjetima je realizirana ta prodaja?

"Prisvojio" je gruba riječ. Bio je javni natječaj i oni su ga kupili. Problem je što se dao rok od osam dana, a kao sredstvo plaćanja prihvaćena je u velikom dijelu zamjena nekretnina s gradom. To je ta kreativnost plaćanja, koja pritom nije bila navedena u natječaju, i uvjeren sam kako ne bi prošla da kupac nije bila navedena tvrtka. U tim Svetojanskim toplicama najviše me zapravo muči što je Agrokor zatvorio bazene koje je kupio od grada Jastrebarskog. Umjesto da vidi da će tu dobiti taj zlatni bod u tablici "javni interes", ne, bazeni stoje zatvoreni, evo već devetu godinu. Ali to nešto govori i o lokalnoj zajednici koja se ne zna organizirati i o ustrašenim lokalnim političarima koji šute.

Povezano s time, iznosite i nove činjenice o neuspjehu vode Jana na inozemnom tržištu, kao i činjenicu da Hrvatske vode daju manje namete za proizvodnju tehnološke vode, nego prirodne izvorske vode. Možete li nam reći više o tome,  i koliko je teško bilo doći do tih informacija?

Bilo mi je čudno kako Jamnica troši tehnološke vode skoro kao i one za prodaju. To je gotovo nemoguće, pa ne peru pogone s tolikom količinom vode! I onda otkrijem da su majstori u Hrvatskim vodama klasificirali svu onu vodu koja ide u sokove, napitke, kao tehnološku vodu i time je značajno pojeftinili. Dakle, sav ovaj nalet zašećerenih voda na tržište postao mi je jasan – one su tu jer ih se, što se koncesijskih nameta tiče, više isplati proizvoditi od prirodnih voda - tehnološke vode su brutalno jeftinije od ostalih. Do informacija se dolazi sporo, ali naša je prednost bila što smo imali dovoljno vremena i otvarali smo, kad bi negdje zapelo, novo polje, a njih nije nedostajalo.

gazda_m.jpg

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (ATZN) donijela je 2003. godine zabranu širenja Konzuma, jer negativno utječe na tržišno natjecanje. Što se dogodilo s tim rješenjem?

To rješenje je trajalo ravno osam dana. Pitao sam bivšeg ravnatelja Hrvoja Momčinovića kako je to moguće, a on meni kaže - nemojte krivo pretpostavljati, moguće je, Konzum je napravio sve što se od njega tražilo u osam dana.

AZTN im se na pet stranica argumentirano napio krvi:

"Utvrđeno višekratno nepridržavanje propisa o tržišnom natjecanju i nepostupanje po rješenju Agencije, u ovom trenutku ne daje dovoljno jamstvo da će Konzum ubuduće postupati po odlukama Agencije i propisima o tržišnom natjecanju. Konkretno, Agencija izražava sumnju da Konzum niti ubuduće neće prijavljivati namjere provedbe koncentracija poduzetnika čiji je sudionik, kao niti stjecanja poslovnih prostora pogodnih za maloprodaju".  

Ali nakon osam dana, oni su opet ok. E, to je meni nadrealno!

Naposljetku, kakva su vaša očekivanja i želje za film, mislite li da će film uspjeti pronaći put do masovne publike? Ovaj tjedan imate pretpremijeru na Motovun Film Festivalu, na jesen bi trebala biti premijera u Zagrebu, a uskoro kreće i crowdfunding kompanja...

Spremamo crowdfunding kampanju koju pokrećemo u petak u Motovunu. Ne priznajem neuspjeh te kampanje. Film će naći put do publike, makar sam morao ići s projektorom i platnom do zadnjeg sela u Hrvatskoj. Svi vole postavljati pitanja i svi imaju svoju malu teoriju o Gazdi. A ja ću, kao pripovjedač, to znati naplatiti špekom i vinom za gosta, i usput čuti još koju sočnu priču koju ću marljivo zapisati i uvrstiti u idući film.

Ključne riječi: tranzicija, Ivica Todorić, Agrokor
<
Vezane vijesti