Čuvamo koritu san o rijeci
U selu jaruga presuši ljeti. Kad između nas stoje tri mjeseca ničega, bacamo bicikle u škalj i draču, kvrgavih se koljena spuštamo u suho korito. Legnemo svojim malim kičmama na upeklu zemlju. Uz svaki se kralježak priljubi jedan kamen, u patike nam uđe crvenica. Zatvaramo oči i nosimo jedni druge. Čuvamo koritu san o rijeci, to će biti naše ljeto. Piše: Ivana Perić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Ljeto u bolnici
Usred ljeta, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo. "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu”, govori kirurginja Iva Kirac. Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz zdravlje. Piše: Luka Ostojić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Ustopija mojih ljeta
U kolektivnoj svijesti u kapitalizmu za sve više ljudi ljeto funkcionira kao svojevrsna Ustopija (termin koji je skovala Margaret Atwood spajanjem ‘utopije’ i ‘distopije’) - doba godine u kojemu ćemo (navodno) napuniti baterije. Za ljude koji žive s depresijom kao s kroničnom bolešću, ljeto je nažalost 'idealan okidač' za veliku depresivnu epizodu. Imala sam takvu epizodu prije pet godina, a svako sljedeće ljeto dočekivala sa strahom, uočavajući prve simptome i boreći se s njima i njihovim uzrocima. Takvo mi je i ovo ljeto. Ne nudim nikakve savjete, no potrudit ću se da ponudim iskrenost i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema. Piše: Sanja Kovačević. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Leptiri trebaju livade
Livade su najugroženija staništa u cijeloj Europi, ne samo u Hrvatskoj. Kroz kamp je u mjesec dana prošlo oko 35 ljudi. Neki su od njih ovdje proveli i nekoliko tjedana u fizički vrlo napornom poslu, stvarno alternativnom načinu provođenja ljeta od ležanja na plaži. Ljeto koje ne potiče ubrzanu devastaciju obalu, apartmanizaciju, kič, hranjenje zmaja udobnosti. Uz rubove makadamske ceste najčešće vidim četiri-pet vrsta leptira. Nose maštovita narodna imena, šahovnica, prugasto jedarce, zelenokrili plavac. Piše: Marina Kelava. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Irsko ljetovanje (Mislim na Desnicu dok pakiram jabuke)
Prošlo se ljeto ukazala mogućnost rada u El Doradu keltske Hrvatske. Bicikliram svaki dan, deset kilometara, nekad u mraku, s reflektirajućim prslukom, ignoriram stare druidske utvare pored puta. Posao je težak, ali ima neku meditativnu kvalitetu. Kao i kod klasične meditacije, uvijek te malo bole leđa na kraju dana. Nitko nema stalno mjesto, osim Ukrajinki, koje se skupe ujutro u amorfnu masu obojenih vlasišta i predivnih plavih očiju. Lenkin je engleski kao moj francuski - uopće ga ne govori, ali komuniciramo nekako telepatski. Volim kad me stave pored nje, njeno voluminozno tijelo ima kvalitetu svjetionika. Slabo se dopisujem, nemam snage, udvarači su me zaboravili. Piše: Virginia Nijinsky. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Hlad u gradu
Koliko su stabla važna uvidjet ćemo onda kad krenu masovna sušenja uslijed prevelikih vrućina. Najstarije živuće zagrebačko stablo vjerojatno je petstotinjak godina stari hrast lužnjak koji raste na Livadi kišobrana u Maksimirskom perivoju. Izvan parkova, rijetka su stabla zadržala krošnje u punom rasponu, budući da se često radikalno orezuju. Suprotni primjer je platana na Trgu Francuske Republike. Njena nedirnuta krošnja ljeti servisira terasu kafića, a kroz čitavu godinu u nebopis parka upisuje raskoš. Svega jedno stablo može potpuno transformirati mjesto. Zamislimo ogromnu platanu i njenu krošnju na mjestu sata na Trgu bana Jelačića. Piše: Saša Šimpraga. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Kičma mog slavonskog ljeta
Otvoreni gradski bazen bitan je dio javne infrastrukture slavonskog ljeta. Dok ne spustim ručnik na stepenicu širokih betonskih "tribina", sve je određeni čin izloženosti. Primjećujem i novost - sladoled sada prodaje slastičarev sin. Već je narastao – pije kavu i puši cigare dok čeka kupca. Kad sve pregledam i kostim na meni se posuši, penjem se na vreli poni i vozim nazad. Odgleda se Dnevnik, stara zadrijema na dvosjedu, a stari u ruke još jednom uzme novine jer prikazuju samo reprize. Savladavam anksioznost i odlazim "na centar". Prepoznajem tek manji dio gostiju, među njima i vršnjaka koji mi je u trećem srednje prodao polovni set bubnjeva i to – bez snarea. Piše: Dunja Kučinac. Čitav tekst pročitajte ovdje.
Priča s istočne strane
Dok mi kroz Facebook defiliraju jata ružičastih flamingosa, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, noću gledaju zvijezde na mulu, ja se rastajem s Kvatrićem. Nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe u gradu preskupih nekretnina, stvar je u 'osjećaju doma'. A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno. Legnem na klupu, slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati. Piše: Antonela Marušić. Čitav tekst pročitajte ovdje.
