Prof. dr. sc. Milan Polić profesor je filozofije na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojoj predaje Filozofiju odgoja, područje iz kojeg je objavio brojne radove. Široj javnosti je poznat kao osnivač Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba 'Protagora', a ovom prilikom smo s njim razgovarali o obrazovanju u Hrvatskoj općenito, s naglaskom na proteklu godinu te nastojali detektirati osnovne probleme i poteškoće na koje nailazi.
Kaotično stanje u hrvatskom obrazovanju u najširem smislu u protekloj je godini srednjoškolskim i studentskim prosvjedima doprlo do šire javnosti. Pokazalo se da nepravilnosti i nedosljednosti na koje su stručnjaci ukazivali postaju dijelom općeg društvenog promišljanja tek kad se pritiskom odozdo utječe na Ministarstvo. Koliko su ti prosvjedi općenito pridonijeli boljem razumijevanju problema? Jesu li donijeli tek privremene mjere, kao što je odgađanje državne mature ili uvođenje neplaćanja diplomskih studija za jednu godinu?
Do sada se već mnogo puta pokazalo da vlast mnogo više uvažava izlazak ljudi na ulice nego smirena i argumentirana upozorenja stručnjaka o određenim problemima. No, na prosvjede se uglavnom reagira privremenim mjerama kojima je cilj stabilizacija vlasti, a ne rješavanje problema. Tako je i s državnom maturom i postupnim uvođenjem naplate studija.
Više puta sam pisao i govorio o tome, pa to mogu samo ponoviti, da suvremeno školstvo mora ići prema diversifikaciji, a ne prema standardizaciji, jer je to u interesu pojedinaca i društva. U nas se radi upravo obratno. Državna matura je dio ukupne standardizacije školstva u nas. Nemam ništa protiv državne mature kao neobveznog ispita kojemu će se podvrći oni koji to žele, ali je pogrešno vjerovati da je državna matura jamstvo kvalitete obrazovanja. Kao i svi oblici standardizirane provjere znanja ona samo pokazuje da netko zna standardizirane odgovore. Ali vrijeme u kojemu živimo pred nas postavlja stalno nove izazove na koje će bolje moći odgovarati vješti improvizatori, nego oni koji su uspješno položili standardizirane ispite. To, dakako, ne znači da znanje i vještine više nisu potrebni. Naprotiv, ali ne znanje koje propisuje ovo ili ono ministarstvo, nego znanje koje traži sam život, a što život od njih traži ljudi će morati prepoznati sami. Na školskom je sustavu da im omogući da do tog znanja dođu i da steknu vještine koje su im potrebne. Upravo zato potrebna je diversifikacija školstva.
'Pogrešno je vjerovati da je državna matura jamstvo kvalitete obrazovanja.'
'Hrvatsko školstvo tako je opustošeno, prije svega kadrovski, da je najkraći rok njegova oporavka desetak godina i to pod uvjetom da postoji netko tko ima plodonosnu viziju njegova razvitka.'
Kako komentirate svojevrsnu šutnju sveučilišnih profesora kad je riječ o reformi visokog školstva (osim onda kad komercijalizaciju visokog školstva treba opravdati nedostatkom infrastrukturnih, kadrovskih i ostalih potreba za izvedbu kvalitetnog programa)?
Pa to je prilično razumljivo. S propadanjem školstva bit će sve manje onih koji bi se zalagali za školstvo zbog općeg dobra, a javljat će se samo onda kada budu morali braniti vlastite interese. Ali nemojmo moralizirati, u školstvu su kadrovi kakve škole zaslužuju, a mi imamo škole kakve zaslužujemo. Jer, koliko je ljudi spremno dragovoljno uložiti u siromašno školstvo (koje plaća porez) toliko koliko dragovoljno daju prebogatoj Crkvi (koja ne plaća porez)? Ako svi sebi traže poslove primjerene svojim sposobnostima od kojih će imati najviše koristi, po kojoj to tržišnoj logici (a ovo je kapitalističko društvo) bi u školstvo trebali ići najsposobniji i najobrazovaniji kadrovi kojima se drugdje nudi mnogo više? Odavno sam već napisao da se za struku može živjeti samo ako se može živjeti od nje. Pa koliko se od nastavničkog posla slabije živi, toliko se i manje živi za njega. Ne vidim razloga zašto bi visoko školstvo u tome bilo iznimka. Nije li zapravo čudno koliko je još ljudi u školstvu kojima je do njega stalo?
Smatrate li da će visoko obrazovanje s vremenom postajati sve nedostupnije uvođenjem školarina i može li se u Hrvatskoj ostvariti besplatno visoko školstvo koje ne bi išlo nauštrb njegove kvalitete?
Nema besplatnog obrazovanja, pitanje je samo tko ga i kako financira. Već sada je visoko pa i srednje obrazovanje dostupno znatno manjem broju mladih nego što je to bilo unazad desetak godina. Vjerujem da će se hrvatsko školstvo prije ili kasnije rascijepiti na javno i privatno školstvo, pri čemu će ono javno biti dostupno širim socijalnim slojevima, ali nekvalitetno, a privatno će biti kvalitetnije ali dostupno samo bogatijima. To za društvo u cjelini nije najbolje, ali nije najbolje ni to da neki skupljaju hranu po kantama za smeće dok drugi npr. za skupe novce dovode bjelosvjetske cajke da im pjevaju na privatnim dernecima. No, to je kapitalizam i pred dvadesetak godina ljudi su se za to opredijelili. Bojim se da oni koji su se kao ratni profiteri preko noći domogli ogromne društvene imovine nisu zainteresirani za opće dobro, pa ne očekujem da će se zalagati za školstvo koje bi razinu opće obrazovanosti podiglo toliko da oni izgube svoje nezaslužene društvene privilegije.
Kvalitetno obrazovanje, svako, osnovnoškolsko i sveučilišno, nije i ne može biti besplatno, nego je naprotiv vrlo skupo, ali je ulaganje u njega za svako društvo najbolja investicija. Ali novci nisu u rukama društva nego bogatih pojedinaca, pa je iluzorno očekivati da će oni ulagati u nečije obrazovanje ako od toga nemaju osobne koristi. Država, čak i kada bi htjela razvijati školstvo prema općem interesu, nema za to dovoljno novaca ako ne zagrabi u džepove bogatih, a to u nas još dugo neće biti moguće. Stoga država može financirati ili nekvalitetno obrazovanje dostupno svima, ili elitističko obrazovanje iz kojega će većina biti isključena.
Uostalom, kada se u patrijarhalnom društvu, kakvo je naše, školstvo u kadrovskom smislu feminizira, a u nas je na djelu feminizacija ne samo ukupnog školstva nego i znanosti, onda je to jasan znak da su te djelatnosti društveno marginalizirane. Školstvo je izloženo snažnoj deprofesionalizaciji, pa ne vidim o kakvoj kvaliteti uopće može biti riječi dok se to ne zaustavi, a neće se zaustaviti ideološkim floskulama i moraliziranjem, nego samo promjenom materijalnih uvjeta?
Autorica: Mašenjka Bačić je diplomirana sociologinja i studentica komparativne književnosti i španjolskog jezika. Članica je redakcije H-altera i suradnica je Slobodne Dalmacije. Kampanja Pravo na obrazovanje: Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa: Danijela Dolenec: DRUŠTVENO ODGOVORNO SVEUČILIŠTE: a što Bolonja ima s tim? Jagoda Novak: ROMI I ROMKINJE U VISOKOM OBRAZOVANJU Danijel Jedriško: S INVALIDITETOM NA FAKS B. Divjak, R. Horvatek, V. Vidaček-Hainš: POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 2. dio B. Divjak, R. Horvatek, V. Vidaček-Hainš: POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 1. dio Mašenjka Bačić: SUSTAV PROTIV IZVRSNOSTI (intervju s Pavelom Gregorićem) Mašenjka Bačić: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!' Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA? Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA? Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
