Istaknuti arhitekt i urbanist Mladen Škreblin za H-Alter govori o devastaciji zagrebačkog središta, o građanskom neposluhu, o apartmanizaciji obale i pogreškama turističke politike, o vezi između prometa i urbanizma, o odgovornosti struke te o potrebi demokratskog i otvorenog planiranja prostora.

"Bio sam na prosvjedima povodom otvorenja Horvatinčićevog centra prošloga tjedna, budući da sam mu se, zajedno sa kolegama iz 'Prava na grad' i 'Zelene akcije', suprotstavljao još od one prve konferencije za medije, krajem 2006. godine. Hodao sam se ispod parole 'Poniženje 100 posto', jer je najbolje reflektirala moje osjećaje", počinje razgovor arhitekt i urbanist Mladen Škreblin, jedan od rijetkih ljudi iz struke koji se javno usprotivio devastaciji Cvjetnog trga i Donjeg grada te sudjelovao u radu Urbanističkog savjeta Zelene akcije i Kriznog odbora za Cvjetni trg.  Suradnik Novosti i nekadašnji suradnik Feral Tribunea za H-Alter govori o devastaciji Donjeg grada, građanskom neposluhu, apartmanizaciji obale i pogreškama turističke politike, vezi prometa i urbanizma, odgovornosti struke te o potrebi demokratskog i otvorenog planiranja prostora.

Javna rasprava o Prijedlozima odluka o izmjenama i dopunama Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba odgođena je bez objašnjenja. Te bi odluke onemogućile gradnju novih podzemnih garaža u središtu Zagreba te nekontroliranu neboderizaciju. Sprema li se nastavak devastacije Donjeg grada?

Naš je glavni problem što smo bez institucija prepušteni samima sebi, a svaki je otpor unaprijed "policijski osiguran"

Iako već neko vrijeme ne stanujem u Zagrebu, svakodnevno pratim što se događa. Kada je napokon došlo do razlaza Bandića sa SDP-om, naivno sam povjerovao da je promjena politike u gradu moguća. Bandić je doista ostao bez stranke, ali od obećanja Gradske skupštine da će referendumom biti moguće smijeniti ljude koji rade protiv interesa grada nije se dogodilo ništa. Bandić je "sam", ali i dalje provodi svoju volju. To je moguće zato što su institucije mrtve. Grad nije pravovremeno shvatio da Donji grad, i svoju baštinu općenito, valja zaštititi od intervencija kao što je ova na Cvjetnom trgu. Sama činjenica da je promjenama u GUP-u direktno kumovao Zavod za zaštitu spomenika i prirode, te preporučio izgradnju u 17 donjogradskih blokova, proizvela je, nakon otvorenja "Cvjetnog", u žutim novinama naslov: "Na što će se slijedeće Horvatinčić baciti", što dovoljno govori da Donjem gradu još uvijek prijeti opasnost.

Napisali ste u Novostima prošle godine da je "bitka za Varšavsku izgubljena, ali protesti i akcije udruga i građana nisu bili uzaludni. Nosili su poruku da se ovakav zločin u gradovima više nikada ne ponovi." S obzirom na planirane projekte koje Vlada podupire da li još mislite da nisu bili uzaludni? Je li građanski neposluh jedina opcija koja nam je preostala?

skreblin_1.jpg

Ovo što se događa u Zagrebu, događa se i po cijeloj Hrvatskoj. U Dubrovniku će se sljedećeg tjedna održati druga javna rasprava o UPU Srđa. Kakvo je vaše mišljenje o golfersko-apartmanizacijskom projektu na Srđu kojim se posljednji prostorni resurs grada predaje privatnom investitoru?

Tamo se ponovilo ono što se dogodilo u Zagrebu. Ti budući apartmani već se reklamiraju u novinama. Činilo se da će smjena vlasti u Dubrovniku dovesti do drugačije politike, međutim, to se opet nije dogodilo. Odnos snaga je i dalje na štetu onih koji se protive tom projektu. Posebno je pitanje Zakona o golfu i prenamjeni poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. To je zapravo "smisao" svakog golferskog projekta. Nekidan je na HTV-u prikazana emisija o tome kako Donald Trump osvaja Škotsku. Isti su procesi na djelu, a građani su nemoćni jer nemaju mehanizme kako to spriječiti. Jedino je oružje za sve gradove referendum, direktna demokracija, koja jedino oslikava da li su građani za ili protiv. U Dubrovniku se već dogodilo sve što mu se ima dogoditi. On je doslovce okupiran od turista s kruzera. Grad je posve promijenio lice. Sve se svelo na butige i dućane, loše suvenire i hranu, na profit.

Može li se iz prostornih planova kakvi se danas rade reći da je otimanje prostora uistinu pljačka posljednjeg velikog preostalog resursa u Hrvatskoj, kao što je istaknuto na nedavnom skupu Foruma za prostor u Šibeniku?

Ono što se dogodilo u prijelazu iz takozvanog socijalizma u takozvani kapitalizam do te je mjere unazadilo društvo i građane da se čini da nema svjetla na kraju tunela

Apsolutno. Ovakvom strategijom i planiranjem pilimo jedinu preostalu zelenu granu, jedino što imamo posvećujemo vrlo loše organiziranom turizmu nagrđujući taj prostor. Ta je politika krenula davno. Nalazimo se pred zidom. Svi se osjećamo loše i prinuđeni smo između dva ili tri zla birati najmanje. To je vrlo nezdravo i zato govorimo o bolesnom društvu. Ukoliko se ne promijeni vlast, ukoliko nam se ne dogodi neka pametnija vlast, što nije ni na vidiku, bojim se da će se i dalje sve događati uhodanim stazama. Ono što se dogodilo u prijelazu iz takozvanog socijalizma u takozvani kapitalizam do te je mjere unazadilo društvo i građane da se čini da nema svjetla na kraju tunela. I oni se urušavaju. Uvijek treba optimistično gledati, ali politika koja se nadovezala na nešto što dobrim dijelom nije bilo ni "s" od socijalizma, bila je posve pogrešna, a imala je i mnoge zločinačke elemente. Proces je doveden gotovo do kraja, ali još nismo na samom dnu. 20 godina se rasteže to ubijanje društva, ubijanje gradova, ubijanje pejsaža.

Urbanisti i arhitekti bi trebali, kao savjesni "društveni radnici", poticati i širiti modele participacije građana, a ne slijepo služiti "investitorima" koji privatiziraju urbano-javne gradske prostore u kojima je ugodno živjeti, napisali ste. Međutim, zašto se to uglavnom ne događa?

"Snalaženje" arhitekata je za svaku osudu, a urbanističko planiranje je preminulo. Najbolji primjer su događanja oko projekta Cvjetni, kada je Horvatinčić, opravdanjem da ne može čekati javni natječaj,  uspio pridobiti i same čelnike udruženja arhitekata. Uz pomoć gradske uprave i tadašnjeg Bandićevog urbanističkog glasnogovornika Dakića, organiziran je pozivni natječaj, "ples s međunarodnim arhitektonskim zvijezdama". Boris Podrecca je očito bio ciljani autor. Da je put pogrešan, bilo je jasno od samog početka.

Javni interes je moguće osigurati samo javnim natječajem, ali svim javnim natječajima tragično nedostaje način na koji se biraju pobjednici. Sama procedura arbitriranja je mnogo složenija od one kakvu hrvatske institucije provode. Posve je pogrešan pristup da, uz predstavnike investitora i podobne pojedince, u žirijima sjede samo arhitekti. Potrebno je imati nekoliko razina arbitriranja, ukoliko se želi realizirati demokratska procedura. Sadašnjoj proceduri nedostaje mogućnost participiranju građana. Nadalje, jako važan je i žiri kompetentne javnosti, kulturnjaka, znanstvenika, onih koji su svoje javno lice i znanje dokazali. Potreban je i žiri samih "natjecatelja", arhitekata, onih koji su najdublje ušli u problem. Rezultate svih žirija potrebno je, ovisno prostornom kontekstu, ponderirati. Zato su uvijek i arhitekti duboko nesretni. Uvijek imaju osjećaj da je netko nekome nešto namjestio, da netko stoji iza projekta, da je netko korumpiran, da  nisu uspjeli pobijediti na natječaju upravo zbog toga.

skreblin-2.jpg skreblin-2.jpg

Jesu li u sadašnjoj gospodarskoj situaciji ikakvi gradski projekti izvedivi, a da nisu javno-privatno partnerstvo?

Taj se pojam pretvorio u javno-privatnu pljačku u svim sferama života. Pogledajmo samo ovaj slučaj u zdravstvu. Javno-privatna partnerstva pogodovala su korupciji i samo korupciji. Katastrofa je da gradske uprave nisu pravovremeno shvatile da moraju zajedno sa svojim građanima kreirati projekte i nuditi projekte za partnerstvo koji su od javnog interesa. Horvatinčiće je trebalo usmjeriti na izgradnju gradske prometne infrastrukture, na mreže parkirališta na obodu grada, kako bi se napokon normalizirao promet, a ne da se ovakvim projektom građanima otima najvredniji gradski prostor. Gradovi nisu bili spremni na kapitalizam ovoga tipa i do daljnjega neće biti spremni.

Kako bi se urbano planiranje trebalo odnositi prema prometu? Horvatinčićevim projektom dogodila se i nova invazija automobila na uštrb biciklista i pješaka, otkinut je dio pješačke zone, uklonjen parking za bicikle i biciklistička staza?  

Pojam javno-privatnog partnerstva pretvorio se u javno-privatnu pljačku u svim sferama života

Restriktivno. To odavno čine mnogi europski gradovi. Automobil mora biti istjeran iz središta gradova, jer su ona doista važno simboličko mjesto. To je ono na što prvo pomislimo kada mislimo na grad. Ja se danas u Zagrebu osjećam strancem. Svi obrasci promijenjeni su na gore. Ovaj tip "planiranja" je opet pokazao da je moguće ići još dalje u povređivanju grada. Ne čini grad nekoliko stotina dućana s pomodnim markama. Grad je zajednica svih njegovih stanovnika.

Zagreb je podijeljen načinom na koji je željeznica ušla u grad i do danas nismo riješili taj problem. Grad je davno mogao i u europskim pristupnim fondovima potražiti novac da riješi ovaj veliki infrastrukturni problem. Umjesto toga, upušta se u projekte gdje se gradski moćnici i njihov šef igraju i dogovaraju s privatnim investitorima koji realiziraju isključivo stvari za vlastiti profit. U centru se i dalje stimulira vožnja osobnim automobilom. Do te mjere smo ugroženi od automobila da se ne možemo ni kretati. Donji grad bi mogao biti ono što je Rudi Supek  zvao "gradom po mjeri pješaka". Kao rješenje nam se već nekoliko godina nudi tunelizacija, tuneli koji bi servisirali ovakve svinjarije kao što je ova Horvatinčićeva.

Svaka jezgra europskih gradova sagrađena je od blokova, a blokovi su omeđeni javnim potezima trgova, ulica, parkova. Unutrašnjost blokova sadrži ogroman potencijal. Da bi se zadržalo stanovništvo, potrebno je krenuti od stanovnika samih. Naravno da svi građani imaju pravo glasati, ali građani koji žive u konkretnim blokovima imaju pravo dvostrukog glasa. Odluke ne mogu donositi investitori koji u svemu vide samo profit, odnosno njihovi arhitekti. Odluke trebaju donositi građani, uz pomoć pametne uprave koja priprema teren za njih. Potencijal blokova vidim u daleko većoj mogućnosti komunikacije, proširenju javnog polja u blokove, u kulturalnim sadržajima i parkovnoj terapiji. Time bi grad nevjerojatno dobio. S druge strane, investitori tipa Horvatinčić namjeravaju u svakom bloku sagraditi neboder ili u njega uvaliti što više kvadrata i kubika novog prostora, što povređuje i fizičku i socijalnu strukturu.

Hoće li politike u turizmu bazirane na gradnji resorata, tipu turizma kakav je karakterističan za Karibe i druge zapravo nerazvijene zemlje, dovesti do sličnih posljedica?

Automobil mora biti istjeran iz središta gradova, jer su ona doista važno simboličko mjesto

Proces je posve identičan. Apartmanizacija i betonizacija dogodila se u gotovo svakom selu. Zapuštena smo zemlja i nezreli narod. Nismo se suočili s adekvatnim problemima, nego se onoga što je vrijedno čak i stidimo. Ta famozna riječ "resort" ušla je čak i u naše strateške planove. Ljudima nije sasvim jasan princip resorta. To je jedan "mali grad" koji sadrži sve moguće ponude koje čovjek može zamisliti. Međutim, imamo više nego dovoljno kapaciteta za turizam, kada bi se sredstva, javna ili privatna, usmjerila u pravom smjeru. Zaboravlja se i da je potrebno graditi na najlošijim dijelovima zemljišta, a ne na najboljim. Svaki resort i ova mreža golf terena je upravo zainteresirana za obrnuto. Uvijek je riječ o napadu na lokalni prostor i o prostornoj segregaciji koja dosiže razine ambasada u nekoj zemlji. Devastira ne samo prostor, već i društvo. Drastična promjena krajolika, zavičaja, može pouzrokovati samo loše procese, otuđenje lokalnog stanovništva, svih onih koji su ih godinama  posjećivali upravo zbog ljepote i mogućnosti dobrog odmora.

Jednom ste napisali - "u pretjerivanju, moguće je tvrditi da je u stvari svako građenje devastiranje preostalih malobrojnih ostataka ove naše 'jedine Zemlje'. To je teza kojom će se - zbog pukog preživljavanja - ozbiljno morati baviti sve buduće generacije, jer ova 'moja' svakodnevno dokazuje da uopće ne razumije što se događa sa Zemljom."

Odluke ne mogu donositi investitori koji u svemu vide samo profit, odnosno njihovi arhitekti. Odluke trebaju donositi građani, uz pomoć pametne uprave koja priprema teren za njih

Moramo se vratiti na činjenicu da živimo u posve pogrešnom društvenom uređenju. U temelju svjetske nesreće je kapitalizam, a u Hrvatskoj je interpretiran na takav način da nas je vratio dva stoljeća unatrag. Riječ je doista o pljački. Krležinim Glembajevima. Teza poznatog poglavice Seattlea jest da zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek zemlji. Međutim, zemlja je do te mjere privatizirana da je danas teza nesretnog poglavice postala karikaturalna. I sam se, kad ovo kažem, izlažem opasnosti da me proglase redikulom. Građani bi morali moći odlučivati o svojoj sudbini. Lokalna razina bitna je, kao i središnje državne i upravne institucije, ali ona je do te mjere obezvrijeđena, i do te mjere "lovi u mutnom" da se uopće ne može govoriti o demokratskim procedurama. Planovi se donose na temelju zakona koje donose ministarstva, u procedurama koje uopće ne razumiju što se događa u konkretnom prostoru. Bez mreže "urbanističkih ambulanti", koje bi djelovale na principima primarne zdravstvene zaštite, nemoguće je dobro planirati i razumjeti potrebe građana da očuvaju i grade prostor u kojem bi htjeli živjeti. Hrvatska bi se uskoro mogla pretvoriti u posve nezanimljivu zemlju koja je pojela svoj najvrjedniji resurs. 

Možete li za kraj komentirati novu zgradu Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru koja je izazvala dosta polemike?

Ona je prvenstveno dokaz da Crkva nije osjetljiva ni na socijalno tkivo ni na prostor. Izgubila je ono znanje koje ju je krasilo tolika stoljeća kada je gradila sakralne objekte. To mjesto u podsljemenskoj zoni, u prekrasnom potezu od Medveščaka do Mihaljevca koji je projektirao Lenuci, primjer je kako nestaju mogući javni parkovi. Umjesto da je Crkva svoje građevine posadila oko parka i omogućila građanima da uđu u njega, da se druže i sa spomenicima crkvenih velikana, dokazavši time da se želi brinuti o duhovnom stanju nacije, ponaša se kao bandići i horvatinčići koji nameću "svoja pravila igre" i demonstriraju socijalnu neosviještenost. Zgrada Ordinarijata i Biskupske konferencije nagruvane su jedna do druge poput novokomponiranih urbanih vila po padinama Sljemena. Dogodila se devastacija, i to na mjestu gdje je doista bilo moguće sagraditi nešto smisleno i društveno korisno. Tako da polemike o estetici arhitekture postojećih i novog crkvenog objekta, uglavnom ne dosižu dalje od žičanog plota kojim su ograđene.


Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena

mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.

 

<
Vezane vijesti