Primavera Sound

Osamnaest stejdževa (od čega dvanaest na Park del Forumu, glavnom mjestu održavanja), više od 165.000 posjetitelja (s procjenama od ukupno preko 200.000 kad se uključe i popratne aktivnosti) iz 124 zemlje svijeta, više od 300 nastupa odnosno oko 260 izvođača u ukupno sedam dana… brojke su to kojima je zaključen ovogodišnji festival Primavera Sound, održan početkom mjeseca u Barceloni, mitsko ili mjesto "hodočašća" svakog poklonika indie-rocka već više od desetljeća.

U priču o brojkama spada i onaj dio o stalnom rastu festivala. Kad je prvi put održan, a bilo je to 2001. godine, posjetitelja je bilo 8000, a izvođača dvadesetak, od 2005. se održava na današnjoj lokaciji, rastao je i broj lokacija, a i žanrovski raspon line-upa.

 Primavera Sound: Osamnaest stejdževa, više od 165.000 posjetitelja (s procjenama od ukupno preko 200.000 kad se uključe i popratne aktivnosti) iz 124 zemlje svijeta, više od 300 nastupa odnosno oko 260 izvođača u ukupno sedam dana…

Tako se već nekoliko godina, osim službena tri dana, za koliko se i kupuje festivalska ulaznica (ove godine to su bili 2. – 4. lipnja), održava i niz koncerata prije i poslije službenih datuma, kako na Forumu, tako u klubovima po gradu, besplatni za sve ili za vlasnike festivalskih ulaznica. Na ovogodišnjem festivalu ta događanja protegnula su se na punih sedam dana, a osim klubova BARTS i Apolo, velik dio njih odvijao se u Ravalu, u Centre de Cultura Contemporània de Barcelona (CCCB), gdje je na tri stejdža u tri dana održano 70-ak koncerata.

Kao uvod u sve to, još od kraja travnja na raznim gradskim lokacijama odvijala su se dva programa, Primavera als Bars i Primavera als Barris, s ukupno tridesetak nastupa.

Tome treba dodati i paralelni program PrimaveraPro, koji okuplja profesionalce iz glazbene industrije, s mnoštvom panela, radionica, konferencija i predstavljanja mladih izvođača.

Sve to tijekom godina dovelo je Primaveru do statusa jednog od najboljih i najhvaljenijih svjetskih festivala, no ovo obilje mogućnosti istodobno je i izvor frustracija i naprednih korisnika festivalske ponude. Jer već i na prvi pogled, a posebno od trenutka kad se objavi satnica festivala, pa s užasom ustanovi kako fizički zakoni priječe da se vide neki od omiljenih bendova (a napredni korisnik festivalske ponude ima puno omiljenih bendova), postaje jasno da je najbolje već na ulazu u taj raj pomiriti se s onom "napustite svaku nadu vi koji ulazite" da ćete u toj namjeri uspjeti.

I početi zaokruživati koncerte na programu. Ili čekirati u aplikaciji.

Prvog dana programa na Forumu, 1. lipnja, odnosno "nultom" festivalskom i besplatnom za sve posjetitelje, stižemo vidjeti dio nastupa švedskog world/fusion benda Goat. Njihov je transični ritam i ples "preuzeo" publiku ispred pozornice Primavera, jedne od najvećih, ali i vizualni element, odnosno činjenica da nastupaju pod maskama i u kostimima, zaslužan je za dobar dio zanimljivosti njihova nastupa.

Nakon njih, na glavnom nastupu te večeri, zasvirali su jedni od predvodnika britpopa, Suede. Kako je za sljedeći dan bio planiran drugi njihov nastup u Auditoriju, dvorani s ograničenim brojem gledatelja, na kojem će uz pripadajuću projekciju predstaviti svoj ovogodišnji album "Night Thoughts", brzo su se bacili na hitove iz ranijih faza benda kao što su "The Beautiful Ones", "Trash", "She's In Fashion" i "Animal Nitrate", na veselje dvadesetak tisuća okupljenih. Bio je to ne samo odličan zaključak dana na Forumu (kasnije te večeri program se nastavljao u klubovima Apolo i BARTS) nego i jedan od boljih nastupa cijelog festivala.

Među najupečatljivije nastupe festivala ubraja se i onaj održan sljedećeg dana na istom mjestu – Johna Carpentera. 68-godišnji redatelj, ali i skladatelj, izveo je s pratećim bendom dio općepoznatih tema iz svojih horora, praćenih isječcima iz filmova, albuma ne-filmske glazbe "Lost Themes"...

Među najupečatljivije nastupe festivala ubraja se i onaj održan sljedećeg dana na istom mjestu – Johna Carpentera (da, onog Carpentera). 68-godišnji redatelj, ali i skladatelj, izveo je s pratećim bendom dio općepoznatih tema iz svojih horora, praćenih isječcima iz filmova, albuma ne-filmske glazbe "Lost Themes" te temu koju ju za njegov film "Stvor" skladao Ennio Morricone. Jedinstvena prilika da uživo slušaš kako temu "Halloweena" svira sam autor, koji je pritom upečatljiva scenska pojava, pokazala se izgleda kao dobar izbor. Bio je to, naime, i najteži izbor – jer u isto vrijeme su svirali i nedavni zagrebački gosti Protomartyr i "hipsterski miljenici" Tame Impala, koji su također bili nastupali u Hrvatskoj; 2013. na hvarskom FOR-u, festivalu koji je, kako stoje stvari, trajao samo dva ljeta.

Izbor zbog preklapanja termina bio je nešto lakši u slučaju još dva benda koja je zagrebačka publika već imala prilike upoznati – glavnog headlinera tog dana LCD Soundsystema i zvijezdi novijeg datuma, Beach Slanga. Punk-rockeri iz Philadelphije, koji su dobili mnogo pozornosti svojim debi albumom s kraja prošle godine, "The Things We Do to Find People Who Feel Like Us", a početkom ove nastupili i u zagrebačkom Močvari, održali su osim večernje svirke i poslijepodnevni koncert prave fanovske atmosfere na maloj sceni Firestone, ovogodišnjoj novini.

Rani dolazak se isplatio, ne samo zbog ove sjajne svirke nego i zbog toga što nam nisu promakle karte za Peaches na tzv. Heineken Hidden Stageu, drugom zatvorenom prostoru ograničenog kapaciteta, u kojem je prije nje nastupio i ex-Sonic Youth Lee Ranaldo, koji je ovih dana gostovao u Rijeci.

Što god da mislili o glazbenim dosezima ove "provokatorice", žena radi show samo takav, s plesačima, koreografijom, scenografijom i kostimografijom koje prate, na primjer, naslove pjesama s njezina prošlogodišnjeg albuma "Dick in the Air" ili "Vaginoplasty" i – ostavlja bez riječi i sa smiješkom na licu.

LCD Soundsystem, koji se ove godine vratio na scenu nakon petogodišnje stanke, svojim je nastupom opravdao status headlinera i koncertnu reputaciju.

Nešto prije nje, pogledali smo Algiers, prvi bend koji je nastupio na najvećem, Heineken Stageu. Njihov je prošlogodišnji debi-album privukao dosta pozornosti društveno angažiranim stihovima, kombinirajući brojne žanrove te dominantnim soul vokalom Franklina Jamesa Fishera.

Već spomenuti LCD Soundsystem, koji se ove godine vratio na scenu nakon petogodišnje stanke, svojim je nastupom opravdao status headlinera i koncertnu reputaciju. Bez kalkulacija sa set-listom; nakon otvaranja s "Us vs. Them" i "Daft Punk Is Playing at My House", nastavilo se s nizanjem hitova, uz očekivani vrhunac na "New York, I Live You But You're Bringing Me Down" i "All My Friends". Bila je ovo jedna od najsvjetlijih točaka festivala, a posve je sigurno da je njihov ekskluzivni, naknadno dodani koncert u klubu BARTS 31. svibnja, za koji je trebalo unaprijed rezervirati kartu, bio još bolji doživljaj. No između njega i mene se ispriječio pad servera u ključnom trenutku i nešto bržih prstiju.

Kraće vrijeme, tek za djeliće nastupa, tog dana ostalo je za Cassa McCombsa, Vincea Staplesa, Suun i Battles, a još jasniji dojam o festivalu možda se stekne ako kažem da smo propustili Daughter, Destroyer, Air i još hrpu bendova. A do Beach Cluba, s programom elektroničke glazbe Bowers & Wilkins Sound System, programa minimusica za roditelje i djecu koji obuhvaća ne samo koncerte nego i radionice origamija, igraonice i slično, nismo dospjeli tijekom cijelog festivala.

Petak je gotovo u cijelosti bio obilježen događajima na najvećem, Heineken Stageu i, nasuprotnom mu, H&M. Bolje rečeno, petak je, pa i cijeli festival bio obilježen Radioheadom, što je vjerojatno pomalo nepravedno, baš kao i sada posvetiti karticu teksta samo njima jer – Radiohead.

Naznake ove dominacije mogle su se primijetiti još kada su se nakon objave kompletnog line-upa festivala, odnosno najave da dolaze, u rekordnom roku, već u siječnju, rasprodale trodnevne festivalske ulaznice, što se nije dogodilo u povijesti festivala. Nije prošlo puno da "odu" i one za petak, a crno tržište procvjeta. Nudile su se tako festivalske ulaznice i po 400 –500 eura, no zahtjevi su ipak smanjeni nakon što je bend najavio još nekoliko koncerata.

Da je Radiohead za mnoge bio broj jedan ovogodišnjeg izdanja festivala, bilo je odavno jasno. Dokazala je to i masa okupljenih, po nekim procjenama i do 50.000 ljudi, ali i jedini dvosatni set na festivalu.

Unatoč tome, karte su se tražile tog dana i na potezu od stanice metroa do ulaza na festival, a gomile ljudi kretale se prema glavnom stejdžu, zauzimajući mjesta ispred pozornice već za nastupa Savages, londonske post-punk ženske četvorke predvođene energičnom pjevačicom Jehnny Beth. Po završetku svirke ove relativno mlade grupe (postoje pet godina, a iza sebe imaju dva albuma), do početka "najvažnijih", "najboljih" i "najvećih" ostalo je još sat i pol. Većina ostaje čuvati pozicije, no ja odlazim na drugu stranu, gdje nastupa Zach Condon i njegova družina.

Naravno da su svake ocjene podložne osobnim afinitetima, "The Flying Club Cup", po mome sudu, jedan od najljepših albuma, a Beirut (posebno utjecaji Neutral Milk Hotela i Arcade Firea) jedan od dražih bendova kraja 2000-ih, ali ovaj jednosatni presjek albuma bio je jedan od najboljih koncerata na festivalu.

Da je Radiohead za mnoge bio broj jedan ovogodišnjeg izdanja festivala, bilo je odavno jasno. Dokazala je to i masa okupljenih, po nekim procjenama i do 50.000 ljudi, ali i jedini dvosatni set na festivalu koji počinje s "Burn the Witch" te se nastavlja drugim pjesmama s posljednjeg albuma "A Moon Shaped Pool".

Odluka da gledam Beirut stajala me dobre pozicije, pa ostajem straga, a kako su na ekranima prikazivani paralelno prizori s nekoliko kamera, s te daljine teško se razaznavalo što se događa na sceni, što je sigurno utjecalo na to da ostanem prikraćena za puni dojam i budem uvučena u kolektivni trans koji vlada sprijeda. No to se izgleda ipak pokazalo boljom opcijom nego biti u gužvi iza "sredine terena", gdje je na trenutke žamor gomile remetio i zvučni doživljaj. 

Najveći hitovi su strateški raspoređeni – nakon pola sata svirke "No Surprises", nešto poslije "Karma Police" – impresivni su to trenuci u kojima prestaje svaka priča kod cjelokupne publike i ježi se koža. Redaju se stvari sa starijih albuma, regularni bis i, za kraj, "posebna nagrada" rijetko izvođena "Creep" (nekoliko dana prije, u Parizu, prvi put nakon sedam godina). Doživjeti jednom u životu samo ovo – već je dovoljno. Stoga nema žala zbog propuštenih istovremenih nastupa bendova kao što su, između ostalih, Tortoise, Dinosaur Jr., Shellac ili Animal Collective koje smo redom imali prilike gledati u Zagrebu. 

Radiohead: Doživjeti jednom u životu samo ovo – već je dovoljno.

Gudački kvartet s kojim su The Last Shadow Puppets otvorili svoj nastup na H&M Stageu bio je svojevrsni začin, no ubrzo je dvojac Alex Turner (Arctic Monkeys) i Miles Kane (The Rascals) preuzeo kontrolu i uslijedio je gotovo sat i pol feelgood, a na trenutke i teatralne rockerske svirke, koja je kulminirala izvedbom "Bad Habits", ali i covera Beatlesa "I Want You (She's So Heavy)" i Leonarda Cohena "Is This What You Wanted".

Posljednji su na najvećoj sceni u petak nastupili baltimorski Beach House, u četveročlanoj postavi. Na set-listi, ukupnog trajanja sat vremena, prevladavao je posljednji album "Depression Cherry", ali je dobro zastupljen bio i meni najbolji "Teen Dream", a scenski nastup, odnosno vizuali i rasvjeta prate i podržavaju atmosferu njihova čarobnog dream-popa. Kako je riječ o jednim od mojih favorita, moguće da je sud po kojem bih ovo svrstala u sam vrh festivala subjektivan, ali definitivne preporuke onima koji ih nisu imali prilike gledati uživo. Ako je moguće, u nekom intimnijem klupskom prostoru.

Subotu započinjemo s još jednom svirkom u Hidden Stageu, gdje je nastupio Bob Mould u solo-električnom izdanju. Rock-legenda izvela je pjesme iz solo-faze, ali i one matičnih bendova Hüsker Dü i Sugar.

Dan je obilježio još jedan veteran – Brian Wilson održao je koncert u sklopu obilježavanja 50. godišnjice izlaska bezvremenskog i jednog od najutjecajnijih albuma u povijesti rock-glazbe, "Pet Sounds" Beach Boysa, odnosno turneje punog naziva Pet Sounds 50th Anniversary World Tour: With Al Jardine and Blondie Chaplin. Osim spomenute trojice članova benda, na sceni je još osam muzičara, pri čemu treba spomenuti Alova sina Matta Jardinea koji je svojim falsetom vjerno oživio originalni zvuk predvodnika kalifornijskog zvuka. Nakon izvođenja cjelokupnog albuma kojemu je turneja posvećena, publiku (u kojoj je primijećen znatan broj havajskih košulja) rasplesali su hitovi poput "Good Vibrations" i "California Girls" I Get Around" i "Surfin U.S.A".

Za one koji nisu bili u prilici biti na festivalu, od ove godine uvedena je još jedna novina: dio koncerata mogao se pratiti preko live streama, preciznije: po osam sati muzike na dva kanala tijekom tri glavna dana i na četiri stejdža.

Nakon dijelova koncerta Deerhuntera i Drive Like Jehu, unatoč tome što ćemo je uskoro imati prilike gledati za zagrebačkom InMusicu, zov PJ Harvey je ipak jači. Moćna svirka i scenski nastup brzo "pokoravaju" publiku i drže je u tom stanju čitavih sat i petnaest minuta trajanja, popunjenih većinom pjesmama s novog albuma "The Hope Six Demolition Project" te pomalo bacaju u sjenu još neke zapaženije nastupe tog dana, kao što su Sigur Ros, Ty Segall and The Muggers i Julia Holter.

Nakon tri glavna festivalska dana, slijedi opuštenija nedjelja, sa svirkama u Ravalu i u klubovima, od kojih valja izdvojiti hrvatskoj publici već poznate Black Lips i Mudhoney, koji su nastupali u Zagrebu, a dok su prvi bili gosti 1. SuperUho festivala u Šibeniku 2014., Mudhoney ćemo imati prilike na tom festivalu, ali i u Puli, gledati ovog ljeta.

Za one koji nisu bili u prilici biti na festivalu, od ove godine uvedena je još jedna novina: dio koncerata mogao se pratiti preko live streama, preciznije: po osam sati muzike na dva kanala tijekom tri glavna dana i na četiri stejdža.

Što se organizacije tiče, fascinantna je lakoća s kojom sve teče i to je nešto što bi svaki organizator festivala trebao vidjeti. Unatoč doista golemom broju izvođača i gledatelja, nepodnošljivih gužvi nema ni pri ulazu, ni u redovima za piće (za naše pojmove ipak prilično skupo), hranu ili WC-e. Koji se, baš kao i čaše s tla, čiste tijekom cijelog dana, neki od njih pritom imaju i rasvjetu, a prijevoz s festivala u noćnim satima funkcionira. Kašnjenja u rasporedu nema – od svih svirki kojima smo prisustvovali, kasnila je samo jedna, i to 15-ak minuta.

Festival je postao ne samo mjesto susreta ljubitelja glazbe već i mjesto susreta glazbene industrije, ali i značajan element turističke ponude Barcelone.

Po završetku festivala, bolnih nogu i sposobni samo za spavanje, u sabiranju dojmova pitanje koje se nameće je što nosi budućnost? Uzmu li se u obzir brojke navedene na početku teksta, opravdano je upitati se koliko još Primavera može rasti? U šesnaest godina postojanja kontinuirano su postavljane nove granice i obarani rekordi. Festival je postao ne samo mjesto susreta ljubitelja glazbe već i mjesto susreta glazbene industrije, ali i značajan element turističke ponude Barcelone. Može li se više, bolje, jače?

Festivalsko izdanje za 2017. već je najavljeno, a ograničena količina "early bird" ulaznica, po cijeni od 145 eura, rasprodana. Za usporedbu, do prije nekoliko godina, ove ulaznice stajale su manje od 100 eura. Vrlo je vjerojatno očekivati da će sljedeće godine broj izvođača i opet rasti. Nažalost, ne i mogućnosti posjetitelja da to obilje i koristi… Ne treba sumnjati da će unatoč tome ovo i dalje ostati mjesto hodočašća ljubitelja glazbe. A za one kojima ovaj festival postane "prevelik" – unazad pet godina postoji i njegov „blizanac“ – opsegom manji, ali vrlo kvalitetnog line-upa, NOS Primavera Sound u Portu, ili pak neki drugi festival u sve boljoj europskoj ponudi.