CETA, TTIP i druge kratice iza kojih se skrivaju imena međunarodnih trgovinskih ugovora često zvuče preapstraktno i većini ih je građana teško povezati ih s njihovim svakodnevnim životima. No, nužnost lokalne borbe postaje svakodnevica sve većem broju građana i u Hrvatskoj, dok pomama za investitorima bez kriterija nagriza njihove uvale, parkove, kulturnu baštinu i ostalo, a uspjeh tih lokalnih borbi ugrožen je još više upravo prijetnjama međunarodnih trgovinskih sporazuma, upozoreno je na okruglom stolu pod nazivom Međunarodni investicijski sporazumi: oružje slamanja lokalnog otpora koji je održan jučer u sklopu Subversive Festivala.
Ilustrativan je tu primjer slučaja iz rumunjske Rosia Montane. O borbi lokalne zajednice protiv gradnje najvećeg površinskog rudnika zlata u Europi H-Alter je već opširnije pisao, a slučaj je jučer u Kinu Europa građanima predočila Stephanie Roth iz kampanje Rosia Montana.
Rosia Montana - crvena planina, seoce je u gorju Apuseni, koje je smješteno usred planine od zlata i srebra, među najvećim europskim rezervama zlata uopće. Ovdje se zlato i druge rude vade još od vremena Rimljana, a kako je Roth istaknula, Rimljani su doveli sa sobom stanovnike današnje Dalmacije, te su tako i tadašnji Dalmatinci zaslužni za bogatu kulturnu i arheološku baštinu toga kraja. No, rudarenje kakvo je postojalo do nedavno u Rosia Montani nije do kraja uništavalo zajednicu, ni ljudsku ni onu neljudsku, niti kapacitet sustava da omogući tim zajednicama preživljavanje. Prije dvadeset godina se, međutim, pojavila kanadska korporacija Gabriel Resources koja je željela izvući sve to zlato najinvazivnijim modernim načinom rudarenja, apokaliptičnim rudnicima na otvorenom i uklanjanjem cijelih planinskih vrhova na ogromnoj površini od 1346 hektara. (Za usporedbu, područje Muzila ima 170 hektara, a cijeli plato Srđa 310 hektara.) Ovdje bi bila raznesena četiri planinska vrha i izvlašteno i raseljeno 2064 privatna vlasnika. Dva sela, Rosia Montana i Corna, u potpunosti bi nestala, a još dva djelomično raseljena.
Također, za ovakvo rudarenje potrebno je raditi umjetna jezera cijanida koja se potom godinama isparavaju i nakon toga ostaje talog cijanida. Planirani megarudnik u Rosia Montani uključivao je i takvo jezero površine od četiri kilometra. U slučaju pucanja brane ili curenja, šteta po okoliš i ljude prelazila bi granice Rumunjske.
Rosia Montana, Foto: M.K.
Iako su sve rumunjske vlade tih godina pokušavale pogodovati kanadskom investitoru, pa i kroz Zakon o rudarenju koji je trebao ukloniti zapreke na putu ovakvim projektima, baš poput hrvatskog Zakona o strateškim investicijama, lokalna zajednica uz podršku domaćih i međunarodnih organizacija uspješno se i prosvjedima na ulici i kroz bezbrojne pravne tužbe kojima su dovodili u pitanje svaku dozvolu, othrvala ovom ekocidu i kulturocidu.
Kanadska korporacija Gabriel Resources tužila je naime rumunjsku državu zbog zaustavljanja gradnje rudnika i traže nevjerojatnih četiri milijarde dolara naknade, dva posto rumunjskog BDP-a.
No, nakon dva desetljeća borbe stanovnici Rosia Montane i dalje nisu sigurni i to upravo radi mehanizma razrješavanja sporova između investitora i države koji je ugrađen u međunarodne trgovinske ugovore, spornog ISDS mehanizma. Kanadska korporacija Gabriel Resources tužila je naime rumunjsku državu zbog zaustavljanja gradnje rudnika i traže nevjerojatnih četiri milijarde dolara naknade, dva posto rumunjskog BDP-a.
"Iako rudnik nikada nije dobio sve dozvole, investitor tvrdi da se rumunjska vlada ponašala nekonzistentno. Nisu uložili ni blizu četiri milijarde, ali traže toliko u ime 'izgubljenog profita'. To je moguće upravo zbog ISDS mehanizma, koji omogućava da zaradite čak i ako ne sagradite rudnik", objasnila je Pia Eberhardt iz Corporate Europe Observatory.
Ova i slične tužbe događaju se u paralelnom sustavu međunarodnih trgovačkih sudova, kojima se u potpunosti zaobilaze i rumunjski zakoni i pravo Europske unije.
"Zakonska osnova za tužbu nije zakon već međunarodni investicijski sporazum. Za odluku suda nije bitno je li rudnik nezakonit po rumunjskom zakonu već prava koja su investitori dobili kroz sporazum", kaže Eberhardt.
No, Rosia Montana nije jedini slučaj. Tako švedska energetska tvrtka Vattenfall tuži Njemačku radi odustajanja od ulaganja u nuklearnu energiju i traži također četiri milijarde eura. Farmaceutska korporacija Novartis tuži Kolumbiju jer je Kolumbija tražila od te korporacije da snizi enormno visoke cijene lijekova za rak. Kanadska pak tvrtka Lone Pine tuži vlastitu državu zbog odluke jedne provincije da uvede moratorij na fracking.
Države su ovakve sporazume masovno potpisivale od 1990-ih godina i broje se u tisućama. Hrvatska ih ima potpisano 67, od čega je 55 aktivno na snazi. Do skoka tužbi na osnovu ISDS mehanizama dolazi sredinom 1990-ih, ispočetka kao napadi na zemlje u razvoju, da bi se do danas okrenuo i protiv bogatih zemalja. Ne čudi da su tužitelji najčešće tvrtke iz SAD-a, a slijede ih europske zemlje, Nizozemska, Velika Britanija i Njemačka, te potom Kanada.
Rekordan iznos platila je Rusija, 50 milijardi dolara. Kako je istaknula Eberhardt, riječ je o novcu iz proračuna, novcu građana.
"30 do 40 posto ovakvih sporova rješava se nagodbom. Malo znamo o tim nagodbama što dobiju investitori, možemo pretpostaviti da dobiju dio novca koji traže ili dozvole za rudnike ili kakav već projekt žele nametnuti", upozorava.
Tako je teško predvidjeti i što tužba znači za Rosia Montanu. Sigurno je da se vlada Rumunjske nalazi pod velikim pritiskom da se predomisli u vezi dozvola jer bi kanadska korporacija iz svega mogla izaći s jako puno novca.
Neke su države počele s ukidanjem ugovora iz 90-ih godina jer su analizom došle do toga da nisu donijeli obećane investicije, a ugrožavaju pravnu samostalnost države. Tako su niz ugovora ukinule Južna Afrika, Bolivija, Ekvador, Indija itd.
Hrvatska ima potpisano 67 međunarodnih trgovinskih ugovora, od čega je 55 aktivno na snazi.
Iako u Hrvatskoj, koja je dosada bila tužena osam puta kroz ISDS mehanizme, još nije došlo do većeg interesa javnosti za ovaj problem, dovoljan je jedan veći slučaj da se ovo promijeni. A opasnosti sigurno postoje, s obzirom na glad sumnjivih investitora za hrvatskim zlatnim rudnicima, obalnim prostorom, i spremnosti svih razina vlasti da im krče puteve kroz pravni sustav.
Kako je istaknuto jučer na okruglom stolu, jedan od način borbe za Hrvatsku je utjecaj i zahtijevanje odgovora od hrvatskih zastupnika, i u Saboru i u Europskom parlamentu, i to najhitnije u vezi sporazuma EU s Kanadom, CETA-e, za koji je pokrenut proces ratifikacije u Saboru. Na žalost, među većinom političkih stranaka prevladava raspoloženje podrške CETA-i, što pokazuje da su baš svi europarlamentarci iz Hrvatske pružili podršku sporazumu u Europskom parlamentu, kao jedini jednoglasni uz Estoniju, istaknuo je Hrvoje Radovanović.
No, nadu donosi Europski sud pravde koji je upravo je jučer još jednom potvrdio, u slučaju trgovinskog sporazuma sa Singapurom, da EU ne može sklapati ugovore koji sadrže mehanizme koji zaobilaze nacionalne sudove, bez odobrenja parlamenata svih država članica. Ukratko, dovoljno je da se jedna članica EU usprotivi da se ugovor ne može sklopiti na razini EU.
"Sporazum kao što je CETA Hrvatskoj neće donijeti ekonomske koristi, prema proračunu riječ je o 0,0038 posto u deset godina, a izvoz će pasti. Hrvatskoj ekonomiji upravo treba porast izvoza, a ne pad", zaključio je moderator okruglog stola Vladimir Cvijanović, zamjenik članice Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, savjetodavnog tijela Europske unije.
Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
