U sedamnaestom stoljeću počinje ometajući način podizanja djece, osobito u Engleskoj, Americi i Francuskoj, gdje se dijete promatralo kao manje ispunjeno opasnim projekcijama, tako da ga se moglo izvaditi iz čvrstih povoja ubrzo nakon rođenja, nije mu se klizmom redovito ispiralo crijeva (koje se dotad izvodilo svakodnevno od rođenja da bi se uklonio zao sadržaj što ga se osjećalo unutar djeteta), ranije je počinjalo privikavanje na noćnu posudu, djecu se udaralo - ali ne i redovito premlaćivalo, i kažnjavalo ga se za masturbaciju umjesto da mu, kao dotad, odrasli nadražuju spolovilo. Konačno je postalo neprihvatljivo da muškarac ide naokolo s ljubavnicom pod jednom rukom i efebom pod drugom, iako se potajno zavođenje maloljetnika nastavilo. U biti, ometajuće roditeljstvo je fizičko zlostavljanje počelo zamjenjivati psihološkim pritiskom, tako da je nekadašnje šibanje djeteta kojim ga se sprečavalo da sagrešuje, bilo zamijenjeno, primjerice, zatvaranjem u mračne ormare na nekoliko sati, ili pak uskraćivanjem hrane, ponekad i kroz više dana. Jedna majka zatvarala je svog trogodišnjeg dječaka u ladicu. Druga je imala kuću koju je opisala kao "svojevrsnu malu Bastilju, u čijem se svakom ormaru trebao naći krivac - neki su jecali i ponavljali glagole, drugi su jeli kruh i vodu ..." Jedan petogodišnji francuski dječak, razgledajući s majkom novi stan, rekao joj je:
"Oh, ne, mama ... to je nemoguće, nema tamnog ormara! Gdje da me staviš kad budem zločest?"
U biti, ometajuće roditeljstvo je fizičko zlostavljanje počelo zamjenjivati psihološkim pritiskom, tako da je nekadašnje šibanje djeteta bilo zamijenjeno, primjerice, zatvaranjem u mračne ormare na nekoliko sati, ili pak uskraćivanjem hrane, ponekad i kroz više dana
Iako se erotsko šibanje djece postupno smanjilo, ometajući način ipak je zahtijevao stalan pritisak na dijete da mu se "slomi volja" i ispravno ga disciplinira. Ovo slamanje volje počinjalo je rano. Majka Johna Wesleya rekla je o svojoj dojenčadi: "Kad navrše godinu (neki i prije), uči ih se da se boje štapa, i da plaču tiho". Nitko nikad ne bi primijetio, tvrdila je, da je u njezinoj kući bilo djece. Rousseau je potvrdio da su u Francuskoj bebe od njihovih najranijih dana često tukli kako bi bile tihe. Druga majka napisala je o prvoj bitki sa svojim četveromjesečnim dojenčetom: "Bičevala sam ga dok nije postao doslovce crn i plav, i dok ga više nisam mogla bičevati, ali on nije odustao ni za dlaku". U ovom opisu premlaćivanja dojenčeta može se osjetiti majčina borba s vlastitim snažnim roditeljem, gdje dojenče vidi tako upornim da je "dobilo bitku" čak i nakon što je pretučeno. U stvari, ova "dvostruka slika" djeteta koje je u isti mah i snažna odrasla osoba, i opako dijete, odgovorna je za stapanje onoga tko premlaćuje i onoga tko dobiva batine u bezbroj slučajeva zlostavljanja djece kroz povijest. Evo, kao primjer, kako jedan otac iz rane prošlosti SAD-a opisuje premlaćivanje svog četverogodišnjeg dječaka zato što nije znao nešto pročitati. Najprije je dijete golo zavezano u podrumu.
„Potom, piše otac, s njim u takvom stanju, ja sam, moja odana supruga, i gospodarica moje obitelji, svi mi potreseni i gotovo slomljenih srdaca - započeh koristiti štap... Tokom tog krajnje neugodnog, samozatajnog i odbojnog posla ... osjetio sam svu snagu božanskog autoriteta i tako izričitu zapovjest kao nikad ranije u cijelom svom životu... Ali pod kontrolirajućim utjecajem takvog stupnja ljutite strasti i tvrdoglavosti kakvog je iskazao moj sin, nije ni čudo što je pomislio: 'On treba izbiti to iz mene', a ja slab i drhtav kao što sam bio; i, znajući kako je to on znao, gotovo mi je pozlilo zato što ga moram izbičevati. U tome on nije mogao imati sažaljenja ni za mene, niti za sebe sama."
Nepotrebno je spominjati da su učinci tih fizičkih i psihičkih kažnjavanja na dijete bili ogromni. Odrasli su se prisjećali kako su kao djeca imali učestale noćne more, pa čak i prave halucinacije, dok su noću ležali budni, prestravljeni imaginarnim duhovima, demonima, vješticama, velikim crnim psom ispod kreveta, ili iskrivljenim prstom koji puzi po sobi. Povijest je puna izvještaja o dječjim konvulzivnim napadajima, maničnom plesanju, gubitku sluha i govora, gubitku pamćenja, halucininiranju đavola i ispovijesti o spolnom odnosu sa đavolima. Niti roditelji nisu svojoj djeci tješenjem ublažavali duševne patnje. Smatralo se da pravi način da djeca prebrode svoje strahove jest suočiti ih sa strahom još konkretnije, pa su odrasli običavali voditi djecu gledati trule leševe na vješalima i uz to im pripovijedali moralno-poučne priče. Običavalo se razrede izvoditi iz škole da prisustvuju vješanjima, a roditelji bi ponekad odveli svoju djecu na vješanje, pa ih po povratku kući istukli kako bi zapamtili što su vidjeli. Čak su i humanisti poput Maffea Vegia, koji su protestirali protiv premlaćivanja djece, priznavali da "pustiti ih da prisustvuju javnom pogubljenju ponekad uopće nije loša stvar".
"Dadilja je upotrijebila maštu kako bi umirila cendravo djetete, pa je s tom namjerom složila tkaninu u nekakvo ružno obličje, učinila kao da ono ulazi u sobu, i uz to urlikala i vrištala na dijete groznim zvukovima koji su parali nježno uho; istovremeno je činila pokrete i približavala mu se kao da će ga progutati."
Jedan drugi pisac je 1882. godine opisao kako je dadilja prijateljevog djeteta htjela izaći uvečer dok su roditelji bili vani, pa je rekla djevojčici da je:
"Grozni Crni čovjek... bio skriven u sobi da bi je zgrabio istog trena kad napusti svoj krevet ... [Onda] je napravila ogromnu figuru crnog čovjeka s užasnim očima i ogromnim ustima, i stavila ga u podnožje kreveta, gdje je nevino malo dijete bilo čvrsto usnulo. Krajem večeri vratila se u službu... Tiho otvorivši vrata dječje sobe, ugledala je djevojčicu kako sjedi u svom krevetu, u agoniji užasa zureći u strašno čudovište pred sobom, s obje ruke grčevito čupajući svoju plavu kosicu. Bila je premrla od straha!"
Do socijalizirajućeg načina podizanja djece devetnaestog stoljeća, nekim roditeljima više nije bilo potrebno terorizirati, tući, niti seksualno zavoditi svoju djecu, te se počelo koristiti nježnija psihološka sredstva za "socijaliziranje" djeteta. Socijalizirajući način još uvijek je glavni model odgoja u zapadnim narodima, s majkom kao trenerom i s ocem kao snabdjevačem i zaštitnikom, dok se dijete polako navodi da se prilagodi roditeljskom modelu dobrote. Mnoge destruktivne praktike smanjene su u kući, ali se zadržavaju drugdje u društvu. Dok su Elizabetu I. kao djevojčicu seksualno zaveli njeni njegovatelji, a Louisu XV. je madame du Barry dobavljala djevojčice da bi ih silovao u svojoj kraljevskoj spavaćoj sobi, od devetnaestog su stoljeća sami roditelji rjeđe počinjali incest, no još uvijek su slali svoju djecu u škole gdje ih se erotski tuklo po goloj stražnjici i gdje su ih stariji dječaci i nastavnici sodomizirali. Kao što je John Addington Symonds izvijestio o svom iskustvu dječaka u javnoj školi:
Povijest je puna izvještaja o dječjim konvulzivnim napadajima, maničnom plesanju, gubitku sluha i govora, gubitku pamćenja, halucininiranju đavola i ispovijesti o spolnom odnosu sa đavolima. Smatralo se da pravi način da djeca prebrode svoje strahove jest suočiti ih sa strahom još konkretnije
"Svaki dječak dobrog izgleda dobivao je žensko ime, i smatralo ga se ili javnom prostitutkom, ili priležnicom nekoga od većih kolega. Razgovor u spavaonicama i učionicama bio je nevjerojatno opscen. Tu i tamo naprosto se nije moglo izbjeći da se ne vidi onaniranje, uzajamnu masturbaciju, ili prizor dječaka kako goli zajedno leže u krevetu."
Reformatori tokom devetnaestog stoljeća pokušali su unaprijediti ostatak društva u socijalizirajući način podizanja djece putem zakona zamišljenog tako da sprečava otvorena premlaćivanja i seksualna zlostavljanja djece, koja su se, naravno, još uvijek dešavala u većini obitelji oko njih. No, onima koji su pokušavali suprotstaviti se sodomiziranju i premlaćivanju dječaka u školama, suprotstavljali su se roditelji koji su govorili: "Meni to nije naškodilo". One koji su pokušali zakonski regulirati dječji rad i tako ublažiti strahovite radne uvjete i radno vrijeme, obilježavalo se etiketom komunista. A one, pak, koji su mislili bi se djecu moglo podizati s nježnošću, smatralo se nepraktičnim sanjarima.
Čak i u takvim okolnostima, smanjenje roditeljskog zavođenja i premlaćivanja tokom ometajućeg načina podizanja djece proizvelo je eksploziju socijalnih inovacija, koje su pak nacijama omogućile da izvedu demokratsku i industrijsku revoluciju modernog doba. Kako je Hanns Sachs davno istaknuo u svom tekstu "Kašnjenje ere strojeva", kad su ljudi u antici po prvi put izumili parni stroj, usudili su se koristiti ga samo za dječje igračke. Tek nakon petnaest stoljeća evolucije podizanja djece, manje ustrašeni i više individuirani odrasli konačno su mogli početi koristiti paru kako bi osigurali energiju za dobrobit čovječanstva. Kako su oganj pakleni i fizička disciplina zamijenjeni drugim metodama podizanja djece, socijalizirajuća psihoklasa bila je ta koja je izgradila moderni svijet s demokratskim inovativnim društvom i klasnom dominacijom.
Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari zakonitost
Kakvu vrstu društva mogu planirati djeca odgojena po najnovijem načinu podizanja djece - onome koji sam nazvao pomažući način - gdje manjina roditelja sad pokušava pomoći svojoj djeci da u svakoj fazi života dosegnu svoje vlastite ciljeve, umjesto da ih socijaliziraju za ciljeve odraslih - to ćemo tek vidjeti. Pretpostavljam da će biti mnogo manje usmjereno na klase i imati više empatije za druge nego što ga ima moderni svijet kakvog poznajemo. Da će djeca odrasla u pomažućem načinu biti nesposobna za izazivanje ratova, to također postaje jasno kad promotrimo antiratne aktivnosti moje djece i one djece mojih prijatelja koja su bila odgajana na pomažući način. Takvi su zbog toga što je rat shvatljiv jedino kao žrtveni obred u kojem roditelji šalju svoje mlade muškarce da budu povrijeđeni i ubijeni kao predstavnici onih dijelova roditeljske psihe koji traže nezavisnost. Psihohistoričari su redovito otkrivali da su slike na koricama časopisa i političke karikature u mjesecima koji su prethodili izbijanju ratova očitovale strahove nacija da će postati "premekane" i ranjive, sa slikama opasnih žena koje prijete da će progutati i povrijediti ljude. Ove regresivne grupne fantazije konačno proizvedu toliko tjeskobe da se žrtvovanje nevinih žrtava smatra neophodnim, i pronalazi se drugi narod kojem je također potrebno žrtvovanje. Te grupne fantazije u medijima su tako redovite da sam mogao, primjerice, iz američkih medija predvidjeti rat u Perzijskom zaljevu mjesecima prije nego što je Irak napao Kuvajt, i to iz američkih medija - na t osnovu porasta likovnih prikaza proždirućih majki i djece koja su nešto skrivila i trebaju kaznu.
Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari zakonitost. Između ratova, periodična ekonomska žrtvovanja služe za ublažavanje naše krivnje zbog prevelikog prosperiteta i da nas očiste od našeg opasnog ekonomskog i socijalnog napretka. Dubinska psihologija pokazala je da napredak pojedinaca prema individuaciji i uspjehu često proizvodi regresiju - uključujući i strahove da će ih mama napustiti, kao i želje da ih majka ponovo ima u svom tijelu - zajedno sa strahovima od gubitka vlastitog jastva. U nacijama, ista stvar se javlja nakon razdoblja brzih promjena i napretka, te se protiv nje brani žrtvenim ritualom zvanim rat.
Zadatak za budućnost
Ne treba nas iznenađivati činjenica da je svo socijalno nasilje - bilo da se provodi kroz rat, revoluciju ili ekonomsko izrabljivanje - u osnovi posljedica zlostavljanja djece. Sklonost da se kroz društveno odobreno nasilje drugima ponovo nanose traume iz djetinjstva, uspijeva izbijanje konkretnih ratova objasniti i predvidjeti daleko bolje negoli uobičajene ekonomske motivacije, a mi ćemo vjerojatno i dalje prolaziti kroz naše periodične žrtvene rituale rata ako se traumatiziranje u djetinjstvu nastavi i dalje. U Journal of Psychohistory objavljen je jasan dokaz da, što je neka osoba imala traumatičnije djetinjstvo, to je vjerojatnije da će biti sklona vojnim rješenjima socijalnih problema. Tehnološki, ljudska rasa je sad sasvim u stanju zadovoljiti svoje potrebe - pod uvjetom da možemo živjeti zajedno bez nasilja. Ali ako danas ne usmjerimo naše društvene resurse prema svjesnom pomaganju evolucije podizanja djece, bit ćemo osuđeni na periodično uništenje naših resursa, kako materijalnih, tako i ljudskih. "Trauma zahtijeva ponavljanje" - toj tvrdnji Selme Fraiberg ja bih samo dodao: "ponavljanje socijalnog ponašanja". Ne možemo se zadovoljiti samo nastavljanjem beskrajnog posla popravljanja oštećene odrasle osobe, s više zatvora, više policije, psihoterapeuta i političkih pokreta. Naš zadatak mora biti stvaranje potpuno nove profesije "pomagača djeci" koji mogu doprijeti do svakog novog djeteta rođenog na planeti, i pomoći njegovim roditeljima da mu pruže ljubav i neovisnost.
Takav pokret aktivnog nuđenja pomoći roditeljima već postoji u nekoliko gradova, i njihov rad smo dokumentirali u posebnim izdanjima časopisa The Journal of Psychohistory. U broju posvećenom mijenjanju djetinjstva pokazali smo uspjeh projekata aktivnog izlaženja u susret roditeljima u nekoliko američkih saveznih država. Uspjeh centara za roditeljstvo, kao što je, primjerice, onaj pionirski u Boulderu, upravo zapanjuje. Kroz nastavu za roditelje i kućne posjete paraprofesionalaca mjerljivo se smanjilo zlostavljanje djece, kao što je dokumentirano u detaljnim studijama praćenja, a također i vidljivo po smanjenom broju policijskih intervencija i bolničkih prijema. Sve ovo postignuto je uz vrlo male novčane izdatke, budući da ti centri za pomoć roditeljima posluju uglavnom na osnovu volonterskog rada, dok istovremeno imaju potencijal da godišnje spase milijarde dolara na troškovima posljedica društvenog nasilja, policije, zatvora i drugih posljedica rasprostranjenog zlostavljanja djece danas.
Takav pokret podrške roditeljima nalikovao bi pokretu za univerzalno obrazovanje od prije jednog stoljeća. Tada su ljudi prigovarali univerzalnom obrazovanju riječima: "Pa, možda je besplatno obrazovanje za svu djecu korisno - ali to će zahtijevati zapošljavanje miliona učitelja. Kako da si to priuštimo?" I mi moramo također priznati da ćemo na kraju trebati milijune pomagača roditeljima da ih poučavaju kako odgajati svoju djecu da postanu nenasilni odrasli. Ali učenje roditeljstva samo je nedovršena polovica - i to ona važnija polovica - pokreta za slobodno obrazovanje iz prošlosti, kojemu je cilj bio osnaživanje djece kako bi ona ostvarila svoje urođene sposobnosti za ljubav i rad.
Promjena djetinjstva je općedruštveni zadatak. I djelotvorna je. Godine 1979. Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i udaranje odraslih! Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli! Roditelje koji tuku svoju djecu nisu strpali u zatvor - time bi samo djeci oduzeli njihove njegovatelje. Umjesto toga, roditelje su poučavali kako da djecu odgajaju bez udaraca. Istovremeno, i učenike srednjih škola poučavalo se kako odgajati djecu bez nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, ti srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i... iznenađenje! Ne tuku ih! Onima koji prigovaraju zbog visine troškova društva koje pomaže svim roditeljima možemo samo odgovoriti: možemo li si priuštiti da ne poučavamo o roditeljstvu? Kojem to važnijem zadatku možemo posvetiti naše resurse? Zar zaista želimo zauvijek imati ogromne vojske i zatvore, i emocionalno osakaćene odrasle? Mora li svaki novi naraštaj i dalje mučiti i zanemarivati svoju djecu, tako da ponavljaju nasilje i ekonomsko izrabljivanje prethodnih generacija? Zašto ne postići smislenu političku i društvenu revoluciju tako da se najprije postigne revolucija roditeljstva? Ako su rat, društveno nasilje, klasna dominacija i ekonomsko razaranje bogatstva zaista rituali osvete za traume iz djetinjstva, kako drukčije ukloniti izvor tih rituala? Kako drukčije stati na kraj zlostavljanju i zanemarivanju djece? Kako drukčije povećati stvarno blagostanje nacija, naše sljedeće generacije? Kako drukčije postići svijet ljubavi i smijeha za koje smo zaista sposobni?
Čini se da je pred nama velik posao.
Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.
Bibliografija:
Ovaj tekst temeljen je na opsežnom primarnom izvornom materijalnu koji je detaljno referenciran u više od 600 fusnota u sljedećim člancima:
1. Lloyd deMause, "The Evolution of Childhood." in his Foundations of Psychohistory. New York: Creative Roots, 1982.
2. Lloyd deMause, "On Writing Childhood History." The Journal of Psychohistory 16 (1988): 135-171.
3. Lloyd deMause, "The History of Child Assault." The Journal of Psychohistory 18(1990): 1-29.
4. Lloyd deMause, "The Universality of Incest." The Journal of Psychohistory 19 (1991):123-164.
Lloyd deMause, Povijest zlostavljanja djece:
