Od ruševina Pompeja do spolnog odgoja (4. dio)

Da bi se neki prikaz smatrao pornografskim, mora prikazivati eksplicitni seksualni čin "na očevidno ponižavajući način", biti izrađen s ciljem izazivanja seksualnog uzbuđenja te ne smije imati nikakvu umjetničku, političku ili znanstvenu vrijednost

Ukucate li u google pretraživač ime Nives Drpić, pri vrhu će biti facebook stranica, tekstovi o nagradi Kiklop, a negdje pri dnu oni o njenoj figuri. Dodate li njenom imenu naziv bilo kojeg od dva vodeća dnevnika u Hrvatskoj, bez mnogo skrolanja, čitat ćete o grudima i donjem rublju, odnosno - u slučaju konzervativnijeg i starijeg - boji kose! Pišući o uručivanju Kiklopa koncem 2013. u Puli, regionalni dnevnik primijetio je da je "Nives Celzijus na dodjelu došla odjevena u zlatnu minicu dubokog dekoltea" i da je bila "vidljivo uzbuđena". PEN se oglasio priopćenjem u kojem negoduje zbog svođenja slučaja na spektakl, te pozvao da se konačno utvrdi što je značajna kulturna činjenica - sajam knjige ili nečije autobiografske zabilješke. Vedrana Rudan, međutim, dobitnicu doživljava "mladom, hrabrom, vrijednom, uspješnom, pametnom". Što sve predstavlja Drpić, može se zaključiti iz navedenih naslova, ali je jednako tako dojam da je imenom na naslovnici knjige zakoračila u jednu novu sferu, mjesto gdje po mišljenju onih koje je tamo zatekla - ne spada.      

U praksi, eksplicitni čin može se javno izložiti, ali u galeriji ili na sveučilištu, odnosno mjestima na koja dolaze osobe većeg kulturnog kapitala. Izloži li se to isto van elitnih struktura, postoji rizik proglašavanja pornografijom

Kad je u londonskoj Nacionalnoj galeriji početkom 20. stoljeća izložen jedini sačuvani primjerak Velazquezovog akta - Rokebyjeva Venera, mediji su je doživjeli kao umjetnost u najčišćem obliku, idealni prikaz tjelesnosti, lišen ikakve nemoralnosti. Radikalnoj sufražetkinji Mary Richardson bila je to idealna meta. Boreći se za prava žena, prošvercala je nož i teško oštetila sliku. Ženski akt bio je više od običnog prikaza: bilo je to polje kritike, podređivanja ili napada na društveni poredak. Razmišljanja o društvenom, preslikana na tjelesno, bila su različita i sukobljena, ali su možda imala i jednu +18 dimenziju. Richardson, koja je kasnije bila čak i članica Mosleyevih britanskih fašista, na suđenju je izjavila da ju je smetalo što bi u galeriju dolazili svakakvi muškarci i "po čitav dan buljili u tu sliku". Tipičan razlikovni kriterij umjetnosti i pornografije bila je svojedobno dihotomija kompleksne-prizemne emocije ili duhovno-tjelesno, ali kontradiktorni primjeri (napose onaj suvremenog američkog fotografa Jeffa Koonsa)  pokazuju da ako negdje treba tražiti razliku, ona sigurno nije na toj relaciji. U tradicionalnom viđenju, prema Kennethu Clarku, pornografija, za razliku od umjetnosti, "ne diže promatrača u estetsku kontemplaciju, nego stimulira akciju". Teza je to koju su prihvatile i brojne feministice, primjerice Andrea Dworkin i Catharine MacKinnon, koje pornografiju opisuju kao "seksualno podređivanje žena kroz slike", dok neke srodne autorice ističu da je podređivanje prezentirano na način "koji potiče ili opravdava takvo ponašanje". Suvremenije feminističko viđenje, primjerice ono Elizabeth Grosz, poziva na napuštanje umjetnog dualizma duh-tijelo. Ljudska tijela, piše Grozs u Volatilna tijela: prema korporalnom feminizmu, imaju "ireducibilne neurofiziološke i psihološke dimenzije čiji odnos još uvijek ostaje nepoznanica". John Berger, autor klasične studije o prikazivanju ženskog tijela u umjetnosti Ways of Seeing, proučavao je zašto se na brojnim klasičnim aktovima pojavljuju žene koje promatraju same sebe u ogledalu. "Muškarci čine, a žene se pojavljuju", tvrdio je Berger i zaključio: internalizirale su muškarca koji ih promatra pa se sukladno tome i ponašaju. Doduše, većinu tih slika radili su muškarci. Kroz dekodiranje nečega kao umjetnosti, tvrdio je francuski sociolog Pierre Bordieu, zapravo je na djelu kulturni kapital promatrača, potvrda nadmoći. Ekonomija kulturnih dobara, tvrdio je Bordieu, ne proizvodi samo umjetnost, nego i konzumente, pri čemu je razina obrazovanja ta koje jedne usmjerava prema visokoj, a druge masovnoj kulturi.

I hrvatska umjetnost ima dugu povijest više ili manje eksplicitnih poigravanja - od kalendara Toma Gotovca u pozama porno-dive Terese Orlowski do navodnog felacija Deana Zahtile i Loredane Xene Županić na Eurokazu u Zagrebu. Međutim, nitko od njih nije otvoreno pretendirao na bijeg od formalne umjetničke sfere. Tim je zanimljiviji slučaj Amerikanca Jeffa Koonsa, čija je serija fotografija i skulptura Made In Heaven pokazala da razliku između umjetnosti i pornografije doista ne treba previše tražiti u predmetu, nego oku promatrača, i to promatrača uhvaćenog u mrežu reprodukcije određenih odnosa dominacije u društvu, bilo kroz zakonsku regulativu ili kulturno kondicioniranje.

Pornografija je prije svega zakonska kategorija. Hrvatski ju  Kazneni zakon ne definira, uz iznimku dječje pornografije, a prije nedavnih izmjena nije bilo čak ni te definicije. Kako pišu Vesna Alaburić, Emil Havkić i Ranko Marijan u komentaru Zakona o javnom priopćavanju i drugih srodnih akata (izdanje VIV, 2000.), definicija pornografije se iskristalizirala kroz sudsku praksu. Dakle, da bi se neki prikaz smatrao pornografskim, mora prikazivati eksplicitni seksualni čin "na očevidno ponižavajući način", biti izrađen s ciljem izazivanja seksualnog uzbuđenja te ne smije imati nikakvu umjetničku, političku ili znanstvenu vrijednost. Prema postojećoj definiciji, koju koristi Vrhovni sud SAD-a, nije teško teorijsku gimnastiku dovesti do neslućenih razmjera. U praksi, eksplicitni čin može se javno izložiti, ali u galeriji ili na sveučilištu, odnosno mjestima na koja dolaze osobe većeg kulturnog kapitala. Izloži li se to isto van elitnih struktura, postoji rizik proglašavanja pornografijom, koja se, kako jasno kazuju upozorenja na internetskim stranicama, legalno može konzumirati u privatnosti vlastitog doma. Slučaj Jeffa Koonsa pokazao je da čak ni vrlo hrabri potezi nisu problem, ako su u funkciji postojećih odnosa moći.

Pornografija je prije svega zakonska kategorija. Hrvatski ju  Kazneni zakon ne definira, uz iznimku dječje pornografije, a prije nedavnih izmjena nije bilo čak ni te definicije

Jeff Koons poznat je po poigravanju s motivima pop-kulture, tako da su brak, a kasnije i dijete s porno-glumicom Ilonom Staller Cicciolinom, imali tih 1990-ih godina prizvuk još jedne uspješne subverzije. Baš kao i serija eksplicitnih fotografija i skulptura, u kojima Koons kao da se trudio iskoristiti sve moguće klišee (većinu fotografija je kasnije sam uništio). Dok su se drugi uz nešto golotinje trsili zadržati etiketu umjetnosti, Koonsova banalnost dovela je do blasfemičnog rezultata. Fotografije su vjerno prikazivale eksplicitne scene s porno-glumicom, grafičke intervencije su bile minimalne. Štoviše, porno-glumica mu je (naknadno) postala legalna supruga. Pa ipak, navedena serija uredno je gostovala u brojnim europskim galerijama, između ostalog u londonskom Barbicanu i na venecijanskom bijenalu, a Koonsu je ugled još i narastao. Ono što je stradalo, bilo je privatno. Koons je, ako je suditi po izjavama njegovih bližnjih, želio brak sa Staller "kako bi fotografije bile autentične", za njega je to "bilo moralno pitanje", ali je "pomješao stvarnost i fikciju". Brak se raspao (zanimljivo je čitati internetske rasprave o razlozima raspada - tko je koga zlostavljao i ima li porno-glumica pravo baviti se svojim poslom u slučaju protivljenja supruga), a odnos završio u dugotrajnoj pravnoj bitci o starateljstvu nad djetetom koja je poprimila razmjere međunarodnog spora SAD-a i Italije.

Ima nešto duboko osvetničko kad se roditelji iz različitih zemalja preko državnih organa spore oko zajedničkog djeteta. Foucault je tvrdio da je jedan od najuspješnijih načina kontrole pojedinca od najranije dobi mehanizam nadzora kroz obitelj. Čitajući o Koonsu ili Severini Vučković i srbijanskom poduzetniku, kao da država kusa juhu koju je sama skuhala. Tako joj i treba, kad je s krajnjom okrutnošću i bez imalo grižnje savjesti dijete bacila u ralje obitelji. Kako piše Zygmunt Bauman u Postmodernity and Its Discontents, do 16. stoljeća djeca su se u Europi smatrala "malim odraslima".

Nije bilo posebnih režima i zabranjenih područja za djecu, no sve se to mijenja tijekom i nakon tzv. obrazovne revolucije u 17. i 18. stoljeću, kada se počinju smatrati nezrelom i ranjivom, odnosno bićima koje treba posebno nagledati i paziti dok ne dostignu "fazu zrelosti". Najjasnije se to vidjelo u promijeni odijevanja djece, koja su do 16. stoljeća nosila isti tip odjeće kao odrasli, da bi se odjednom, najprije u bolje stojećim obiteljima, a kasnije u širim slojevima, ona počela odijevati tako da se što više naglasi njihova inferiornost (primjerice, odjeća dječaka počela je nalikovati ženskoj odjeći ili onoj nižih klasa). Obrazovna revolucija, prema Baumanu, sastojala se od tri koraka: proglašavanja određene faze života nezrelom i punom opasnosti, prostornog odvajanja nezrelih i njihova podređivanja stručnjacima te angažiranja obitelji za funkciju nadgledanja sazrijevanja. Kako piše Bauman, danas se čini da je roditeljski primat u brizi za djecu prirodna stvar, ali ne tako davno, početkom 19. stoljeća, bio je to samo san zakonodavaca i državnih propagatora. Djecu nižih klasa ranije su nadgledali poljoprivrednici na veleposjedničkim imanjima, zanatlije ili u boljem slučaju domari u aristokratskim ili građanskim zdanjima. Ne čudi stoga da je među prvim prijedlozima za rješenje problema razuzdane djece siromašnih prezaposlenih roditelja bio onaj o slanju na čuvanje tvorničkim predradnicima. Prebacivanje odgovornosti za skrb nad djetetom u ruke roditelja, svođenje obitelji na dom, kao i kompleksna mreža uzajamne emocionalne međuovisnosti djeteta i roditelja, tvrdi Bauman, nisu bili nikakav spontani i prirodni proces, nego posljedica koordinirane zakonodavne i društvene akcije praćene jakom propagandom. Ti procesi zahtjevali su regulaciju prethodno nereguliranih aspekata suživota, kao što je bila dječja seksualnost, koja međutim, danas nema isti status kao prije obrazovne revolucije.

Čitajući o Koonsu ili Severini Vučković i srbijanskom poduzetniku, kao da država kusa juhu koju je sama skuhala. Tako joj i treba, kad je s krajnjom okrutnošću i bez imalo grižnje savjesti dijete bacila u ralje obitelji

Bauman primijećuje zanimljivu promjenu: dok je prije stotinjak godina dijete još uvijek tretirano kao aktivni subjekt seksualne želje, doduše kroz ideju sprečavanja masturbacije, danas je ono regulirano kao objekt seksualne želje odraslih. Manifestira se to kroz opsesivno medijsko i zakonodavno bavljenje pedofilima i incestuoznim roditeljima. Bauman ide i dalje izvodi dalekosežne zaključke: ako je nekad roditeljsko aktivno priznavanje djetetovog zanimanja za seks, pa makar kroz priče o "bolesnoj masturbaciji", dovodilo do intenzivnih obiteljskih odnosa, nije li svođenje djeteta na objekt seksualne želje odraslih zapravo doprinos roditeljskom emocionalnom distanciranju i posljedično slabljenju obiteljskih veza, odnosno pripremi djeteta za "monadizaciju"? Najprije smo, tvrdi Bauman, seks lišili obaveza, potrebe biti u vezi s drugom osobom, kako bismo bolje istražili hedonistički potencijal, a nakon toga smo vezu, zbog straha od seksualnog uznemiravanja, lišili bliskosti. Bauman ovdje govori o novoj impersonalizaciji, smirivanju i "hlađenju" svih međuljudskih veza, svođenju čovjeka na sakupljača osjećaja i konzumenta doživljaja.

Hrvatski zakon dobro poznaje kaznena djela poput iskorištavanja djece za pornografiju ili bludnih radnji s djetetom. Fascinantno je koliko se srednjovjekovno renesansno slikarstvo približava tim definicijama

U tom smislu izrazito su zanimljive nedavne izmjene hrvatskog Kaznenog zakona koje reguliraju djela protiv nečega što se u verziji iz 1997. zvalo spolno ćudoređe i spolna sloboda, a što je lingvističkom intervencijom bliskoj Žižekovoj "kavi bez kofeina" i "šećeru bez kalorija" postalo isključivo i samo spolna sloboda, a da se zapravo realno puno više približilo ćudoređu. Prema starom zakonu, granica za stupanje u seksualne odnose bila je 14 godina, da bi sada ona bila dignuta na 15, ali uz jednu zanimljivu novinu. Prije stupanja na snagu posljednjih izmjena, zakon u teoriji nije radio razliku između veze osobe od 14 godina s onom od 60, ili pak 14-godišnjaka i 16-godišnjakinje (u praksi se znalo događati da se netko goni po članku za odnos s nemoćnom osobom ukoliko je ta bila stara između 14 i 16 godina, koliko inače iznosi granica za sklapanje braka po Obiteljskom zakoniku). Novi zakon, međutim, propisuje da čak i ako je došlo do spolnog odnosa s osobom mlađom od 15 godina, tog kaznenog djela nema ukoliko je dobna razlika između partnera manja od tri godine. I stara i nova inačica zakona zadržale su kažnjivost spolnog odnosa maloljetne osobe i nastavnika, staratelja ili dušebrižnika.

Ovdje bih spomenuo klasičnu pripovjetku japanskog budizma Chigo Kannon Engi i priču Ihare Saikakua Great Mirror of Male Love. Ne bih ih prepričavao, ali obje govore o žrtvovanju vlastitog života zbog ljubavi kao najplemenitijem činu (čak i kada to čini 14-godišnji učenik za svog 60-godišnjeg ljubavnika i učitelja), ali i tipično budističkoj prolaznosti i jalovosti želje. To je ono što će Japanac vidjeti u njima. Europljanin će, međutim, prepoznati promociju bezakonja i perverziju. Stav će možda donekle omekšati naleti li na studiju Kristova seksualnost u renesansnoj umjetnosti i modernom zaboravu povjesničara umjetnosti Lea Steinberga. Od 1400. godine do sredine 16. stoljeća, piše Steinberg, "južno i sjeverno od Alpa" stvorene su stotine djela sakralne umjetnosti koja demonstriraju čudnovati naglasak na diranje, javno pokazivanje i štićenje genitalija Isusa kao djeteta, ili pak preminulog Krista.

Oni koji kontriraju Steinbergu ne poriču postojanje neobjašnjivo velikog broja takvih prikaza, već njegovo objašnjenje da uzrok treba tražiti u porastu popularnosti ideje reinkarnacije među kršćanskim teolozima tog doba. Dozvolit ću si nezgodnu usporedbu: hrvatski zakon dobro poznaje kaznena djela poput iskorištavanja djece za pornografiju ili bludnih radnji s djetetom. Fascinantno je koliko se srednjovjekovno renesansno slikarstvo približava tim definicijama: sve vrvi od malog golog Isusa kojeg majka Marija, držeći ruku blizu genitalija, na javnim mjestima pokazuje široj zajednici, da ne kažem strancima (ponekad naručiteljima djela koji su se znali pojavljivati na slikama). Steinberg traži teološka objašnjenja, no moje je mišljenje da dio uzroka leži u promjenama na relaciji privatno-javno o kojima su pisali Elias i Foucault, te većoj ulozi bliskog susjedstva u odgoju djece, za razliku od današnjeg primata obitelji.

Kroz seriju tekstova objavljenih na ovom portalu, čiji je ovo posljednji dio, nastojao sam pokazati kako su kroz modernu povijest u zapadnoj Europi tijelo i njegov prikaz bili političko i religijsko bojno polje, te da se današnje rasprave u Hrvatskoj mogu tumačiti u tom kontekstu. Za  razumijevanje stvarnosti nisu toliko bitni antički uzori, o kojima je lakše govoriti, možda zbog vremenske distance i nekršćanske vjere, koliko pravila i zabrane koje su sustavno provođene u posljednjih nekoliko stoljeća, a koje danas doživljavamo kao dio nas samih. Ono što nikako ne bih htio, jest da se iz ovih mojih skromnih (rekli bi PEN-ovci) zabilješki (za dio njih dobio sam ideju 2008. i 2009. u sklopu kolegija Tijelo, rod i politika i Kritičke perspektive na političku komunikaciju na Sveučilištu u Londonu), izvlače parcijalni zaključci te dižu na programatsku razinu, ili da me se svrstava u ovaj ili onaj ideološki tabor. Jer, osim što se političko i društveno kroz tijelo približavaju pojedinačnom, istovremeno zadiru u iskonske relacije koje još nisu do kraja razjašnjene i za koje ne želim preuzeti odgovornost.

^{Sredstva za objavljivanje ovoga članka osigurana su putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima (op. ur.)}