Posljednja Zgupština

Novi izbori - stari GUP

Kad je u lipnju 2013. Milan Bandić peti put izabran za gradonačelnika grada Zagreba, poznavaocima prilika u glavnom gradu bilo je jasno da će nužna posljedica tog izbora biti: brza izmjena GUP-a. Naime, oni koji poznaju karakter Gradonačelnikove vladavine znaju da nije sklon učiti na greškama i prihvatiti racionalne argumente. Treba li podsjećati da je, nakon besprimjerne uporabe sile, masovnog hapšenja i zatvaranja javnih osoba zbog protesta u Varšavskoj, na Cvjetni trg dozvolio instalirati magarca od slame?!!! A to je, nesumnjivo, učinio samo zato da bi ismijao drvenog konja kojeg su prosvjednici dovukli u Varšavsku ne bi li u javnost poslali poruku: Boj se Danajaca i kad darove nose! Treba li naglašavati da nastupa u Skupštini tako da ispada da je svako pravo na koje Zagrepčani - računaju (zato što plaćaju prirez), njegova osobna milost? Treba li, napokon, dokazivati da ima osobitu percepciju (socijal)demokracije po kojoj se ona događa ciklično, jednom u četiri godine: ostalo je u njegovim rukama.

Očito, Gradonačelnik se nije spreman suočiti s činjenicom da je pobuna u Varšavskoj imala duboku kulturološku dimenziju i da su promjene GUP-a koje je ona proizvela civilizacijske naravi. Zbog toga je bilo sasvim izvjesno da će te promjene GUP-a, proizvedene u prethodnom sazivu Skupštine koje su Gradonačelniku ipak malo skresale krila, odmah doći na udar. I doista. Krajem lipnja, 2014. završena je u glavnom gradu najnovija javna rasprava o Izmjenama i dopunama GUP-a ... Kako je svima jasno da se GUP opet mijenja radi nekog naštimavanja - analiza sadržaja teksta "izmjena i dopuna", izrazito je potrebna jer pokazuje kud to naštimavanje smjera. A analiza govori samo jedno: hotoljublje ponovo jaše.

Bit je, naime, najnovijih "izmjena i dopuna" ta da se: a) u povijesnom središtu grada poznatom pod nazivom Lenucijeva potkova, mogu graditi garaže; b) Vranicanijeva  poljana na Gornjem gradu više ne smatra i arheološkim lokalitetom; c) u Dubravi, na supersumnjivoj krašogradskoj lokaciji ponovo može graditi; d) za prostor Elke, u blizini Kvaternikovog trga, ne treba raditi urbanistički plan uređenja (iako se radi o ogromnoj površini koja definira ne samo blok nego čitav dio grada); e) Medvednica i rijeka Sava više ne smatraju dijelom ekološke mreže (dakle, grad se odriče valorizacije ekosistemskih usluga koje gradu pružaju ova dva ključna resursa i identitetska repera); f) "Hrvatska u malom" lokalna inačica klagenfurtskog Minimundusa smatra novim javnim projektom koji će zabavljati javnost dok Gradonačelnik (zapravo) bavi važnim gradskim poslovima te, ono najvažnije; g) da će programe za gradske projekte konačno utvrđivati isključivo: Gradonačelnik.

Iza ovih, posljednjih, izmjena i dopuna GUP-a samo je jedna latentna logika: utvrđivanje apsolutnih ovlasti Milana Bandića na ogromnom poligonu "gradskih projekata" i odriješene ruke u povijesnom središtu grada.

Strukturno promatrano, novi je GUP zapravo Gradonačelnikov testament gradu. Krležijanski, pak, interpretirano radi se o: njegovom obračunu sa svima. Jer, iza ovih, posljednjih, izmjena i dopuna GUP-a  samo je jedna latentna  logika: utvrđivanje apsolutnih ovlasti Milana Bandića na ogromnom poligonu "gradskih projekata" i odriješene ruke u povijesnom središtu grada. S obzirom da mi se od spomenute latentne logike diže kosa na glavi, zaključila sam da je vrijeme da zbog toga što suštinski ne odobravam Gradonačelnikove poslovne poteze i razvojna rješenja, uglavnom zbog toga jer ih za grad smatram: a) štetnim, b)  neukusnim, c) nametljivim i d) nekulturnim, u javnost pošaljem kraću osobnu inventuru gradonačelnikovog razvojnog algoritma, kako bi se realna ostavština ove petomandatne okupacije grada barem stavila u širu perspektivu.

Centrifugalna urbanizacija za centripetalnu garažizaciju

Kad se danas pogleda Zagreb iz ptičje perspektive jasno je vidljivo da je vektor gradskog razvoja horizontalan, pogled iz  zraka, naime, nedvojbeno pokazuje da se grad širi u: istok - zapad smjeru. S druge strane, iz zraka se, a bome i iz relevantnih urbanističkih podloga, vidi minimalna razvojna dinamika u vertikalnom, sjever - jug pravcu. Dapače, urbanisti kažu da grad Zagreb uopće ne stvara sjever - jug "kopče", da mu radikalno nedostaju programi za sjever - jug infrastrukturu koja bi pomogla povezati obje strane grada na Savi i postojeće urbane i paraurbane enklave povezati: u koherentan gradski sklop.

Pogled iz zraka, dakle, sugerira da se Zagreb u posljednjim dekadama razvoja, širi po inerciji, uz minimalni napor, bez odgovarajuće regulatorne osnove, ukratko: raste horizontalno a gubi veze vertikalno. Takva se pojava u sociologiji zove urbano razlijevanje učinak kojeg je, u konkretnom zagrebačkom slučaju, pretvaranje metropole u: ušoreno selo.

Umjesto da organski razvija europski karakter grada - trajno obilježen regulatornom osnovom koju mu je u zalog ostavio Milan Lenucij - Bandić se, u uvjetima europskih integracija, odlučio za: latinoamerički model. U skladu s tim Gradonačelnik neumorno dela i proizvodi: potornjavanje, potkopavanje i hiperkomercijaliziranje grada. 

Ako se, dakle, Zagreb razvija po inerciji uslijed čega se, očigledno, raspada kao koherentna urbana struktura logično je zapitati se: "Što za to vrijeme radi Gradonačelnik koji stalno dela"? Sudeći po jednoj od nedavno objavljenih knjiga koja se tom temom bavi Gradonačelnik uglavnom: koordinira. Što? Točkaste projekte razbacane po gradu ko' otoci po Tihom oceanu. Javne tribine (dizajnirane kao podrška točkastim projektima) na kojima Gradonačelnik čvrsto drži mikrofon kako bi osigurao monolog  kao temeljni  komunikacijski format. Napokon, tu je i sva sila pažljivo plasiranih medijskih nastupa u kojima doskočicama i raznoraznim performansima preskače teška pitanja.

Te su mu metode, u uvjetima potpune političke nezainteresiranosti glavnih nacionalnih stranaka za sudbinu glavnog grada, dobro prihvaćene pa dobiva izbore, bez obzira na činjenicu da je danak koji se time plaća: očita devastacija europskog karaktera grada Zagreba.

Naime, umjesto da organski razvija europski karakter grada - trajno obilježen regulatornom osnovom koju mu je u zalog ostavio Milan Lenucij - Bandić se, u uvjetima europskih integracija, odlučio za: latinoamerički model. U skladu s tim Gradonačelnik neumorno dela i proizvodi: potornjavanje, potkopavanje i hiperkomercijaliziranje grada. Tako, po gradu, u enklavama do koji se pristupa cestuljcima prigradskog karaktera niču crni neboderi među kojima nema nikakvog javnog prostora a kamoli spomenika. Tu se ljudi koji ovdje rade probijaju do raznoraznih ulaza kroz gustu mrežu parkirališta, prelazeći iscrtane autokazete u strahu da ih, dok ne stignu do željenog ulaza, ne opali neki auto za što će sami biti krivi, jer ne hodaju po obilježenom pješačkom traku. Navečer, u tim novokomponiranim urbanim enklavama, izbjegavajući mrak parkirališta, glamurozno uređene dame u visokim potpeticama nabadaju po travnatim gredicama ne bi li izbjegle pogibeljno lutanje po parkirališnim labirintima, pa makar na večeru stigle s: blatnim cipelama.

Kao servis ovom enklaviziranju operiranom od bilo kakve ikoničke ili javnoznačajne arhitekture, na obodima grada buja komercijaliziranje praznih ledina, ta ključna poluga razlijevanja grada. Grade se šoping centri na sve strane, koji se potom  bogato opremaju parkiralištima dok se do njih dolazi vijugavim putovima oko kojih niču privatne stambene i poslovne zgrade u kreativnom kodu koji nema nikakve veze s duhom grada na koji se oslanjaju. I tu je pitanje trgova i spomenika zabranjena tema a pločnici i hortikultura: nepoznati pojmovi. Uređuju se šoping centri a grada kao da nema, radi se naprosto o rezervoaru u kojem gradski oci drže: kupce.

Napokon, tu su obodni trgovi u široj zoni povijesnog dijela grada koje se sada, kad je u modi točkasto planiranje, uređuje ili planira urediti tako da ih se ne promatra u bloku nego kao samostalnu parcelu, tj. slobodnu plohu idealnu za: potkopavanje. S takvom se podzemnom programskom vizijom gornja ploha trga uređuje kao da je tava, zagladi se pločama na način da se nakon "popravka" čovjek s tugom prisjeća prethodnog stanja u kojem možda nije bila "uređena" ali je barem imala karakter: genius loci, rekli bi arhitekti.

Ponajbolji primjer za to je Kvaternikov trg koji je popravljen tako da te prođe volja uopće truditi se preskakati cestu i tramvajske tračnice da na njega dođeš, sad kad te u središte više ne vuče poštena kumica i njen bogati štand. Zašto bi došao kad je na njemu u ljeti vruće ko' na tavi a u zimi sklisko ko' na ledu, na njemu nema nikakvog sadržaja koji je ugodan normalnom čovjeku, sve je složeno da ugodi: autu.

"Biciklistička staza" u Petrinjskoj

U tom se kaotičnom miljeu u kojem se, malo po malo, običnim ljudima otima lijepa strana životne svakodnevnice a nudi superkomforan "promet u mirovanju", odvija urbana drama Donjeg Grada, petomandatna vandalizacija povijesne jezgre grada Zagreba, na koju se ne osvrću hrvatski političari a koja je sad već dosegla dramatične razmjere! Kud god se, u Donjem Gradu, čovjek okrene vlada: jad i čemer. Na Trgu bana Jelačića neviđeni vašar, ugostiteljska poslovna zona, Arizona bez pravila. Tamo spomenik Banu danas, zapravo, smeta, dok se Manduševcu - velik dio godine - uopće ne da pristupiti. Pješačka zona koju je hotoljubni Gradonačelnik zauvijek deformirao ulazno izlaznom rampom u Varšavskoj, nakrcana je stolcima, suncobranima i razglasima kao da se radio o lungo mare-u na mjesečevoj površini; nema pristupa niti jednoj javnoj klupi a ono malo suvremenih skulptura koje postoje u gradu ne vide se od silnih suncobrana i nosača televizora s koji se bez prestanka emitiraju reklame iz: šoping centara. Izvan pješačke zone, stanjeni pločnici u koje su ukalemili parkirališta, zakrčeni su prljavim kantama za smeće iz kojih sve veći broj siromaha, bez ikakve kontrole i nadzora, prekopava i razvlači otpad po samom centru grada, kako bi Gradonačelnik afirmirao svoju socijaldemokratsku mantru, pa makar izbila kolera, dok on iz Beča, Milana il' Kazahstana, u Zagreb, prenosi: najbolje prakse.

Pješak je, u Zagrebu, definitivno nepoželjan element jer ga ni uspješno vendlanje među pretrpanim i smrdljivim kantama za smeće ne može spasiti od pogibelji pješačenja u uvjetima u kojima je, u Donjem Gradu, mreža biciklističkih staza iscrtana na uštrb pješacima a ne automobilima?!!! Zanimljivo, ova je sumanuta ideja u Zagrebu zaživjela usprkos činjenici da u Zagrebu postoji Sveučilište osnovano još 1669. godine te usprkos činjenici da zavičajni Zagreb zapravo formira mreža gimnazija razvijena po cijelom gradu kao sveobuhvatni javni gradski projekt. No, izgleda da, u tranziciji, ništa ne može probuditi iz zimskog sna vrle akademičare, čast rijetkim iznimkama, zabavljene osobnom prilagođavanju novim sustavima napredovanja koje nameću globalizacija i europske integracije, procesi zbog kojih mnogi od njih muku muče s održavanjem sinekura stečenih u: predeuropsko vrijeme.

U tim uvjetima potpunog akademskog autizma, zgrade Sveučilišta u Zagrebu, iscrtane grafitima od glave do pete više liče na skvotove nego na akademske ustanove dok gimnazijska igrališta, pa čak i ona u samom centru grada izgledaju kao paradoksalna polja na ugaru, koja su heroinskim špricama zauzeli urbani gerilci.

Skupština, bez obzira na politički spektar kojim je obojana, problem ne prepoznaje, nego raspravlja o naplati parkirališta i razvrstavanju otpada kao da se radi o strateškim a ne tehničkim temama ne bi li sama sebi opravdala svoj samoupravni: raison d'être.

U srcu se ovog otužnog i zapuštenog Donjeg Grada kočeperi  trgovački HOTO centar do kojeg se dolazi nekad gradskom - Gundulićevom - ulicom koja je ulaz u Botanički vrt vizualno vezala u prizore s Griča. Ta je ulica danas pretvorena u automobilsku pistu i biciklistički poligon a pješaci su u njoj: elementarna nepogoda. Iz spomenutog se trgovačkog centra izlazi uz pomoć rampe koja promet kanalizira u totalno vandaliziranu, nekad Samostansku danas Varšavsku u kojoj se nalazi još jedina, koliko - toliko, vitalna donjogradska osnovna škola i u: pješačku zonu Ilice???! Učinak ove genijalne regulacije je takav da se, u nastavku Varšavske rampe danas ne može očuvati niti ograda koja osnovnoškolce dijeli od pretjeranog prometa nasilno skrenutog u tu pitomu ulicu, na čiji povijesni karakter podsjećaju još samo zvonici crkve Sv. Vinka, jedine neizgrafitirane površine u okolici Gradonačelnikovog Kristalnog hrama.

Nema sumnje, Grad je na koljenima. Izgubio je, pod vizionarskim Gradonačelnikovim vodstvom, nadzor nad svojom kulturnom memorijom. Institucije ne reagiraju. Skupština, bez obzira na politički spektar kojim je obojana, problem ne prepoznaje, nego raspravlja o naplati parkirališta i razvrstavanju otpada kao da se radi o strateškim a ne tehničkim temama ne bi li sama sebi opravdala svoj samoupravni: raison d'être. Iz svega opisanog racionalnom je čovjeku jasno da je problem s upravljanjem gradom Zagrebom takav da ga treba dignuti na razinu nacionalnog političkog i razvojnog problema jer je samo to način da se razorni vektor u koji je grad doveden zaustavi i, napokon, preokrene u neku smislenu razvojnu strategiju.

Pitanje odgovornosti

Iskreno se nadam da je ovaj saziv Zgupštine
 zadnje predstavničko tijelo u našoj zemlji koje podržavajući Gradonačelnika i njegove razvojne sheme, eksplicitno vodi protueuropsku politiku. 

U svim je verzijama zagrebačkog GUP-a, pa i u ovoj najnovijoj koja je upravo prošla javnu raspravu zagrebački Paromlin označen kao "akcent" koji definira karakter Grada. Međutim, ni tri godine pobune svih slobodnomislećih glava na Cvjetnom i u Varšavskoj nije moglo u Zgupštini proizvesti više od javnog priznanja Mirele Holy da "ruku na srce" oni iz tadašnjeg SDP-a "ne mogu ništa" jer, citiram riječi tadašnjeg predsjednika Skupštine, "nitko ne zna što je to zapravo javni interes". Zato sada, kao i onda, valja temeljito sumnjati da će, u slučaju Paromlina, ovi iz sadašnjeg saziva Zgupštine koji su s Gradonačelnikom, također, u debelom talu postaviti pitanje: tko je odgovoran za devastaciju i nestanak akcenta kojeg sam grad Zagreb u svom osnovnom dokumentu GUP-u definira kao javni interes? I u čemu je zapravo javni smisao GUP-a ako je dozvoljeno da akcenti propadaju i da se ne afirmira  i zagrebačka škola urbanizma, eksplicitne vrijednosti koju ističe svaki GUP? Jer, dosad se pokazalo da onaj tko misli da je moguće zagraditi spomenik Banu Jelačiću pozornicama, štandovima i stotinama kvadrata šatora, misli da je moguće vandalizirati i cijele ulice, pa bile one i samostanske! Također, pokazalo se da onaj tko misli da je garaža važnija od pješačke zone, ne drži puno do u GUP-u upisanih "akcenta" i zagrebačkog urbanizma. Slijedom toga razložno je zaključiti da onaj tko ne šiša Paromlin i zagrebački urbanizam, nesumnjivo neće mariti ni za Marulićev trg, Mažuranac i Trg Maršala Tita .... a tko se upusti u vandalizirajuće garažiranje Donjeg grada nesumnjivo će se baciti i na Savu i Medvednicu.

Iskreno se nadam da je ovaj saziv Zgupštine zadnje predstavničko tijelo u našoj zemlji koje podržavajući Gradonačelnika i njegove razvojne sheme, eksplicitno vodi protueuropsku politiku. Također, nadam se da će novi lokalni izbori koji nas očekuju 2017. godine Zagreb vratiti u mrežu europskih gradova. Vrijeme je, naime, da se četiri godine nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, kući vrati i Zagreb.