Studentski dom, očigledno se, od strane onih koji studentskim domovima i krizama upravljaju, ne smatra domom. "Zaposlenici SC-a su hodali po katovima i obavještavali studente da se do pet sati moraju iseliti iz soba i otići do Save tamo pokupiti svoje ključeve od druge sobe. Ja sam u tom trenu osjetila takav stres, nisam znala odakle da krenem, što da radim. Nitko nam nije pružao adekvatnu opremu, primjerice rukavice ili maskice", priča nam studentica Ana Lacković. Dodaje i kako su sve stvari koje su pripadale studentima zaposlenici strpali u crne vreće za smeće i stavili sve zajedno u teretanu.

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.

Dok mi kroz Facebook defiliraju jata ružičastih flamingosa, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, noću gledaju zvijezde na mulu, ja se rastajem s Kvatrićem. Nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe u gradu preskupih nekretnina, stvar je u 'osjećaju doma'. A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno. Legnem na klupu, slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati.

Dok mi kroz Facebook defiliraju jata ružičastih flamingosa, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, noću gledaju zvijezde na mulu, ja se rastajem s Kvatrićem. Nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe u gradu preskupih nekretnina, stvar je u 'osjećaju doma'. A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno. Legnem na klupu, slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati.