Zapisi i analize Ivana Ivekovića obuhvaćaju period od 9/05 do 9/06 ove godine. Prate jednomjesečnu dinamiku političkih nadmudrivanja i energetskih nadmetanja Zapada i Rusije na široj šahovskoj ploči Euroazije. Opisuju geopolitičke igre koje se odvijaju od Atlantika na zapadu, preko prostora bivšeg Sovjetskog saveza, Bliskog istoka i Središnje Azije, do Dalekog istoka. U njih su, na različite načine, uvučene sve zemlje ovoga koridora. Te ih igre povezuje, ali i dijele. Interesi im nisu uvijek sukladni, a često su i inkompatibilni. Ipak se sklapaju razni dogovori, najavljuju nekakva "otvaranja", a u nekim se slučajevima ipak pronalaze kompromisna rješenja. Pitanja sigurnosti i energetike, međunarodnih odnosa na ovim prostorima, su međusobno isprepletena.
EU: Istočno partnerstvo, Zapadni Balkan i Turska
09/05/2009 - Na summitu EU u Pragu 7. svibnja inauguriran je program Istočnog partnerstva, koji obuhvaća šest bivših sovjetskih republika - Bjelorusiju, Moldovu i Ukrajinu, čiji se teritoriji dotiču sadašnjih istočnih granica EU, te Gruziju, Azerbejdžan i Armeniju, koje se graniče s Turskom, pretendentom na članstvo u evropskoj organizaciji. Poduzet na inicijativu Poljske i Švedske, taj je iskorak prema Istoku dočekan sa negodovanjem u Moskvi, koja ga doživljava kao prodor Zapada u njezinu ekskluzivnu utjecajnu zonu. Moldova i Ukrajina, zbog vlastitih unutrašnjih problema, nisu bile zastupljene na najvišem, već samo na ministarskom nivou, a izostali su i predsjednici ili premijeri više zemalja članica EU, uključujući Njemačke, Francuske i Britanije.
Ovim programom, EU članice nude novim istočnim partnerima olakšice u pristupu njihovim tržištima, dogovore o slobodnoj trgovini, ekonomsku pomoć, te suradnju u oblasti sigurnosti i energije. Jose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, tom je prilikom izjavio: „Živimo u jako teškom ekonomskom trenutku, pa je stoga važno sada nešto učiniti (...) u oblasti trgovine, viznih olakšica (....) i, što je izuzetno značajno i za njih (obraća se novim partnerima) i za nas (članicama), u oblasti energetike".
U toj su trci zemlje Zapadnog Balkana u prednosti. Ne graniče s Rusijom, niti s njom održavaju privilegirane odnose, osim Srbije. U toj grupaciji, Hrvatska i Albanija, prednjače za prsa ispred susjeda (primljene su u NATO, iako to nije preduvjet za pristupanje EU), a Hrvatska je uz to odradila i najveći broj poglavlja za prijem u EU. Zapadni Balkan je naravno politički konstrukt, stvoren raspadom i ratovima na prostoru bivše SFRJ. Omogućio je EU/SAD/NATO-u ući u zonu, koja je prethodno bila izvan njihova dohvata. Kada su susjedne zemlje, bivši sovjetski sateliti - Mađarska, Rumunjska i Bugarska - prvo kooptirani u NATO, a zatim primljeni u EU, taj je zaokruženi zapadno-balkanski prostor postao „sivom zonom", koju je valjalo srediti.
Proces sređivanja, odnosno standardizacije država prema kriterijima Bruxellesa i Washingtona, još uvijek traje. Sviđalo se to kome ili ne, i uprkos otporima, posrtanjima i pokušajima iskakanja, to je proces koji se ne može i neće zaustaviti. U današnoj geopolitičkoj konstelaciji u ovom dijelu Europe nema mu realne alternative. Najviše što pojedine zemlje mogu učiniti jeste iskoristi vlastite komparativne prednosti za što probitačnije integraciju u EU. No valja im se izboriti za vlastiti manevarski prostor. Što bi rekli - ako ih ne možeš pobijediti - pridruži im se! A jednom u srcu Europe felix - pokušaj je poboljšati! Naći će se valjda još srodnih duša.
Turska, sama za sebe, predstavlja posebnu kategoriju. Davna je članica NATO-a. Aplicitrala je za članstvo u EU prije svih gore spomenutih, ali loše stoji na prebukiranoj listi čekanja. Za EU, koja ima probavnih smetnji sa svojim friškim istočnoevropskim prinovama, Turska, sa svojih 70 milijuna žitelja, preveliki je zalogaj. Umjesto članstva, Turskoj se zato nudi nekakvo "privilegirano partnerstvo", vjerojatno slično izraelskom.
Kada je riječ o pristupu EU središnjice Istočnoj partnerskoj zoni prevladala je realpolitik, koja se rukovodi vlastitim interesima. Prevladati će, s vremenom, i u pristupu Turskoj, uprkos sadašnjem otporu Francuske i nekih drugih. Naravno, ukoliko Turska u međuvremenu ne zapadne u ozbiljnu unutrašnju krizu (prijetnja vojnog udara još nije sasvim otklonjena). No zbog svog geopolitičkog položaja između Europe i Azije, Turska će bitno utjecati na pravce budućeg razvoja europskih integracijkih procesa. Sve ovisi kuda će krenuti Europa.
Putevi prirodnog plina
Odvojeno, ali ne i slučajno, u nastavku svečane inauguracije Istočnog partnerstva, održan je sastanak, kojim je, poslije petnaestogodišnjeg odugovlačenja, lansiran projekt "Nabucco plinovod", kojim bi prema Europi, tranzitirajući turskim teritorijem, bio pumpan kaspijski i bliskoistočni prirodni plin. Europljanima, koji sada pokrivaju oko jedne četvrtine svojih plinskih potreba kupovinom od Rusa, trebaju dopunski izvori i pravci snabdijevanja, koji bi mogli biti i alternativa u slučaju ponovljenih problema sa Rusijom i Ukrajinom.
Ugovor o suglasnosti su postpisali - EU kao kolektivni potrošač, Azerbejdžan i Egipat, koji proizvode plin, te Gruzija i Turska, preko kojih bi plin tranzitirao. Tri su ključna kaspijska proizvođača - Kazakstan, Turkmenistan i Uzbekistan - apstinirala. Rusija, Ukrajina i SAD su prisustvovale sastanku u statusu promatrača. Iraku je bila upućena pozivnica, ali se nije odazvao. Relevantno, Iran nije pozvan, iako poslije Rusije, posjeduje druge po količini utvrđene rezerve prirodnog plina u svijetu. Nejasno je zašto pozivi nisu upućeni ni Kataru, Libiji i Alžiru, velikim izvoznicima plina, ni Jordanu i Siriji preko kojih bi egipatski plin stizao do Turske. Egipat je ipak potpisao ugovor, vjerojatno računajući na buduće količine ukalupljenog plina, koje bi se tankerima prevozili do Grčke.
Ključna je zemlja Turska, bez koje nikakav dogovor nije bio moguć. Turski predsjednik Abdulah Gul, koji je prisustvovao ovom summitu, vezao je turski potpis sa ubrzavanjem procesa pristupa njegove zenlje Europskoj uniji. Zbog toga su Turci, izgleda, odustali od nekih svojih prethodnih zahtjeva o načinima naplaćivanja tranzitnih usluga (htjeli su da oni budu vlasnici plina što im pristiže sa strane i kojega bi dalje prodavali evropskim potrošačima; kasnije su zahtijevali da im se po povoljnim cijenama, za domaće potrebe ustupi 15 posto uvezenog plina). Ali će se to valjda razjasniti do potpisivanja komercijalnog ugovora sa međunarodnom konzorcijumom, koji će graditi plinovod.
Trasa plinovoda, duga 3 300 km, išla bi od Bakua, preko Gruzije i Turske, pa zatim Bugarske, Rumunjske i Mađarske, do Baumgartena u Austriji, gdje bi se plin upumpavao u postojeću evropsku mrežu. Austrijski OMV, nosioc projekta, je nešto kasnije potpisao ugovor sa Slovenijom za izgradnju kraka koji bi od Baumgartena vodio prema Trstu. Jednom izgrađen, plinovod bi Europljane oslobodio straha od blokade ukrajinskog tranzitnog korifora kakva se dogodila prošle zime, i od prevelike ovisnosti o ruskim isporukama. Ako komercijalni dio ugovor bude doista potpisan kako je najavljeno, plinovod bi mogao proraditi već 2014. Ostaje međutim upitno da li projekt uopće može krenuti ukoliko mu jedini snabdjevač bude Azerbejdžan. Ovaj, naime, može isporučiti najviše 10 milijardi kubnih metara plina godišnje, dok je za predviđeni maksimalni kapacitet plinovoda potrebna 31 milijarda.
Na inzistiranje Njemačke, glavnog potrošača ruskog plina, sudionici sastanka su, bez ulaženja u pojedinosti, „podržali" rusko-njemački projekt "Sjevernog toka". Čak i Poljska, koja će izgradnjom 1 200 kilometraskog podvodmorskog plinovoda biti zaobiđena. Ukrajince, koji nisu u EU, nitko nije pitao za mišljenje. Plinovodom, čija je izgradnja već počela, stizalo bi u Njemačku do 55 milijardi kubnih metara plina godišnje. Na čelu njemačko-ruskog konzorcija je bivši njemački kancelar Gerhard Shroeder. Ako sve bude išlo po planu, taj bi plinovod mogao proraditi do 2011. Povezati će ruski terminal u Viborgu sa prijemnom stanicom u Sassnitzu, tristo kilometara sjeverno od Berlina. Odatle će se plin upumpavati u njemačku mrežu, a jedan bi pravac vodio do Baumgartena u Austriji, gdje bi se takodjer trebao završavati "Nabucco".
Rusija i SAD: sigurnost i energetika
15/05/2009 - Predsjednik Dimitrij Medvedev je potpisao dokument, koji je prvi puta direktno povezao pitanja ruske nacionalne obrane sa problematikom energetike. Objavljen je na websitu ruskog Savjeta sigurnosti. Iz podužeg teksta izdvajam tri teze: (1) Rusija odbacuje ekspanzionističke pokušaje NATO-a, s kojim je, kao i sa SAD, spremna graditi odnose temeljene na jednakosti i poštivanju međunarodnog prava; (2) budućnost će oblikovati trka za energetskim resursima, suparništvo, koje može dovesti do vojnih sukoba na ruskim granicama; (3) u centru sukoba za kontrolu energetskih resursi bit će - Bliski istok, podmorje Barentsovog mora i oblasti Artika, te Kaspijska oblasti i Centralna Azija (prema Ria Novosti, 15/05/2009).
S ovako formuliranim suprotstavljanjem "ekspanzionističkim" namjerama, apostrofira se NATO, očito kao eksponent američke politike, dok se pobočna uloga Europske unije, zbog nekakvih diplomatskih obzira, preskače.
Poruka je, naravno, prvenstveno namijenjena Washingtonu, koji još od iranske Islamske revolucije i sovjetske invazije Afganistana slijedi istu strategiju obrane američkih nacionalnih interesa. Još je Jimmy Carter objavio da je zaštita bliskoistočnih izvora naftom jedan od američkih "nacionalnih prioriteta". Pod Clintonom je američka adminstracija počela sustavno zagovarati otvaranje energetskog tranzitnog koridora istok-zapad, koji zaobilazi Rusiju i Iran. Tako je došlo da izgradnje naftovoda Baku-Tbilisi-Cejhan (BTC). kojega su financirale zapadne kompanije što vade naftu u Azerbejdžanu. Plinovod "Nabucco" je također projektiran da zaobilazi Rusiju i Iran. Gore spomenuti naftovod i ovaj plinovod se potpuno uklapaju u Bushovu Nacionalnu energetsku strategiju (National Energy Policy-NEP) objelodanjenu u svibnju 2001. Taj je dokument još uvijek na snazi i može se pročitati na websitu Bijele kuće. A kada je riječ o najavljenoj "novoj" američkoj vanjskoj politici, ona još uvijek nije dobila pune konture. Obama je u zadnje vrijeme dosta govorio o "novom početku" i "otvaranju", možda najdetaljnije u dva izlaganja, prvo u Washingtonu, ("Remarks by the President on National Security", White House, 21/05/2009), a onda u govoru na Kairu sveučilištu ("Remarks of the President on a New Beginning", White House, 04/06/2009), ali, osim zagovaranja dijaloga i diplomacije, nije razjasnio što konkretno nudi sugovornicima kakvi su primjerice Rusija, Kina ili Iran. Izrazito hladnoratovski i ideološki intonirani dokumenti na kojima se temeljila vanjska politika Bushove administracije - njegova Nacionalna strategija sigurnosti (National Security Strategy-NSS) iz 2006-te, i Pentagonova Nacionalna strategija obrane (National Defense Strategy-NDF) iz 2008-me - nisu još uvijek stornirani. A dokument što ga je potpisao Medvedev je upozorenje da je Moskva spremna braniti ono što smatra svojim interesima
Južni tok
Prva faza projekta predviđa isporuku 31 milijarde kubnih metara plina, a u drugoj fazi, vezanoj za mogući mađarski priključak, ta bi količina bila duplirana. Prema tvrdnji Alkseja Milera, prvog čovjeka Gazproma, cijena izgradnje prve faze plinovoda će iznositi 11,6 milijardi dolara. Rusi će dobivati jednu petinu plina kojega šalju prema Europi od kaspijskih proizvođača, s kojima imaju ugovorene kvote. Predviđeno je da plinovod bude u funkciji 2015. ili 2016., mada će se to doista znati tek krajem godine kada će biti dovršene sve potrebne prethodne studije. Od tih studija ovise i točne trase budućeg plinovoda. Pošto se Mađarska (koja se prethodno pridružila "Nabuccu"), još nije odlučila, Rusi su pokušali ispitati interes Hrvatske, odakle im je odgovoreno da će se "ponuda razmotriti".
S realizacijom ovoga projekta i "Sjevernog toka", Rusija će se osloboditi sadašnje ovisnosti o ukrajinskom tranzitnom koridoru, koji je prošle zime bio blokiran svađama oko ukrajinskog duga i cijene tranzita. Tomu će također doprinijeti "Sjeverni tok". Ukrajina i Rumunjska, zbog "Južnog toka", a Poljska zbog "Sjevernog toka", žestoko su se protivile jednom i drugom projektu, s argumentima da je sadašnja mreža kojom se snabdijeva Europa dovoljna, da su ruski projekti neracionalno skupi, da Rusija neće imati dovoljne količine plina, da su projekti ekološki opasni, itd. Najkritičniji su bili Amerikanci, koji su optuživali Rusiju da koristi svoj plin za političke pritiske na susjede koji joj nisu po volji, te za pukušaje monopolizacije zapadnoevropskog plinskog tržišta. "Južni tok" se prikazivao kao suparnik "Nabucco" projektu, jer, ako proradi i za sebe pridobije centralnoazijske proizvođače, "Nabucco" će ostati bez dovoljnih isporuka plina.
No, Rusi su ukazivali, a u tomu ih podržavaju Nijemci i Talijani, da su diverzifikacija putova snabdijevanja, pluralizacija tranzitnih koridora i izvora, dobri za Europu i EU. I prava dilema doista nije „ili-ili", već da li će za „i-i" biti dovoljno plina. Na kratku stazu bi doista moglo biti problema, ali se plinovodi mogu graditi i za buduće potrebe. Iz perspektive krajnjih korisnika, ali i proizvođača kao što su Azerbejdžan, Kazakstan ili Turkmenistan - što ih je više to bolje.
Irački plin za "Nabucco"?
22/05/2009 - Austrijski OMV, mađarski MOL i jedna njemačka firma, glavni ulagači u budući "Nabucco" plinovod, potpisali su ovih dana ugovor sa jednom kompanijom iz Ujedinjenih arapski emirata (UAE) o kupovini plina kojega ova namjerava pumpati iz sjevernog Iraka prema Turskoj. Prema ovoj arapskoj kompaniji, koja već posluje unutar kurdske autonomne pokrajine, količine plina pronađenog na parceli pod njezinim zakupom, su sasvim dovoljne za dodatno popunjavanje Nabuccovih kapaciteta. Pored spomenute arapske kompanije, kojoj je kurdska regionalna vlada u Abrilu dala koncsesiju za eksploataciju plina, slične je ugovore o eksploataciji naftnih nalazišta potpisala još sa jednom norveškom i jednom turskom firmom.
Problem je što centralna iračka vlada smatra sve naftno-plinske ugovore, njih preko dvadeset, koje su Kurdi bez njezina pristanka potpisali sa raznim inozemnim kompanijama - ništavnim. Upravo se zbog toga predstavnik bagdadaske vlade nije pojavio u Pragu kada je zvanično lansiran "Nabucco". No, sporazum centralne iračke vlade i vlade kurdske autonomne pokrajine o isporuci nafte starim naftovodom prema Turskoj ukazuje na postoji mogućnost sličnog dogovora i o isporukama plina. Prema ovomu, kurdskoj će regionalnoj vladi pripasti 17 posto prihoda od isporučenog plina, koji do Turske tranzitira preko teritorija kojega kontrolira centralna vlada. Ako se tomu dodaju prihodi od koncesija inozemnim kompanijama koje vade naftu u oblastima kurdske autonomne pokrajine, onda je to lijepa para.
Summit EU-Rusija
23/05/2009 - Dvadeset i treći summit EU-Rusija je dva dana zasjedao u Habarovsku, na dalekom ruskom istoku, blizu kineske granice. U evropskoj su ekipi bili, između ostalih - Vaclav Klaus, češki predsjednik i trenutni predsjedavajući EU, inače poznati euroskeptik, predsjednik Komisije EU, Jose Manuel Barroso i Javier Solana, zadužen za vanjsku politiku. Ruse je predvodio Dimitrij Medvedev. Na dnevnom su redu bile teme trgovine, sigurnosti i suradnje u oblasti energetike. Poslije skoro godinu dana zategnutih odnosa ni jedna od dvije strane nije puno očekivala od ovog sastanka. Po riječima jednog anonimnog diplomate - „biti će dobro ukoliko se ti odnosi ne pogoršaju". Sporne su, naravno, suprotne interpretacije - „proturaketnog štita", što se postavlja u Poljskoj i Češkoj; rusko-gruzijskog rata, i kasnijeg ruskog priznavanja nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije; rusko-ukrajinskog plinskog rata; te nedavno pokretanja EU programa Istočnog partnerstva.
Najviše se razgovaralo o energetici. Rusi su se silno trudili uvjeriti sugovornike kako je potreban novi sporazum o energetskoj sigurnosti, umjesto zastarjele Europske energetske povelje, usvojene daleke 1991. Oni nikada nisu ratificirali taj sporazum, jer, kako objašnjavaju, daje Europljanima pristup ruskoj mreži plinovoda, koje bi ovi htjeli koristiti za direktnu kupovinu od proizvođača, ruskih i centralnoazijskih. Rusi bi navodno na to pristali, ali za uzvrat traže vlastiti, direktan pristup europskim potrošačima, To Europljani odbijaju, mada je Barroso izjavio kako „razumije ruske argumente", dodavši kako je EU „spremna razgovarati o ruskim prijedlozima za novi okvir međunarodne suradnje u oblasti energetike".
Medvedev je na jednoj konferenciji za tisak izjavio kako bi moglo doći do nove krize u dotoku plina Europljanima, jer je neizvjesno da li je Ukrajina u stanju plaćati svoje obaveze. Da bi se taj protok nesmetano odvijao, Ukrajina bi trebala popuniti svoja podzemna plinska spremišta, zbog čega je od Rusije tražila kredit od pet milijardi dolara, ali Moskva smatra da bi Europljani, kao potrošači tog plina, trebali biti glavni investiitori u osposobljavanje Ukrajine za poslove tranzita.. Osim toga, Gazprom je unaprijed platio ukrajinskom Naftogasu cijenu za tranzit svog plina do kraja 2009.
Pričalo se i o ruskom prijemu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), koji se odlaže već deset godina. Pregovori su zamrznuti zbog rusko-gruzijskog rata prošlog ljeta. Još su ranije kooptirane mnoge zemlje, koje ne ispunjavaju uvjete za prijem, dok se Rusiju drži u predvorju. Po čemu se na primjer kaotična gospodarstva i financijski sustavi Gruzije ili Ukrajine smatraju bližim zahtijevanim standardima? Rusi su također postavili pitanje o svrsi europskog Istočnog partnerstva, programa EU što pokriva šest bivših sovjetskh republika. Sve su locirane u koridoru koji se proteže od istočnih granica EU i NATO-a prema Rusiji, a zatim ide uz ruske južne granice do Kaspijskog mora. Nije li to "partnerstvo" protiv Rusije? Tvrdnje Europljana kako im to nipošto nije namjera nisu rastjerala podozrenja Moskve.
Na kraju je ispalo da ni jedan problem nije riješen, ali ništa nije dodatno pokvareno. Sugovornici su se razišli s osmjesina i dogovorom da će se njihov dijalog nastaviti za šest mjeseci.
Ostalo je nerazjašnjeno pitanje zašto su Rusi upriličili ovaj summit na Dalekom istoku, a ne u evropskom dijelu svog teritorija? Možda su u pravu oni komentatori, koji misle da je Habarovsk izabran zbog geografske blizine Kini. Rusi, naime, ne moraju sve svoje plinske i naftne kapacitete podrediti potrebama izvoza prema zapadu. Nafta se već željeznicom izvozi kineskom susjedu, uskoro će početi i izgradnja naftovoda, a Kinezima bi itekako dobro došao i sibirski prirodni plin, koji se sada pumpa prema zapadu. Očekuje se da će o tomu biti razgovora već u lipnju, prilikom posjete kineskog predsjednika Hu Džintaoa Moskvi.
Komplikacije sa sabdijevanjem "Nabucca"
30/05/2009 - Uz Irak, najlogičniji potencijalni snabdjevači dodatnih količina prirodnog plina planiranom "Nabuccoovom" plinovodu su još Iran i Turkmenistan. Iran već snabdijeva Tursku postojećim cjevovodom. Turska je kompanija BOTAS ove godine međutim smanjila preuzimanje iranskog plina zbog pada lokalne potrošnje. Zbog ugovornih obaveza prema iranskoj kompaniji NIOC, platila joj je nedavno 704 milijuna dolara za plin kojega nije preuzela (Today's Zaman, 30/05/2009). Turska također uvozi ruski plin podmorskim cjevovodom "Plavi tok", kao i azerbejdžanski "Južnokavkaskim plinskim cjevovodom" (SCGP). Taj prolazi susjednom Gruzijom. Hitno joj dakle treba spoj na evropsku mrežu. Zato se pridružila projektu "Nabucco". Time međutim nije isključila drugi pravac, koji bi vodio prema Europi preko Grčke do Italiji. S Grčkom već ima sporazum o izgradnji plinovoda, koji bi trebao proraditi krajem 2012.
Iran je jako zainteresiran za izvoz svog plina. Problem je što je što su mu najbogatija nalazišta na istoku zemlje (Južni Pars I i II), blizu pakistanske granice, i što još nisu u funkciji. Teheran je nedavno objavio kako namjerava graditi plinovod dug 1.740 km odatle do Turske. No važnije od tog izvoza je dovođenje plina do centra i zapada zemlje za potrebe domaćih potrošača. Navodno je za taj pothvat već osigurao "privatne iranske investitore". Ako je to doista tako, i ako izgradnja počne, mogla bi potrajati godinama. Nekako istovremeno Iran je potpisao međudržavni ugovor sa Pakistanom (još uvijek ne i komercijalni) o izgradnji plinovoda što bi spojio dvije zemlje, a nada ga se produžiti do Indije. Indija je zainteresirana. Obzirom na sadašnju situaciju u Pakistanu, sudbina te nagodbe je krajnje neizvjesna.
Iranski je problem i taj što, osim gore spomenutog izvoza u Tursku, sve ostale proizvodne plinske kapacitete koristi za domaće potrebe. Pri sadašnjoj proizvodnji ne može izvoziti više, a kamoli snabdjevati Turke, "Nabucco" i/ili Pakistance. To je jedan od razloga zbog kojih je iranska državna kompanija osigurala koncesiju za eksploataciju jednog obećavajućeg plinskog nalazišta u susjednom Turkmenistanu. Ako bi se odatle počeo pumpati plin, onda bi Iran s tim količinama mogao u prvoj etapi pokriti dobar dio domaćih potreba, koje su u stalnom porastu, a mogao bi preusmjeriti postojeće kapacititete sa zapada zemlje prema Turskoj. U drugoj bi etapi, uz izgradnju neophodne plinovodne infrastrukture, mogao turkmenski plin slati dalje prema Turskoj.
I još nešto o Turkmenistanu, čije su rezerve plina možda ravne iranskim. Sve do sada, osim manjih količina isporučivanih Iranu, sav je njegov izvoz išao preko Rusije, s kojom je nedavno došlo do spora, jer je Gazprom prestao preuzimati ugovorene količine, s obrazloženjem da su ovih ljetnjih mjeseci europski kupci smanjili potražnju. Turkmenistanci nastoje pronaći alternativna tržišta i putove evakuacije plina. Pokušavali su s Afganistanom i Pakistanom, potpisavši čak dva trojna međudržavna sporazuma, ali od toga nije bilo ništa. Potpisali su i sporazum sa Kinom, ali će do izgradnje plinovoda proći puno godina. Možda su mu najizglednije opcije - već spomenuti tranzitni put preko Irana, i "Transkaspijski plinski cjevovod", koji bi ispod Kaspijskog mora vodio prema Azerbejdžanu.
SAD i Iran
Kada bi Iran ovladao nuklearnom tehnologijom i izgradio nuklearne elektrane, mogao bi svoje plinske kapacitete preusmjeriti prema izvozu. Zato je pokrenuo program nuklearnih istraživanja. Taj uključuje i potrebu ovladavanja procesom obogaćivanja urana, neophodnog pogonskog goriva za pokretanje nuklearke u Bušeiru, čija se izgradnja, uz pomoć Rusa, privodi kraju. Već instalirane centrifuge bi mogle uskoro proizvesti dovoljne količine tog goriva i nuklearka bi mogla početi proizvoditi i isporučivati dragocjenu struju. Problem je iskrsnuo kada su Amerikanci počeli optuživati Teheran da se sa svojim nuklearnim programom zapravo pokušava dokopati nuklearnog oružja. Te su sumnje još više pojačane kada je Iran počeo eksperimentirati sa raketama velikog dometa, kojima bi mogao gađati Izrael. Iako nikako ne bi mogle dobaciti do Poljske i Češke, izgradnja anti-raketnog štita u te dvije zemlje je obrazložena upravo „iranskom nuklearnom prijetnjom". Nisu pomogla iranska uvjeravanja kako je jedini cilj njhova programa ovladati nuklearnom energijom za proizvodnju struje. Ni ruski protesti nisu odvratili Bushovu administraciju od namjere izgradnje antiraketnog štita. Ostaje neizvjesno za kakav će se kurs u konačnici opredijeliti Obamina administracija, koja je najavila „otvaranje" i prema Rusiji i prema Iranu.
06/06/2009 -"SAD ne podržavaju iransko sudjelovanje u projektu "Nabucco", ili bilo kojem drugom projektu (znači i iransko-pakistanskom - p.a.), jer američko zakodavstvo zabranjuje kupovinu iranskog plina i nafte", izjavio je jučer u Ankari Richard Mornigstar, specijalni američki izaslanik za energetska pitanja, tvrdeći kako bi sudjelovanje u takvom projektima, prije nego što bude rješen problem iranskog nuklearnog programa "imalo negativne posljedice". Svojega je turskog domaćina, ministra energetike, savjetovao da dodatne količine prirodnog plina za "Nabucco" potraži u Iraku i Turkmenistanu. Usput je dodao kako se također protivi ideji da se irački plin usmjeri prema Siriji (Today's Zaman, 06/06/2007). To ujedno znači, da se Washington protivi isporukama egipatskog plina, koji je cjevovodom već stigao do Jordana, dalje šalje prema Turskoj preko sirijskog teritorija. Toliko o najavljenom "otvaranju" SAD prema Iranu, i Siriji, koju ovih dana obilazi čitava galerija "nezvaničnih" američkih emisara.
I još jedna napomena. Istina je da američke kompanije, zbog postojeće zabrane ne posluju direktno sa iranskim naftnim izvoznicima, ali veselo kupuju tu istu naftu na roterdamskoj, tokijskoj ili nekoj drugoj burzi posredovanjem raznih brokera, ne kao "iransku", već kao "anonimnu", iz kolektivnih naftnih depoa. Osim toga su američke kompanije do sada nesmetano kupovale "turkmenistansku" naftu u Ujedinjem arapskim emiratima (doduše u skromnim količinama), ali je to zapravo bila iranska nafta, koju su Iranci u swap aranžmanu prodavali za račun Turkmenistana.
A Hrvatska?
09/06/2009 - U ranije spomenutim projektima nema Hrvatske. Šteta, jer bi se na tranzitu plina i nafte moglo lijepo zaraditi. Osim toga, kada bi trasa nekih od projektiranih cjevovoda prolazila hrvatskim teritorijem, dio protočnoga plina bi se mogao koristiti za domaće potrebe. Izbjegla bi se smrzavica kakva je zaprijetila prošlog siječnja kada su Rusi zavrnuli pipu Ukrajini. A Rusi su na zasjedanju hrvatsko-ruske komisije za ekonomsku suradnju ponudili da se sjeverni krak "Južnog toka" protegne od Srbije preko hrvatskog teritorija prema Italiji, na što im je odgovoreno kako će se prijedlog „razmotriti". Nije mi poznato da li je do toga došlo.
Besmisleno je ostati europskim energetskim slijepim crijevom. RH ima nekoliko komparativnih aduta koji bi se mogli valorizirati - prvo, omišaljsku luku koja može opskrbljivati tankere velike tonaže. Drugo, Omišalj je spojen sa JANAF-ovim naftovodom, koji je povezuje s Mađarskom, i kojem bi samo trebalo dodati dvije pumpne stanice kako bi nafta unjesto od mora prema unutrašnjosti potekla u suprotnom smjeru; Omišalj bi tada mogao primati rusku naftu i izvoziti je dalje prema europskim tržištima. Treća, Hrvatska bi preko Omišlja mogla također primati ukalupljeni plin (Liquified Natural Gas-LNG) sa Bliskog istoka, ali bi zato tu trebalo izgraditi pogon za regazifikaciju LNG-ea. Četvrta je prednost - geografska blizina sa velikim talijanskim potrošačem energije.
Još je 2007. u Zagrebu formiran međunarodni konzorcij, Adria LNG (Liquefied Natural Gas), u kojem su hrvatske firme imale 25 posto udjela. Tada je bilo govora o otvaranju Omišlja za primanje katarskog ukapljenog plina i o izgradnji LNG pogona za njegovu regasifikaciju kako bi ovaj mogao biti upumpavan u hrvatsku, a preko nje i u europsku mrežu. U međuvremenu su izrađeni projekti, pribavljene studije, pa čak i neophodna odobrenja, ali se se sa izgradnjom LNG pogona i neophodnih plinovodnih priključaka nije krenulo.
Za obje se opcije - naftnu prema Omišlju, i plinsku od Omišlja prema unutrašnjosti - svojevremeno zalagao predsjednik Mesić. No, u Zagrebu je sve još uvijek u fazi bizantinskih „razmatranja". Rekao bih kako je riječ o odsustvu strategijskog razmišljanja u eri kada energetika i energetski koridori otvaraju mnoge opcije. I tu bi bilo pametno ne prikloniti se samo jednom od velikih igrača, kao što je učinila Srbija, već održati balans, ne prikloniti se samo jednom izvoru snadijevanja. Mogli bismo zaraditi na ruskoj nafti i arapskom plinu, a naše će divno more, i bez toga - dalje zagađivati talijanske industrije iz doline rijeke Po.
