Službenik Ureda visokog predstavnika u Sarajevu, građanin SAD-a, obavijestio me nedavno kako namjerava ostati u Bosni po završetku svog zaposlenja. U Prvom svjetskom ratu vojnici na fronti su se sklanjali u kratere granata, jer je statistički najsigurnije sakriti se tamo gdje je već grunulo - granata će rijetko pasti dva puta na isto mjesto. Tako je i danas možda najsigurnije ostati tamo gdje je rat već prošao.
Kako će početi Svjetski rat?
Nekad smo se grozili povratka u Jugoslaviju, granica i carinika, i pitali se zašto naša zemlja ne bi mogla biti više kao Zapad: otvorena, bez neugodnih pretresa i sumnjičavih pogleda nadrkanih službenika, koji su u svakom tko se vraća iz inozemstva vidjeli potencijalnog neprijatelja. Danas su ulasci u Hrvatsku, Bosnu, čak i u Srbiju jednostavni, gotovo ugodni, koliko već prelasci granice mogu biti. Ulasci u zemlje opjevanog Zapada, naročito u SAD, postali su nepredvidiva noćna mora, susret sa poluobrazovanom paranojom razljućenih moćnika, toliko da putovanje više ne pruža nikakvo zadovoljstvo.
Nakon svega što smo čuli u protekla dva tjedna - pored paljenja Televizije u Budimpešti i vojnog udara na Tajlandu - više nije upitno da li će biti trećeg svjetskog rata, nego kada i kako će početi. Sveti otac Papa nas je prvo vratio u četrnaesto stoljeće dobro odmjerenim citatom jednog od posljednjih careva Istočnog Rimskog Carstva. Zatim su događaji u Somaliji i mnogim drugim muslimanskim zemljama potvrdili naše sumnje da četrnaesto stoljeće još nije završeno. Možda je to bio i Papin cilj.
Njegov govor je bio ekvivalent Miloševićevog Neće više Srbe niko da tuče na Kosovom Polju. Čak je i nezavršeno stoljeće isto: četrnaesto.
Onda smo slušali Ahmadinedžada, iranskog predsjednika, kako kaže da se Izraelu ne moze opraštati odvratno ponašanje, samo zbog holokausta, ako se isti ikada desio. Sa užitkom, i vragolastim osmjehom na licu, ponovio je svoju trademark izjavu usred New Yorka, u dvorani pred barem tuce preživjelih bivših logoraša iz nacističkih koncentracijskih logora.
Sigurno je i on sretan da mu supruga nije ni Srbin, ni Židov.
Dječji pokloni s rokom valjanosti
Taman kad smo pomislili da je to dosta gadosti za jedan tjedan, predsjednik Pakistana, Musharaff, kojeg protivnici zovu Busharaff, zbog pseće lojalnosti Bushu, izjavio je za američku CBS tv-mrežu, kako je busheva administracija prijetila Pakistanu bombardiranjem (omiljena izjava: vratit ćemo vas u kameno doba) nakon 11. rujna 2001., ukoliko on ne pruži potpunu podršku SAD-u, uključujući predaju pakistanskih granica pod kontrolu američkih trupa.
U Libanonu danas pronalaze ne-eksplodirane komponente američkih kazetnih bombi, tisuće takvih, koje će godinama, poput mina, ubijati i osakaćivati nevine civile, najviše djecu. Izraelci su ih davno uvezli, pa im je prošao rok upotrebe. Te bombe zaista imaju datum - rok valjanosti - otisnut na sebi.
Vladavina zakona je floskula izmišljena u propagandne svrhe. Vladavina sile je ono u što američka vladajuća klasa vjeruje, Ahmadinedžad nije u krivu oko toga. Sokrat je lijep za učiti u školi o njemu, no Trasimah je koristan za život. Kao i Machiavelli. Bombe koje dolaze sa rokom upotrebe pokazuju visok stupanj pažnje koju imperij pridaje centralnoj premisi svoje vodeće uloge u svijetu, tj. vojnoj sili kojom mogu svakoga vratiti u kameno doba. Ili barem u četrnaesto stoljeće.
Tko nije s nama, taj je protiv nas: da li se papa Benedikt svojom izjavom u Regensburgu, baš prije svoje posjete pravoslavnom papi u bivšem Konstantinopolu, danas Istambulu, približio tome da je s nama, što papa Woytila, protivnik rata u Iraku, nije bio? Iranski papa Al Khamenei misli da jest. Izjavio je kako je Benediktov govor na liniji američke politike. U svakom slučaju, daje ideološku dubinu Bushevoj upotrebi sile protiv muslimanskih zemalja, ukoliko je već ne opravdava direktno. Zašto Papa nije spomenuo Križarske ratove? Zašto nije spomenuo Svetu Inkviziciju? Nisu se u četrnaestom stoljeću jedino muslimani ponašali krvoločno i širili svoju vjeru mačem...
Ispravno je stoga protumačiti da je izjava namijenjena provociranju Irana da učini neku glupost i okrene cijeli ne-islamski svijet protiv sebe. No, iako je izjava ispravno protumačena od njegovih šefova, Ahmadinedžad se i dalje šeće po svijetu kao slon u porculanskoj radnji, kao neobrijani Bush bez kravate koji iza sebe ima 90 puta manju ekonomiju.
Preradikalni Ahmadinedžad
Za njega se sumnja da je bio jedan od studenata koji su 1979. držali glave američkih diplomata u vrećama 18 mjeseci, kao što Amerikanci danas drže svoje zatočenike u Guantanamu, vraćajući milo za drago Islamu. Neki komentatori na TV, kao izvjesni stari punker, Glenn, na CNN-u, zovu ga predsjednik Tom, odbijajući mučiti se sa izgovorom njegovog kompliciranog imena. Nije isključeno da je student Tom, baš zbog svog fantastičnog bezobrazluka, instrumentaliziran od svojih profesora u Qumu, kao najbolja medicina protiv Bushevog bezobrazluka.
Američke TV mreže ga svakodnevno ocrnjuju citirajući njegove izjave o Židovima i Izraelu. Sad su iskopali da je on član neke tajne sekte Hodžaina, koju je Khomeini čak nekoć bio zabranio kao previše radikalnu. Pa i Bush je član tajnog udruženja Skull & Bones, ne? Baš su se našli. Ahmadinedžadov problem je što on svojim izjavama o holokaustu odbija Bushove protivnike još više nego Bushove saveznika, koji sami, kao fašisti, možda potajno i dijele Ahmadinedžadovo razmišljanje o toj temi.
U američkim progresivnim krugovima je popularan venecuelanski predsjednik Hugo Chavez. Tokom ekonomskog sastanka u Argentini, na kojem su Busha morali štititi od pobješnjelog naroda, Chavez je održao govor na stadionu pred 25 tisuća ljudi sa Castrovom kapicom na glavi, a venecuelanska naftna kompanija u SAD-u, CITGO, daje lož ulje siromašnim slojevima na istočnoj obali s popustom.
Osim što je u svom govoru na otvaranju Generalne skupštine UN-a (i to se dogodilo prošli tjedan) nazvao Busha đavolom, citirao je Noama Chomskog iz njegove nove knjige o američkom hegemonizmu. Knjiga je trenutačno postala najprodavanija knjiga na amazon.com. Chavez, za razliku od Busha, Ahmadinedžada i Benedikta, izgleda barem živi u istom stoljeću kao i mi, obični smrtnici, koji sačinjavamo 90 posto žrtava modernih ratova. Nakon toga je otišao u Harlem razgovarati sa američkom sirotinjom.
Ropotarnica povijesti
Narod ga je primio kao da je drug Tito. Političari, međutim, čak žestoki protivnici Busha, kao kongresmen Rangel, ljutito su se osvrnuli na posjet: što ćeš ti u mom dvorištu vrijeđati mog predsjednika? Vjerojatno se Rangel napujdao što mu Chavez nije dao neko posebno mjesto u svojoj posjeti. Istina je međutim da su američki kongresmeni i senatori sebe učinili irelevantim promatračima Bushove destrukcije kako svjetskog mira, tako i američkog ustava i političkog sistema svojim ponašanjem, koje u najbolju ruku podsjeća na Chamberlaineovo popuštanje Hitleru.
Prema anketi New York Times / CBS News, samo 25 posto američkih građana tvrdi da njihovi skupštinari - kongresmeni i senatori - obavljaju dobar posao. Čak ni predsjednik Bush nije nikada imao tako nisku stopu povjerenja. Međutim, ne nadajmo se velikim promjenama na izborima u studenom: američka politička vlastela si je tako iskrojila izborne okruge protiv svih zemljopisnih zakonitisti da je gotovo nemoguće da demokrat pobijedi u republikanskom okrugu i obrnuto, garantirajući zacementiranost 50:50 podjele zemlje: od demokracije su prvo napravili dvo-partijski sistem, a u zadnjih 20-30 godina uspjeli su od dvo-partijskog sistema napraviti što je u stvari, po svemu osim imenu, jedno-partijski. Sudbinu jedno-partijskih sistema znamo: ropotarnica povijesti.
No, kad čujemo Imama u Somaliji kako proglašava da je dužnost svakog muslimana koji se nađe u blizini pape Benedikta da ga smjesta ubije, moramo zaključiti da je Papa bio u pravu: Islam nije završio 14. stoljeće, nije prerastao ideju da je nasilje dozvoljeno u religijske svrhe, i stoga njegovi narodi nisu sazreli da se igraju tehnologijama 20. stoljeća. Kao što djeci ne dajemo u ruke šibice ili upaljače, tako Iranu ne možemo dozvoliti da ovlada nuklearnom energijom. Za naše i njihovo dobro. Ovaj paragraf može zvučati vrlo primamljivo svakom militantnom desničaru, ako se izvuče iz konteksta.
Jednakiji od drugih
Kontekst je da je Iran reagirao na Papinu izjavu politički vrlo zrelo, bez paljenja crkava i ubijanja časnih sestara, diplomatskom notom predstavniku Vatikana, protestom studenata i političkim komentarom Al Khameneia. Zašto Iran ne bi smio proizvoditi vlastito nuklearno gorivo? Zašto ne bi smjeli imati nuklearnu bombu? Pakistan je ima. Indija je ima. Izrael je ima. Neće biti nikakve znatne promjene u svijetu, ako je i Iran ima.
Činjenica jest da bi Iranu bilo pametnije graditi rafinerije za naftu nego nuklearne elektrane i da će ih njihove nuklearne ambicije u najbolju ruku ekonomski koštati. Gotovo izgleda kao da njihovo političko vodstvo mora gajiti te ambicije isključivo zbog toga što se Zapad tome protivi. Ahmadinedžadovo ponašanje definitvno svjedoči da je njihov politički kredibilitet izgrađen na opoziciji prema Zapadu. Njihova neupitna propast dolazi iz toga da su sebe politički definirali kao anti-Zapad umjesto kao pro-Iran. Revolucija koja traje! Sjećate li se te floskule iz SFRJ osamdesetih? Trajala je deset godina, ne?
Američka propast, kao i propast Sovjetskog Saveza, proizlazi iz ne-održivosti troškova ratovanja. Slabašnu ekonomiju SSSR-a je dokrajčio rat u Afganistanu. Najmoćniju svjetsku ekonomiju SAD ce dokrajčiti rat na Bliskom Istoku - koji uključuje Afganistan, ali i mnoge druge zemlje na spisku bomboljubaca u Bijeloj Kući. Ne mogu osvojiti Iran, jer nemaju dovoljno vojnika niti da održe okupaciju Iraka - gdje je građanski rat već počeo - i Afganistana. Ali mogu bombardirati: Iran, Siriju, Pakistan, itd. Irak i Afganistan konzumiraju više od 100 milijardi dolara američkog budžeta - više od iranskog bruto-nacionalnog proizvoda. No to je tek početak u glavama Armitagea, Chenneya, Gonzalesa i drugih loših vojnika, a odličnih huškača....
Papa se ispričao
National Intelligence Estimate - zajednički izvještaj 16 američkih špijunskih agencija (čak 16, a nikakve koristi od njih 11. rujna 2001.) o kojemu danas piše New York Times, dakle friško na stolu vozda Busha, zaključuje da je opasnost od terorističkih napada na Ameriku i američke interese u inozemstvu porasla uslijed američke okupacije (koju, u skladu sa službenom linijom, zovu borbom za slobodu...) Iraka. Nedvosmislena poruka američkih obavještajaca američkom političkom vrhu je da je američko prisustvo u Iraku radikaliziralo islamski svijet, i pogoršalo sigurnosnu situaciju za SAD. To jest, dogodilo se upravo obrnuto od onoga što su Bush i Cheney obećavali svom narodu da ce postići oslobađanjem Iraka.
Iran je tokom boravka svog predsjednika u New Yorku obavio vojne manevre. Posebno su nam svima pokazali na televiziji doma proizvedene krstareće projektile koji su navodno nevidljivi na radaru i mogu pogoditi višestruke ciljeve, tj. daje se do znanja Amerima da im mogu spržiti nosače aviona u Perzijskom zaljevu i preko noći im skresati krila - ako ne poslati ih u kameno doba, ono barem poslati ih u klub sa bivšim Sovjetskim Savezom.
Najveća novost od Svete Stolice je da se Papa ipak ispričao muslimanima i to se ispričao odmah, nakon dva dana, a ne nakon nekoliko desetljeća, kao što se Sveta Stolica ispričala Židovima, za revnost klera tokom holokausta, ili stoljeća, koliko je trebalo da se ispriča istima za laži širene tokom srednjeg vijeka kako piju krv kršćanske djece za Bar Mitzvah. Neki islamisti nisu zadovoljni, međutim: kažu Papa se trebao dublje ispričati. Trebao je priznati grešku. Što je nemoguće, jer je Papa, prema crkvenoj dogmi, nepogrešiv. Cheney misli da bi slična dogma trebala važiti i za instituciju američkog predsjednika. Bože nas sačuvaj svijeta u kojem živimo. Dobro je živjeti u zemlji u kojoj je rat već prošao. Zato valjda toliko Engleza kupuje kuće na hrvatskim otocima.
