Dodatna je strahota navodne dileme oko izbora između života i tuđe smrti, to što je Puljić vjerojatno propovijedao istovremeno dok je Benedikt XVI aka papa Ratzinger sa svog rimskog balkona, prije nedjeljnog Angelusa odaslao svoj apel u obranu života kojeg propovijeda svake prve nedjelje u veljači, na tzv. Dan života (Giornata per la Vita) . Svatko bi se, prema vlastitim mogućnostima, zvanju i nadležnostima trebao stalno zalagati za ljubav i služenje životu…., obznanio je Ratzinger urbi et orbi. Dok rimski papa slavi život, jedan lokalni biskup životu pretpostavlja smrt u ćudoređu. Umjesto da proklinje muško nasilje nad ženama, što crkveni oci prerijetko čine. Kad bi se upustili u taj eksperiment, doveli bi u pitanje previše toga o čemu ovise njihove egzistencije - patrijarhalnu hijerarhiju na kojoj su njihova crkva i vjera utemeljeni, a u sebi nose potencijal za nasilje. I u jednom ranijem napisu, Slobodna Dalmacija, pišući o pogrebu Kristine Šušnjare, navodi slične riječi msgr. Ivana Ćubelića, generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije. Pokopu su, uz tri tisuće ljudi, prisustvovala 23 svećenika, sinjski gvardijan Božo Vuleta, Radojko Vidović iz crkve sv. Petra, itd. Monsignor Ćubelić, međutim, ipak je izrekao i nekoliko prikladnih riječi o koje bi se mogle iščitati i kao poruka pastvi protiv nasilja nad ženama. Slaba u usporedbi s veličanjem časne smrti. Na prvi pogled, u ovoj diskrepanciji između centra koji propovijeda ljubav prema životu i provincije, ima dovoljno elemenata za prijavu lokalnih službenika vrhunskom poglavaru Katoličke crkve.
No, bio bi to brzopleti zaključak, jer Ratzingerov govor ima i očekivani nastavak: ….(voljeti i služiti životu) od začetka do prirodnog okončanja. Pa čak i tu bismo msgr-a Puljića mogli pozvati na odgovornost. Kristina Šušnjara nije umrla prirodnom smrću, već joj je život, za kojeg se žestoko borila, oduzeo mladić kojeg susjedi i znanci opisuju kao mirnog i brižnog sina i mještanina, lako moguće i polaznika nedjeljnih propovjedi. Međutim, rastao je u okruženju u kojem se muškost poistovjećuje s nasiljem, o čemu svjedoči i njegova obrana: Kakav bih ja to muškarac bio da nisam pokušao. O tome nije zabilježena propovjednička riječ msgr-a Puljića, a nije ni neophodna ako još pomnije analiziramo Ratzingerovu poruku o ljubavi i služenju životu, povodom Dana života. Jer ona ipak ima specifičan fokus i nije univerzalna poruka ljubavi. Ljudski život, naglasio je papa Benedikt XVI, napose treba poštovati, štititi i njegovati kad je ugrožen, bilo prije rođenja, ili u konačnoj fazi. I tu je ona kontroverza koja se trajno provlači kroz učenje katoličke crkve o svetosti života od začeća do smrti. Na kraju, sve se ipak svodi na to da i nerođeni život vrijedi više od života već rođene žene, da su čast i ćudoređe vrjedniji od života žene i da je mučenička smrt jedne žene vrjednija od života silovane žene. To je u nedjelju propovijedao i dubrovački biskup Puljić, a to nam, implicitno iz crkve poručuju svaki puta kad o pobačaju govore kao o sastavnom elementu kulture smrti. Ovoga puta barem je jasno izbilo na vidjelo o kakvom je poretku vrijednosti riječ. Nejasno ostaje jedino zašto na ovakvu eksplicitnu mizoginiju ne reagiraju institucije države koja svećenicima daje plaću, plaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Mnogo češće i mnogo više nego ženama.
