Mahmud Abas, predsjednik Palestinske uprave i Palestinske oslobodilačke organizacije, predat će 23. rujna UN-u zahtijev za priznavanje palestinske države u granicama iz 1967. U Kairu je prethodno dobio jednoglasnu podršku Arapske lige.

Panarapska je organizacije naime još 2002. godine isto predložila Izraelu, a za uzvrat u ime svojih članica nudila potpisivanje mira, sigurnosne garancije i punu normalizaciju odnosa.

mahmoud_abbas.jpg

I sporazum iz Osla između Izraela i POO-a iz 1993. godine trebao je pregovorima između strana potpisnica voditi ka stvaranju nezavisne Palestine. POO je tada priznala izraelsku državu, a Izrael je priznao POO, kojem je omogućeno uspostaviti nominalnu palestinsku samoupravu nad teritorijem, kojega su Izraelci okupirali 1967., dakle nad Zapadnom Obalom i Gazom, dok je Istočni Jeruzalem nešto kasnije jednostrano amputitran, i proglašen dijelom"jedinstvene i vječne" izraelske prijestolnice.

Ultranacionalistička Netanyahuova vlada pokušava svim sredstvima onemogućiti palestinsko-arapski naum

Od 1993. do prošle godine dvije su strane sa kraćim ili duljim prekidima pregovarale pod dirigentskom palicom Washingtona. Za to je vrijeme Izrael širio svoja naselja po Zapadnoj obali. Podigao je i tzv. Zid razdvajanja s kojim je zašao duboko u tu palestinsku oblast. Sa svojim strateškim cestama i kontrolnim punktovima dodatno ju je isparcelizirao na nekih četrdeset međusobno nepovezanih jedinica. Pregovori su mu služili za pokriće uporne teritorijalne ekspanzije. Čak kada su Izraelci pred početak posljednje runde pregovora "djelimično zamrznuli" izgradnju, to se zamrzavanje nije odnosilo na Jeruzalem i na divlje naseljeničke naseobine. U rujnu 2010. nisu obnovili tu djelimičnu mjeru i istovremeno su objavili planove za izgradnju novih naseljeničkih objekata. Tada je POO prekinula pantomimu besmislenih pregovora. Tražila je zamrzavanje tih planova. I Obamina je adminstracija tada pokušala obuzdati graditeljski žar Netanyahuove vlade, ali bez uspjeha. Zvanično SAD podržavaju princip Dvije države. Sam Obama je to naglasio kada se 2009-te, boraveći u Egiptu pred prepunim auditorijem Kairskog sveučilišta, izjavio da je bezdržavni status Palestine "nepodnošljiv", i podržao "legitimne težnje" Palestinaca za uspostavljanjem vlastite države u granicama iz 1967. Ponovio je to drugim riječima početkom ove godine pred Generalnom skupštinom UN-a. Turski je premijer Erdogan u istoj sveučilišnjoj dvorani u Kairu, govoreći o pravu palestinskog naroda na samoopredijeljenje, doživjeo ovacije. Prethodno je na sastanku Arapske lige pružio punu podršku Turske nastojanjima Palestinaca za stvaranjem nezavisne države.

Izraelsko-američka kontraofanziva 
netanyahu.jpg

Prema tvrdnjama Palestinaca - 126 članica svjetske organizacije je u proteklim godima bilateralno priznalo njihovu državu ili obećalo podržati sadašnji zahtijev POO-a

Sam Abas je izložen strahovitom političkom pritisku. No, prije polijetanja za New York, u TV govoru iz Ramalaha potvrdio je da će -  uprkos svemu predati generalnom sekretaru UN-a Ban ki-moonu zvaničan zahtijev za priznavanje "suverene i nezavisne palestinske države" -  dakle za punopravnog člana svjetske organizacije, sa zahtijevom da ga stavi na dnevni red 15-članog Vijeća sigurnosti. Pošto je izvjesno da će SAD uložiti veto - znači da će se konfrontirati sa Amerikom, svojim najvažnijim financijerom. Veto bi mogla upotrijebiti i Velika Britanija. Francuska  se još premišlja. Rusi i Kinezi će po svoj prilici podržati palestinski prijedlog.  Dakle, bez obzira kako budu glasali nestalni članovi Vijeća - prijedlog će biti odbijen.

Tada Abasu, koji istupa u ime POO, čiji je predsjednik (POO ima u UN-u status nedržavnog promatrača), preostaje obraćanje sa istim zahtijevom Generalnoj skupštini UN-a. Prema tvrdnjama Palestinaca - 126 članica svjetske organizacije je u proteklim godima bilateralno priznalo njihovu državu ili obećalo podržati sadašnji zahtijev POO-a. Da bi dobili dvotrećinsku podršku Generalne skupštine, potrebno im je svega tri glasa (UN danas ima 193 članica). Sa dvotrećinskom rezolucijom priznanja - odluka postaje obvezatna za svjetsku organizaciju. Međutim, i u tom slučaju je mora ratificirati Vijeće sigurnosti. Dakle, procedura konačnog priznavanja se može odugovlačiti u nedogled. Rezolucija koja je prihvačena samo prostom većinom ima samo savjetodavni karakter.

Palestinsku će državu svojim glasovima podržati ogromna većina zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike. Dodatne glasove bi mogle osigurati neke europske zemlje. Norveška, koja je odigrala ključnu ulogu u izraelsko-palestinskim pregovorima, što su doveli 1993. do potpisivanja njihova sporazuma, je već potvrdila da će glasati Za. Italija, Nizozemska, Češka republika i Poljska se protive; zbog poznatih povijesnih opterećenja i Njemačka bi mogla isto postupiti. Većina članica EU se međutim još nije izjasnila i oklijeva. Više ih brine problem javnog pokazivanja njihova nejedinstva i moguća konfrontacija sa američkim saveznikom nego sam meritum glasanja.

Koliko sam mogao pratiti - i države slijednice SFRJ neće istovjetno glasati. Izraelski je ministar vanjskih poslova Lieberman u lipnju obišao Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru. Pamtim tadašnju izjavu njegovog hrvatskog kolege Jandrokovića iz koje proizilazi da RH neće priznati nezavisnu Palestinu. Uprkos tomu što se sama Hrvatska otcijepila od tadašnje zajedničke države referendumom o samoopredijeljenju. I, da podsjetim, RH je priznala nezavisnost Kosova. Srbija će vjerojatno baš zbog Kosova glasati zajedno sa nesvrstanim. Slovenija će se po svoj prilici pridružiti većinskoj struji u EU. Bosna i Hercegovina, koju je Abas obišao, će glasati Za. Za Crnu Goru i Makedoniju ne znam.
Ni jedno pitanje koje se našlo na dnevnom redu svjetske organizacije od kraja hladnoga rata do sada nije izazvalo takve političke polarizacije na međunarodnoj raznini.

Pritisci na Abasa i pokušaji iznalaženja "kompromisa"

Ni jedno pitanje koje se našlo na dnevnom redu svjetske organizacije od kraja hladnoga rata do sada nije izazvalo takve političke polarizacije na medjunarodnoj raznini

Motajući se na relaciji izmedju Tel Aviva/Jeruzalema i Ramalaha, izaslanik bliskoistočnog Kvarteta (UN, EU, SAD i Rusija) Tony Blair (iako ovoga puta nije istupao u njegovo ime)  istakao se tiradama o štetnosti palestinskog zahtijeva i gurao projekat obnavljanja direktnih pregovora. Katherine Ashton, koja predstavlja Europsku uniju u Kvartetu, je u Kairu pokušavala objasniti generalnom sekretaru Arapske lige Nabilu El-Arabiju i Mahmudu Abasu kako bi im bilo bolje da Palestinci ne traže punopravno članstvo u UN-u, već samo status države-promatrača. To bi toj državi omogućilo pristupanje izvjesnom broju međunarodnih organizacija, kao što su Međunarodni monetarni Frond i Međunarodni krivični sud. Američki izaslanici za Bliski istok su bili manje suptilni. Prijetili su Abasu obustavom financijske pomoći Palestinskoj upravi - uskraćivanjem 500 milijuna dolara godišnje. Plus, više je puta ponavljano - SAD će uložiti veto u Vijeću sigurnosti UN-a. 

Upregnut je i Blairov Kvartet, koji zasijeda u New Yorku, gdje se vodi posljednja bitka za iznalaženje "kompromisnog" riješenja, koje bi Obaminu administraciju oslobodilo potrebe korišćenja vetoa u Vijeću sigurnosti. Blokiranje palestinske nezavisnosti američkim vetoom bi navukao Washingtonu odijum, ne samo Arapa i muslimana, već i dobrog dijela svjetske javnosti. Amerika bi izgubila posljednje mrvice kredibiliteta u tzv. posredovanju izmedju Palestinaca i Izraelaca. Eksponirala bi se kao otvoreni saveznik Izraela.

izraelgazagranica_afp625.jpg

Možda će Abas u posljednjem trenutku popustiti pred pritiscima i reterirati. Može, na primjer odlučiti preskočiti Vijeće sigurnosti kako ne bi antagonizirao Amerikance i doveo u neugodnu situaciju Europljane. Može se također dogoditi da palestinski prijedlog ne dobije dvotrećinsku većinu u Generalnoj skupštini. No, bez obzira na omjer glasova - Palestinci zaslužuju nezavisnu državu. To je njihovo neotuđivo pravo.

Ključne riječi: izrael, UN, palestina, POO
<
Vezane vijesti