Brazil ima nogomet, Švedska ima dizajn, Izrael ima ples. Suvremeni ples. Naravno, neće mnogi kad se spomene Izrael pomisliti odmah baš na ples: prije će to biti - Sveta zemlja, ili rat, ili nešto treće. Kao i Sadeh21, i Icetree je ponešto prigušeniji, metatekstualniji od onoga što smo do sada imali priliku gledati od tendema Pinto-Pollak, koja je svoj međunarodni uspjeh i počela baš u Zagrebu – otkačeno britkog Oystera ili zaigrano nježnog Shakera, no jednako je kreativno raskošno i nastalo u međudjelovanju raznolikih umjetnosti
I nije da Izrael nema još štošta iznimno, u znanosti, književnosti, glazbi, filmu... No, teško da postoji zemlja u svijetu u kojoj je danas bilo koji oblik suvremene umjetnosti, a možda i bilo čega suvremenog, toliko zastupljen po stanovniku i metru četvornom u tako vrhunskom obliku, i u tako samosvojnoj, unutar sebe raznolikoj i bogatoj, a prepoznatljivoj formi, kao što je to slučaj sa suvremenim plesom u Izraelu.
Istovremeno mlada umjetnička disciplina, mlađa i od filma, a s najstarijom i najbogatijom tradicijom, suvremeni ples je čudesna umjetnost; vjerojatno, kako smo već pisali, baš povodom jedne predstave slavnog izraelskog koreografa Ohada Naharina, najsuvremenija od svih suvremenih umjetnosti, prvenstveno zbog važnosti koje ljudsko tijelo i njegove (ne)mogućnosti sve više dobijaju u ovom vremenu mašine i tehnologije.
Niti jedna druga umjetnost, već neko vrijeme, ne bilježi ni blizu takve proboje, takav razvoj, da ne kažemo napredak, ne pruža takve izazove i ne donosi takve uzlete kao što je to suvremeni ples. To je jedna od onih neprocjenjivih manifestacija ljudskog duha, poput ljubavi, znanja..., koje se i dalje množe dijeljenjem...
Bilo bi, svakako, nepravedno tvrditi kako je sve to vezano samo uz Izrael: Francuska je i danas nekakva centrala, njemački, švicarski, belgijski i nizozemski koreografi i ansambli su nezaobilazni, Britanija snažna, Austrija utjecajna, Španjolska poticajna, Italija stabilna, Sjeverna Amerika, u posljednje vrijeme više Kanada no SAD, i dalje važna, Skandinavija sve bolja i prisutnija, a i na ostalim kontinentima bi se našlo sjajnih autora i djela... Zagreb to danas ne samo da nije, nego je i takozvani grad, koji, eto, odnedavno ima i Odsjek plesa na Akademiji dramske umjetnosti, ali u kojemu nitko, osim učenika srednje škole primijenjene umjetnosti što ih je dovela nastavnica, nije bio zainteresiran za ono što je o svom radu, dan nakon predstave, u ZPC-u imao za reći karizmatični i posvećeni, izuzetno pristupačni Avshalom Pollak
No, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela ima jednu dodatnu dimenziju, koja umjetnosti (naizgled?) nije uvijek nužna, ali je iznimno dragocjena – dimenziju nezaustavljivog pokreta, talasa (žao mi je, čistunci, ovdje ova riječ ima bolji ritam), snažnog povezivanja i zajedništva, što bi se popularno reklo – sinergije, koja kao cjelina uključuje mnogo i mnoge, na dobrobit i pokreta i pojedinaca. Pokreta koji može biti njegovan, može biti osnažen i profinjen, no koji ne može biti proizveden, niti repliciran, pa ni zloupotrebljen.
Ovaj, neki će možda reći, preponeseni uvod, koji bi se mogao, a jednom i hoće, i produbljivati, u najnovije su vrijeme potaknule dvije predstave suvremenog plesa izraelskih koreografa i skupina, viđene u dva, s jedne strane posve različita, a s druge gotovo identična konteksta: beogradskom i zagrebačkom.
Riječ je o predstavi Sadeh21 Ohada Naharina, igranoj na posljednjem (travanjskom), 16. beogradskom festivalu igre, te Icetree Inbal Pinto i Avshaloma Pollaka, prikazanoj na ovolipanjskom zagrebačkom 36. tjednu suvremenog plesa.
I jedan i drugi autor(i) afirmirani su, višestruko potvrđeni majstori čija djela, ma kako se suvremeni ples činio efemeran (efemerniji i od kazališta), ostaju u gledatelju još mjesecima, godinama, kao djelići, kao osjećaj, kao pokret u vlastitom tijelu. Pa čak kad se zaborave i same koreografije, pogotovu njihovi minuciozni detalji, nikako ne odlazi misao, uvjerenje kako je to nešto o čemu bi se trebalo pisati na sve strane, o čemu bi se trebalo govoriti, raspravljati, što bi trebalo izučavati... Ili, bolje rečeno, što bi se trebalo plesati posvuda, vježbati diljem svijeta, poučavati u svim školama...
Podrazumijeva se, nitko ne očekuje da se vrhunskost spomenutih koreografa samo tako proširi, kao što nitko ne očekuje od (svih) klinaca koji naganjaju loptu po cesti da zaigraju u Barceloni, ili, kao što Ikeine robne kuće ne čine (odmah) od onih koji u njima kupuju skromne i poštene ljude.
Ali, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela već neko vrijeme ima u sebi nešto toliko ljudsko, univerzalno, nešto bitno, nešto što kao da ne dolazi do riječi/pojavljivanja tako jasno i snažno baš nigdje drugdje i ni u čemu drugome, a odnosi se na čitav svijet, na svakog čovjeka, poput arapskih matematičara, (njemačkog) glazbenog baroka, ruskih pisaca (bogotražitelja), pariškog početka 20. stoljeća, modernističkog filma...U prvi mah, nameće se (popularna) riječ nestvarno, ali Icetree je sve samo ne "nestvaran": toliko je profinjen, da se čini nestvaran, no, baš je u tomu bit – što je profinjeniji, delikatniji, to je stvarniji
Netko bi rekao kako je sve to razumljivo, povezano baš s ratom i sa Svetom zemljom, s nevjerojatnim ujedinjavanjem najogoljenije fizikalnosti, nerijetko životno ugrožene tjelesnosti i najdublje, neizrecive drevne mistike, no, ima tu još nešto. Nešto suvremeno.
Sve to prisutno je i u Sadehu21 Ohada Naharina, kao i u većini njegovih djela: premijerno izveden 2011. godine od njegove matične Kompanije Batševa, komad je to koji su u ogromnom beogradskom Sava centru besprijekorno utjelovili mladi plesači iste skupine, članovi Batševa ansambla, ponudivši rijedak spoj svježine i dubine, pa i ozbiljne težine, kakva se (k)od mladosti baš i ne očekuje, no koju su iznijeli prepoznatljivo elegantno i cjelovito upravo zahvaljujući razuđenoj i razgranatoj, gotovo bismo rekli otvorenoj, no svejedno preciznoj strukturi.
Znatno svedeniji i od slavnog Naharinovog Minus jedan (Deca dance), prije pet godina također viđenog na BFI-ju, u istom prostoru, ali u izvođenju montrealskog Velikog kanadskog baleta, Sadeh21 je i na neki način i apstraktniji, nenarativniji, poput nekog, unutarnjim kretanjem ocjelovljenog niza fragmenata, odjeljaka ("sadeh" na hebrejskom znači list rukopisa, odjeljak), neočekivanih eksperimen(a)ta kojima je zajednička fascinacija plesačem, prisustvom i iskustvom upisanim u tijelo, te njihovim međusobnim odnosima u kretanju.
Kao i uvijek kod Naharina, pa i većine ostalih izraelskih koreografa, važan aspekt u predstavi ima veza muškarca i žene, partnerski odnos, ljubavi i mržnje, suradnje i nadigravanja, kao i relacije grupe i pojedinca, u svim mogućim i nemogućim varijantama, aspektima i razinama, a velika pažnja posvećuje se i svjetlu, i glazbi, pa i kostimografiji, koja u Sadehu21 ne može biti minimalističkija no što jeste, no još uvijek je značajna, prvenstveno zbog uloge boja.
Osim toga, Sadeh21 je i nešto poput udžbenika gage, Naharinovog "inovativnog jezika pokreta, zasnovanog na istraživanju povećanja senzacije i mašte, kroz koji se stječe svijest o formi, pronalaze novi obrasci kretanja i prevazilaze zacrtane granice", a koji diljem svijeta primjenjuju Kao i uvijek kod Naharina, pa i većine ostalih izraelskih koreografa, važan aspekt u predstavi ima veza muškarca i žene, partnerski odnos, ljubavi i mržnje, suradnje i nadigravanja, kao i relacije grupe i pojedinca, u svim mogućim i nemogućim varijantama, aspektima i razinama, a velika pažnja posvećuje se i svjetlu, i glazbi, pa i kostimografijiirazvijaju profesionalni i ini plesači.
Radionice gage već se neko vrijeme povremeno održavaju u beogradskoj Nacionalnoj fondaciji za igru, koju, kao i Beogradski festival igre, vodi Aja Jung, i u kojoj je proljetos i sam Ohad Naharin održao sat, no, na žalost, ništa slično ne postoji još uvijek nigdje u Hrvatskoj.
Bilo je, naravno, za očekivati da se nešto takvoga vremenom pojavi i u Zagrebačkom plesnom centru, onda kad je on ustanovljavan i otvaran, pa i neko vrijeme nakon toga, dok sve nije zaustavila već očito okoštala agramerska (najgora) kombinacija ambicioznosti i ignorancije, netalentiranosti i oportunizma, periferijalnosti i megalomanije, nikad bolje otjelovljena do u trenutačnom glavnom gradskom "dotepencu".
No, kako sve još ipak nije gotovo, u istom tom ZPC-u o svom je stvaralaštvu na Tjednu suvremenog plesa govorio jedan drugi, mlađi izraelski koreograf, Avshalom Pollak, kojemu je večer prije u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu izveden komad Icetree, navodno zadnji što ga je kreirao zajedno sa svojom dugogodišnjom partnericom, koreografkinjom Inbal Pinto, za zajednički stvorenu kompaniju koju odnedavno vodi sam.
Foto: Icetree
Koliko god da je sve što se tiče suvremenog plesa i inače teško pretočiti u riječi, još je teže pisati o tom djelu koje su Pollak i Pinto za svoju trupu razvili iz Rushes, rađenog s Robbyjem Barnettom za u SAD-u stacionirani Pilobolus Dance Theatre. Ali, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela već neko vrijeme ima u sebi nešto toliko ljudsko, univerzalno, nešto bitno, nešto što kao da ne dolazi do riječi/pojavljivanja tako jasno i snažno baš nigdje drugdje i ni u čemu drugome, a odnosi se na čitav svijet, na svakog čovjeka
U prvi mah, nameće se (popularna) riječ nestvarno, ali Icetree je sve samo ne "nestvaran": toliko je profinjen, da se čini nestvaran, no, baš je u tomu bit – što je profinjeniji, delikatniji, to je stvarniji.
"Icetree je fascinantni put otkrivanja, zaranjanja u arheološke slojeve Inbal Pinto i Avshalomovog zajedničkog rada. Na kontroliranoj udaljenosti zajedno se vraćaju ka poznatim krajobrazima; poput otvaranja pisma iz daleke zemlje, iz drugog vremena, koje se rastapa u sadašnjosti, stvarajući potpuno drugačije iskustvo i ponovno izmišljajući same sebe".
Tako stoji u službenom materijalu predstave, a treba dodati i kako bi taj filigranski rad, u kojemu ima i amblematskih stolica, kao i kuferaša, nekadašnje (Srednje) Europe..., možda ipak mogao stati u jednu riječ - ljubav, sa svim njezinim nesagledivim bogatstvom značenja, te, ponajprije, s jasno impliciranom harmonijom i ljepotom posvuda "u zraku".
Kao i Sadeh21, i Icetree je ponešto prigušeniji, metatekstualniji od onoga što smo do sada imali priliku gledati od tendema Pinto-Pollak, koja je svoj međunarodni uspjeh i počela baš u Zagrebu – otkačeno britkog Oystera ili zaigrano nježnog Shakera, no jednako je kreativno raskošno i nastalo u međudjelovanju raznolikih umjetnosti – plesa, glazbe, filma, književnosti, animacije (koje je ovaj put autor Peter Sluszka), što svjedoči o rijetkoj svestranosti i širini autora, ali i faktičkom jedinstvu u/Umjetnosti. No, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela ima jednu dodatnu dimenziju, koja umjetnosti (naizgled?) nije uvijek nužna, ali je iznimno dragocjena – dimenziju nezaustavljivog pokreta, talasa (žao mi je, čistunci, ovdje ova riječ ima bolji ritam), snažnog povezivanja i zajedništva, što bi se popularno reklo – sinergije, koja kao cjelina uključuje mnogo i mnoge
Prikazan u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, nakon kritičko-pledirajućeg govora voditeljice Tjedna suvremenog plesa Mirne Žagar, koja je još jednom pozvala da se ne gasi manifestacija što je nekad bila jedna od najvažnijih u Europi, Icetree je, zajedno s duhovitim, samo-preispitujućim, "monodramskim" ostvarenjem neumorne Sol Picó One-hit Wonders, te hermetično-elementarnim Fight Bright slovenskog Slovaka Milana Tomášika, doista na trenutak podsjetio kako je nekada izgledao Tjedan, kao i što je značio.
Rekli bismo, gotovo ono što danas znači Beogradski festival igre, koji je možda i zahvaljujući okolnostima, ali sigurno zahvaljujući neprestano prisutnoj agilnosti svoje voditeljice, već postao ono što je TSP mogao doseći, a nije – biti ne samo regionalna, pa ni samo europska, nego svjetska festivalska referenca.
Zagreb to danas ne samo da nije, nego je i takozvani grad, koji, eto, odnedavno ima i Odsjek plesa na Akademiji dramske umjetnosti, ali u kojemu nitko, osim učenika srednje škole primijenjene umjetnosti što ih je dovela nastavnica, nije bio zainteresiran za ono što je o svom radu, dan nakon predstave, u ZPC-u imao za reći karizmatični i posvećeni, izuzetno pristupačni Avshalom Pollak**.Niti jedna druga umjetnost, već neko vrijeme, ne bilježi ni blizu takve proboje, takav razvoj, da ne kažemo napredak, ne pruža takve izazove i ne donosi takve uzlete kao što je to suvremeni ples
Tako je, na žalost, upravo iz tog konteksta zadivljujućeg pokreta izraelskog suvremenog plesa, postala još vidljivija sva balkanska (stvaralačka) tuga: ni TSP za trideset i nešto godina, ni BFI u svjetskom izdanju, nisu, ni jednoj ni drugoj sredini (bili) dovoljni da u njima ozbiljnije (a ne kao izuzetak i eksces) zaživi nešto doista suvremeno (a ne već negdje potrošeno), odnosno da nastane nešto neupitno vrhunsko.
To naravno, nikako ne znači, niti da dva festivala treba međusobno konfrontirati, niti da ih treba gasiti i osporavati. Naprotiv.
