U prastaroj ideologiji bogatih, svaka kuna koju uzmu bogati – društveno je najbolje uložena kuna. Jer oni znaju što će s kunama. Piše Dag Strpić

Svjetski su mediji opet iskazali neupućenost u hrvatske prilike. Ili je možda riječ i o zavjeri s ciljem da se naruši međunarodni ugled Hrvatske i kompromitira njezin zakašnjeli ubrzani ulazak u EU. Podsmijeh upućen Ivi Sanaderu zbog ukidanja Božića – naprosto nije na mjestu. Božića, kakvog takvog, u Hrvatskoj će i ove godine biti. Vlada, zasad, nije promijenila kalendar. A zna se da su neke, zapadnije od naše, i to svojedobno činile. Vlada je učinila nešto drugo, na što bi se dekadentni Zapad mogao samo ugledati. Vlada je promijenila ekonomsku teoriju. Poznato je (iz velike depresije 1929.) da je izlaz iz ekonomske krize dijelom vezan i uz povećanje kupovne moći, te uz vraćanje povjerenja na tržište, uvjerenja da se isplati trošiti. Kako u potrošnji kućanstava, tako i u onoj investicijskoj. Ova posljednja je najveći problem, ali potrošnja kućanstava ne bi smjela biti. Davno prije anticikličkoga Keynesa, dva su kontinentalna europska ekonomska teoretičara došla do statističkog zaključka da su kućanstva – osobito ona s niskim prihodima – primorana skoro odmah potrošiti sve zarađeno. Statistički su sklona potrošnji. U krizi je stoga dobro, koliko je god moguće, povisivati prihode takvih kućanstava. Njihov prihod, i svako njegovo dizanje pogotovo, ima efekt multiplikatora ukupnih privrednih performansi. Jer ubrzava cirkulaciju novca kroz privredu. Svaka kuna za siromašna kućanstva vrijedi kao nekoliko kuna za privredu u cjelini. Svaka takva kuna odmah ide u podizanje prodaje životnih potrepština. A što je takvih siromaških kuna više, to se asortiman tih potrepština širi, na većem broju privrednih sektora prodajne i proizvodne performanse se povećavaju, izlazak iz krize utoliko je bliži. To je tako ne zato što bi siromašna kućanstva bila rastrošna, nego zato što nemaju što uštedjeti. Štednji su skloni bogati. Oni koji, paradoksalno, doista jesu rastrošni. No stara je stvar da bogati uvijek vjeruju kako je sirotinja sirota zato jer se razbacuje. A oni su bogati zato što štede. Pa zato i imaju. Pa onda i investiraju. Pa onda omogućuju zapošljavanje te tako i opstanak siromasima. Stoga je, u prastaroj ideologiji bogatih, svaka kuna koju uzmu bogati – društveno najbolje uložena kuna. Jer oni znaju što će s kunama. Generacije odrasle uz stripove o Alanu Fordu i slične, na ovo će se odmah prisjetiti legendarnog Superhika. Obrnutog Robina Hooda. Zastarjeli Robin Hood je, u davnoj krizi engleske privrede opterećene dažbinama za križarske ratove, otimao od bogatih i dijelio sa siromašnima. Uz potpunu ignoranciju svake ekonomske teorije. Suvremeniji američki Superhik, pun možda i teorijskih promila pa mu se može oprostiti, otimao je siromasima i darivao bogate. Ali koliko god uvijek mamuran, Superhik ipak nije radio u velikoj ekonomskoj krizi. Možda bi kriza čak i njega rastrijeznila. Ona, međutim, tako ne djeluje na ekonomske savjetnike hrvatske Vlade. Ako takvih ima. Štednja bogatih uzimanjem od siromašnih, kako smo vidjeli, nije nikakva novost. Novost koju obznanjuje hrvatska Vlada jest da je upravo to put izlaza iz krize. Po hrvatskoj ekonomsko teorijskoj inovaciji, iz krize se izlazi smanjivanjem kupovne moći stanovništva. Dizanjem, ali ne prihoda siromašnih, nego daljnjim dizanjem od onih koji ionako imaju malo. Već odavna podplaćenom stanovništvu treba zamrznuti plaće, pa na tako zamrznutu kupovnu moć još dodati namete na zdravlje, pušenje... a bit će takvih dosjetki vjerojatno i više. Ne treba oporezivati visoke prihode od svih vrsta imovine – pa samo oni nas drže na životu! Ne treba strateški regulirati poslovanje banaka tako da im se koncesije na hrvatsku platežnu sposobnost uvjetuju domaćim plasmanima visokih profita – pa one su obećale da će biti dobre! Ne treba povećavati državni proračun – mi smo obećali da nećemo (iako sada to svi drugi rade)! Ne treba odgađati infrastrukturne investicije koje će donijeti razvoj (ali kada?)! Čak ni sad ne treba državno poticati naš izvoz, bolje je da de facto potičemo uvoz. Bolje je spašavati inozemni izvoz, to jest uvoz roba u Hrvatsku a inozemno reinvestiranje profita iz Hrvatske. Što na to kazati? Jedino: Hik! I: Super-nazdravlje!