Južna Amerika je "crveni" kontinent. Desnica je svedena samo na Kolumbiju i Čile, s tim da je donedavno jedini desničarki čelnik države bio Alvaro Uribe, predsjednik Kolumbije. Međutim, latinoamerička ljevica nije jedinstveni pojam, puno je tu šarenila. Tu su Michelle Bachelet, donedavna predsjednica Čilea (ali vrlo vjerojatno i buduća predsjednica) i Alan Garcia, predsjednik Perua, čije ekonomske politike su vrlo liberalne. Na drugom kraju spektra se nalazi Hugo Chavez sa svojim najvjernijim saveznicima, Evom Moralesom i Rafaelom Correom. Negdje u sredini se nalaze politike Lule u Brazilu i kirschnerizma u Argentini.
Najveći uspjeh novog vala latinoameričke ljevice je raskid s tradicijom ekonomskog populizma. Međutim, ekonomski populizam nije mrtav, što najbolje pokazuju Hugo Chavez i Cristina Fernandez de Kirschner
Ova podjela latinoameričke ljevice - na liberalnu, umjerenu i radikalnu, dominira medijima. Međutim, ja predložit ću drugu podjelu - na fiskalno odgovornu i neodgovornu ljevicu. Populizam u ekonomskoj politici je dugo bio jedna od glavnih karakteristika latinoameričkih vlada, a osobito latinoameričke ljevice. Osnovni cilj populizma je osigurati kratkoročni rast i redistribuciju dohotka. Inflacija, proračunski deficit i vanjska ograničenja su daleko od prioriteta ekonomske politike populizma.
Ekonomski populizam je zapravo loš keynezijanizam. John Maynard Keynes ruši jedan od temelja liberalne političke ekonomije - Sayev zakon jednakosti ponude i potražnje. Prema Jean-Baptiste Sayu, ponuda stvara potražnju. Dokle god su proizvođači racionalni u odabiru proizvoda koje će proizvoditi, pretjerana proizvodnja (engl. overproduction) nije moguća.
I onda se svjetskoj ekonomiji dogodila Velika gospodarska kriza, koju je najbolje objasnio Keynes, tvrdeći da u ekonomijama postoji "manjak" potražnje. Nije problem u tome da proizvođači proizvode loše ili neadekvatne proizvode, već da kupci jednostavno nemaju čime kupiti te proizvode. U tim situacijama država treba uskočiti, čak i pod cijenu proračunskih deficita. U keynezijanizmu, proračunski deficiti su lijek za duboke krize, i ništa više. U dobrim vremenima, država mora štedjeti kako bi imala čime financirati povećanje državne potrošnje u vrijeme krize.
Ekonomski populizam, pak, okreće Sayev zakon naopačke. Više ponuda ne stvara potražnju, već potražnja stvara ponudu. Bitno je da država počne trošiti jer će ju proizvođači slijediti povećanjem proizvodnje. Međutim, stvarnost je uvijek opovrgavala njihovu logiku. U pravilu je ekonomski populizam bio vrlo uspješan u početku. Međutim, vrlo brzo proizvođači prestaju povećavati proizvodnji i umjesto toga dižu cijene, čime stvaraju inflaciju. Inflacija, zajedno s nagomilanim proračunskim deficitima, dovodi do teške ekonomske krize. To je priča Salvadora Allendea u Čileu početkom sedamdesetih (destabilizacija koju su provodile Sjedinjene Države je samo ubrzala propast) ili Alana Garcije, aktualnog predsjednika Perua, krajem osamdesetih.
Međutim, čini se da je suvremena latinoamerička ljevica ipak nešto naučila od svojih prethodnika. Iako su mnogi ljevičarski vođe pokrenuli mnoge programe poboljšanja položaja siromašnijih slojeva novim socijalnim programima, dio latinoameričke ljevice to ne radi nauštrb dugoročne stabilnosti javnih financija.
Da, Bolivija u doba Eve Moralesa bilježi uglavnom proračunske suficite. Iako Bolivija pumpa proračunska sredstva u socijalne programe namijenjene sirotinji (uglavnom domorodačkog porijekla), istodobno pada udio državne potrošnje (ne računajući socijalne programe) u BDP-u. U prvom Moralesovom mandatu udio državne potrošnje pada s nekih 16 na 13 posto BDP-a. S tim rezultatom bi se ponosila i jedna Margaret Thatcher.
Najbolji dokaz da Evo Morales nije tipičan populist je njegov pokušaj da ukine subvencije na fosilna goriva, čime bi se povećala njihova cijena za 73 posto. Iako je njegov pokušaj propao nakon opće pobune, Evo Morales je ostao odlučan da, jednog dana, provede svoj naum u djelo. Bolivija je važan izvoznik plina, ali je plin u toj zemlji nerealno jeftin zbog vladinih subvencija. Iako bi ukidanje subvencija bio težak udarac na budžet siromašnih i vjerojatno bi dovelo do poskupljenja drugih proizvoda, Morales je svjestan da su reforme nužne.
Još jedna zemlja muku muči sa subvencijama na fosilna goriva, a to je Moralesov vjerni saveznik Venezuela. I dok se Hugo Chavez u svojim govorima obrušio na ovo nasljeđe zemalja izvoznica fosilnih goriva, Chavez za sada nije imao hrabrosti dirati u cijenu goriva. Chavezova Venezuela pati od tipičnih problema ekonomskog populizma, poput visoke inflacije, a i proračunski suficit je rijetkost. Rast ukupne potražnje, što zbog povećanja socijalnih programa, što zbog rasta minimalne nadnice, sve više dovodi do većih cijena a ne do veće proizvodnje. Za sada, Chavez ne pokazuje nikakve naznake da bi radi osiguravanja dugoročne stabilnosti svoje bolivarske revolucije mogao početi provoditi rezove koji se neće sviđati njegovom glasačkom tijelu.
U Argentini je ovo izborna godina, i iako će Cristina vjerojatno pobijediti, njezina pobjeda će više biti posljedica rasula na desnici nego njezine popularnosti. Ukoliko se desnica uspije ujediniti do listopada, Cristinina pobjeda će doći u veliko pitanje. A u takvim uvjetima teško je očekivati od političara da provode rezove. Umjesto da počne rezati državnu potrošnju kako bi riješila problem inflacije, poput Brazila, gdje je nova predsjednica Dilma Rousseff najavila velike rezove u državnoj potrošnji (iako ne u obrazovanju, zdravstvu i infrastrukturnim projektima), Argentina ponovo počinje posezati za novcem centralne banke. Tipično ponašanje za ekonomski populizam.
Correa je odlučio uštedjeti na vojsci i policiji, eliminirajući bonuse koje dobivaju s unaprjeđenjem. U protestima je skoro izgubio glavu. No, ono što je važno u cijeloj priči je da, iako je ekvadorski "socijalizam" na klimavim nogama, ekvadorski predsjednik spreman je nabaciti na sebe bijes moćnih interesnih grupa (ne nužno samo svojih protivnika) kako bi osigurao financijsku stabilnost ekvadorskog zaokreta ulijevo.
Umjesto podjele na liberalnu, umjerenu i radikalnu ljevicu, bolje je latinoameričku ljevicu dijeliti na fiskalno odgovornu i neodgovornu
Umjesto podjele na liberalnu, umjerenu i radikalnu ljevicu, bolje je latinoameričku ljevicu dijeliti na fiskalno odgovornu i neodgovornu. Brazilska ljevica ima pravo provoditi politike koje odgovaraju brazilskom izbornom tijelu, što može biti vrlo različito od politika venezuelanske ili čileanske ljevice. Socijalizam nije "one style fits all" sustav. Međutim, važno je da se sustav ne uruši sam od sebe. Koliko god ekonomske politike ljevičarskih vlada u Čileu, Brazilu i Boliviji bile različite, sva tri modela su, barem za sada, na stabilnim nogama. Ekvadorski put prema socijalizmu je u velikim problemima, ali je barem predsjednik Correa svjestan važnosti stabilnosti javnih financija i spreman je povući nepopularne poteze kako bi osigurao financijsku stabilnost Ekvadora. Na drugom kraju spektra, pak, nalaze se Venezuela i Argentina, čije vlade ne pokazuju spremnost na rezove koji će pogoditi i njihovo biračko tijelo kako bi riješili problem inflacije i proračunskih deficita. Najveći uspjeh novog vala latinoameričke ljevice je raskid s tradicijom ekonomskog populizma. Međutim, ekonomski populizam nije mrtav, što najbolje pokazuju Hugo Chavez i Cristina Fernandez de Kirschner.
