Jedna od nas

Proslava petnaeste godišnjice mature, desetak srednjedobnih žena i muškaraca opet su zajedno nakon obilježavanja prethodne godišnjice, večeraju, pijuckaju i razgovaraju o običnim stvarima koje im obilježavaju životnu svakodnevnicu: poslu, djeci, kreditima. Tijekom vremena razotkriva se potisnuta strana ovog rutinskog druženja. Jedna od njih, s kojom su također proveli srednjoškolske dane, ne sudjeluje na večeri, jer je u međuvremenu preselila u inozemstvo, ali im se, svakom pojedinačno, javila istom e-mail porukom. U njoj im je ispričala svoju, dotad pomno prikrivenu priču o naličju njezinog djetinjstva i srednjoškolskog života. Otac ju je kontinuirano silovao.

Nitko od prisutnih za večerom ne zna kako da započne razgovor o toj spoznaji, svi se čvrsto drže svakodnevnih trivijalija. Postupno se razgovor ipak uskovitla, možda dijelom i zahvaljujući popijenom alkoholu.

Bjelovarski redatelj Đuro Gavran, autor filma "Jedna od nas" prisustvovao je opisanoj večeri, jer bila je to godišnjica i njegove mature. Film je bio premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Sarajevu, a prošli tjedan i na ZagrebDoxu. Premda je autonomno umjetničko djelo, "Jedna od nas" također je i dio kampanje koju je redatelj Gavran pokrenuo u cilju senzibilizacije društva za problem seksualnog nasilja nad djecom. Tema je, naime, duboko potisnuta u društveno nesvjesno, premda UNICEF i Svjetska zdravstvena organizacija iznose podatak da je svako peto dijete iskusilo neki oblik seksualnog uznemiravanja.

Vaša srednjoškolska kolegica i vama se javila, ispričavši nakon petnaest godina svoju nevidljivu priču koja joj je obilježila djetinjstvo i ranu mladost. Priča vas je potaknula na stvaranje filma i pokretanje kampanje. Taj vas je događaj očito snažno potresao?

Potresao me više od svega u životu. To se sve odvijalo u mojoj neposrednoj blizini i u neposrednoj blizini mojih školskih kolegica i kolega, a tek naknadno postao sam svjestan zbivanja. Čovjek sebi ne može pomoći, a da se ne upita kuda je gledao, u čemu je njegova odgovornost i zašto tada, kao srednjoškolac, nije ništa vidio. Naš tadašnji odnos bio je ipak na razini pasivnog prijateljstva, njezinu pojavnost u našem razredu svi smo prihvatili kao takvu i sada mi se čini kao da je vrijedilo otkrivati zašto je ona bila tako povučena. U tim godinama, teško nam je bilo držati fokus na bilo čemu, a kamoli na nečemu što ti nije blisko niti si u stanju razumjeti. Nije bilo nikakvih znakova s njene ili s bilo čije strane koji bi nas naveli da posumnjamo u tako nešto strašno.

U filmu je vidljivo da su sve vaše kolegice i kolege imale sličan problem kad su doznali da vam je kolegica bila žrtva kontinuiranog, dugogodišnjeg seksualnog nasilja od strane vlastitog oca: teško im je bilo pojmiti takvu mogućnost, kamoli o njoj razgovarati. Vidi se koliko je takav oblik nasilja u našem društvu tabuiziran.

Doista se radi o izrazitom tabuu. Puno nam je lakše okrenuti glavu i negirati, gurati problem pod tepih, zatvarati ga unutar četiri zida, uvjeravati dijete da to baš nije tako kako joj se čini... Naučeni smo na takve obrasce, jer suočiti se s nečim tako strašnim, i ne znajući statistike prema kojima svako peto dijete proživljava neki oblik seksualnog nasilja, puno nam je lakše zatvoriti oči. S druge strane, čini mi se da je taj užasno kompleksan problem rješiv. Prije svega, potrebno bi bilo osvijestiti činjenicu da se seksualno nasilje nad djecom događa, a to je ono što kao društvo uopće ne želimo prihvatiti. Drugi korak bi bio uvesti obveznu edukaciju o prevenciji seksualnog nasilja od najranije vrtićke dobi, preko osnovnoškolske i srednjoškolske dobi naravno prilagođenu uzrastu djeteta. Zatim edukaciju omogućiti svim profesionalcima koji rade sa djecom
od učitelja, odgajatelja, psihologa, socijalnih radnika, pedijatara, trenera... Zatim ovu temu uvesti kao temu o kojoj se javno diskutira i govori. Sve do nedavno i mentalno zdravlje, ovisnosti i obiteljsko nasilje bile su tabu teme, pa danas ipak lakše i otvorenije progovaramo o tim problemima u društvu. Vjerujem da će uskoro doći trenutak kada ćemo i o seksualnom nasilju govoriti jasnije i glasnije, jer sam siguran da će mnogoj djeci to Ni pedijatri ni odgajateljice u vrtićima ni drugi ljudi koji rade s djecom vrlo često ne žele prihvatiti da im se ona povjere. Rekacija je često – "nemojte molim vas to spominjati, da nam vrtić ne bi došao na loš glas"... pomoći.

Premda je seksualno nasilje spram djece prisutno među nama, ljudi skloni stereotipima smjetili bi ga u niže društvene klase ili u druge kulture. Otac žrtve iz vašeg filma ipak je, kako je rečeno – "profesor i intelektualac"?

Ista je stvar bila i s klasičnim obiteljskim nasiljem kada se tek počelo javno govoriti i pisati o njemu. Kasnije se ipak pokazalo da je ono prisutno u svim društvenim slojevima. Seksualno nasilje nad djecom još uvijek pripisujemo nečem dalekom, što uopće nije moguće na ovom svijetu, nečem što je gotovo fikcija. Užasno nam je teško prihvatiti da se tako nešto događalo našoj kolegici, a možete zamisliti koliko je teško roditelju prihvatiti ako njemu njegovo dijete to kaže optužujući drugog roditelja. Kada bismo bar željeli prihvatiti koliko je ovaj problem raširen u našem društvu i koliko djece zbog toga pati i ima dugotrajne posljedice u životu, već bi nam svima bilo lakše, i djeca bi osjetila da se imaju kome obratiti.

Na koji se način vaša kolegica uspjela oporaviti od preživljenih traumi? U filmu doznajemo uglavnom to da je, nastojala što prije prekinuti život s roditeljima, da je otputovala u inozemstvo i da je nakon duljeg perioda progovorila svojim bivšim školskim drugaricama i drugovima...

Ona je čekala na fizički odlazak iz obiteljske kuće, kao pretpostavku da bi uopće počela razmišljati o procesu oporavka. Djeca koja podnose tako težak oblik seksualnog nasilja moraju živjeti podvojene živote i često dolazi do pojave sindroma privikavanja na seksualno nasilje o kojem se izuzetno malo priča. Kad imamo dijete, pogotovo malo dijete, koje je probalo nekome nešto reći i nije naišlo na podršku, razumijevanje i povjerenje, jedini način da preživi nasilje svojevrsna je prilagodba. Dijete koristi sve svoje kapacitete da jednostavno podijeli svoj život na život za van – vrtić, školu, prijatelje i ostalo – i taj drugi, užasan život, u kojem se događa seksualno nasilje. Radi se o načinu djeteta koji mu omogućava Ne radi se o ljudima u crnim odijelima koji noću iskaču iz crnih kombija i hvataju djecu po haustorima, što bi bila posve pogrešna percepcija čitavog problema. Seksualno nasilje nad djecom odigrava se unutar četiri zida, i to od strane vrlo bliskih ljudida preživi.Kad se nakon premijernog prikazivanja filma audio-porukom obratila razredu i publici, rekla je da joj je film omogućio da premosti jaz između tih dviju stvarnosti i da jedan dio njezine traume zacijeli.

Znači da je film na nju djelovao terapijski.

Rekla je da joj je koristio, jer mi, razred, bili smo njezina druga stvarnost. Premda nam se u naše srednjoškolsko doba činila rezerviranom i distanciranom, to je ipak bio njezin aktivni život. Bila je najbolja učenica u razredu, sudjelovala je na državnim natjecanjima iz matematike. Predanost učenju bila je jedan od njezinih obrambenih mehanizama, s ciljem da stekne što bolje alate koji će joj pomoći u životu, jednog dana kad se makne iz kuće.

Koliko društvo može napraviti da se smanji količina seksualnog nasilja nad djecom u obitelji? Kolika je tu uloga škole, pravobraniteljica, policije, državnog odvjetništva, civilnog društva, ljudi koji rade u raznim područjima umjentosti i kulture? Kako navesti djecu da na vrijeme progovore o traumama koje proživljavaju, a ne petnaestak godina kasnije, ili najčešće nikad?

Moj je dojam da svi oni, i policija, i pravosuđe, i pravobraniteljica i civilni sektor, žele da se ovaj problem počne rješavati, i žele ga što bolje riješiti, ali njihovi su koraci ustvari minimalni. Vjerujem da film tome može doprinijeti, jer da ne vjerujem ne bih nikada niti krenuo u ovu kampanju. Uputio sam pismo Vladi i to je bio jedan od konkretnih koraka. Po mojem sudu trebalo bi uvesti obavezne preventivne programe u osnovne i srednje škole. Kada bismo djeci mogli omogućiti da se barem jednom u godini dana tijekom jednog školskog sata suoče s tematikom seksualnog nasilja, to bi već bio veliki uspjeh. Time bismo omogućili djeci da osvjeste svoju poziciju žrtve, jer mala djeca često nisu niti svjesna da je to što im se događa nešto loše. S druge strane minimalna edukacija omogućila bi svoj ostaloj djeci da nauče nešto o prevenciji i da se znaju postaviti i zauzeti za sebe u slučaju pokušaja seksualnog nasilja.

Na kakav ste interes dosad naišli kod nadležnih državnih službi?

Pravobraniteljica za djecu mi je odmah odgovorila da će sudjelovati u kampanji, također i Anita Matijević iz Ravnateljstva MUP-a. Od nikog Obično se misli da takva zlodjela mogu počiniti samo psihički bolesnici. Ponekad se radi o ljudima koji u startu znaju da neće biti otkriveni, i ta im činjenica daje hrabrostdrugog nisam dosad dobio nikakav službeni odgovor: ni od Vlade kojoj sam uputio pismo, kao niti od saborskog Odbora za obrazovanje, kulturu i znanost. Poticajno je ipak to što je troje saborskih zastupnika došlo na premijeru filma, pokazavši da ih tema zanima. Narednih ćemo tjedana vidjeti kako će se stvari dalje odvijati unutar Odbora, Vlade i Ministarstva obrazovanja, dakle tijela koja su bila adresirana u mojem apelu.

Kako biste prokomentirali to što dosad niste dobili nikakav odgovor od navedenih tijela? Deprimira li vas takav trenutačni ishod?

U čitavoj priči, dosadašnje nereagiranje Vlade, Ministarstva obrazovanja i Odbora za obrazovanje, kulturu i znanost najmanje me deprimira. Nisam niti očekivao njihov službeni odgovor. Očekujem ipak da će peticija koju ćemo uskoro pokrenuti prikupiti dovoljnu podršku kako bih s njom došao u Vladu i potkrijepio svoj apel s nekoliko desetaka tisuća potpisa građana.

U kampanji između ostalih sudjeluju Maja Mamula (Ženska soba), Silvija Stanić (Korak po korak), Hana Hrpka (Hrabri telefon), sutkinja Ana Peto Kujundžić, psihijatar Goran Arbanas... kakva su vam bila iskustva u suradnji s njima?

Stručna suradnica u filmu bila mi je Stjepka Popović, profesorica s Medicinskog fakulteta u Rijeci, koja se bavi problematikom seksualnog nasilja nad djecom. S njom sam sastavljao popis drugih suradnika koje bi bilo važno uključiti u kampanju. Ideja za kampanju bila je u neku ruku njezina; rekla mi je da ne mogu s ovakvim filmom izaći u javnost, jer žrtve nakon njega nikada neće progovoriti. Po njezinu sudu film prikazuje tipičnu reakciju društva, koje žrtve navodi na šutnju. Nakon toga sam odlučio ne mijenjati film, ali ga popratiti društvenom akcijom edukativnog sadržaja.

Zamislio sam bio da kampanja uključuje deset najrelevantnijih stručnjaka koji problemu seksualnog nasilja nad djecom pristupaju svatko iz svojega područja rada. U roku od nekoliko dana dobio sam od svih njih oduševljene odgovore s pristankom da budu "na raspolaganju" u Dosadašnje nereagiranje Vlade, Ministarstva obrazovanja i Odbora za obrazovanje, kulturu i znanost najmanje me deprimira. Očekujem ipak da će peticija koju ćemo uskoro pokrenuti prikupiti dovoljnu podršku kako bih s njom došao u Vladu i potkrijepio svoj apel s nekoliko desetaka tisuća potpisa građanakampanji. Takva reakcija me, naravno, izuzetno ohrabrila. Obavio sam s njima razgovore i objavio kratke tematske članke na stranici filma www.jednaodnas.com koji su popraćeni video prilozima na temu Zašto djeca šute, Kako razgovarati s djetetom kada vam se povjeri, Zašto je bitno djecu naučiti reći NE, Tko su zlostavljači, Zašto je tako mali broj prijava i druge... 

Sljedeći korak je bio upućivanje pisma nadležnim tijelima, a slijedi organiziranje peticije kako bismo provjerili koliko je uopće građana zainteresirano za sudjelovanje u ovakvoj tematskoj kampanji. Završni korak bit će lansiranje filma online i njegova prezentacija maturantima koja će biti praćena njihovim razgovorom s psihologom i sa mnom kao autorom filma.

Goran Arbanas insistira na tome da su počinitelji najčešće zdrave osobe. Kako komentirate takvo odsustvo empatije i elementarne moralnosti kod njih? Ta činjenica ukazuje na dosta pesimističnu činjenicu da je vrlo veliki broj ljudi spreman na najgore oblike manipulacije i iskorištavanja slabijih i bespomoćnih. Gotovo da se nameće analogija s odnosima u ekonomiji i politici?

Da, obično se misli da takva zlodjela mogu počiniti samo psihički bolesnici. Ponekad se radi o ljudima koji u startu znaju da neće biti otkriveni, i ta im činjenica daje hrabrost.

To ih određuje kao ziheraše i kukavice...

Tako je. Ne radi se o ljudima u crnim odijelima koji noću iskaču iz crnih kombija i hvataju djecu po haustorima, što bi bila posve pogrešna percepcija čitavog problema. Seksualno nasilje nad djecom odigrava se unutar četiri zida, i to od strane vrlo bliskih ljudi. Ono nije jednokratno, već najčešće dugotrajno, planirano, manpulirano. Odnos manipulacije i laži toliko se dugo gradi da djeca, nakon nekoliko godina, više nisu u stanju razlučiti dobro od lošeg, prihvatljivo od neprihvatljivoga. 

Sutkinja Peto Kujundžić u svojoj izjavi upozorava na "dobronamjerne" savjete starijima, koji djeci-žrtvama preporučuju šutnju i netalasanje. S druge strane, važno je suprotstaviti se, što ističe Hana Hrpka?

U razgovoru s Peto Kujundžić šokirala su me njezina iskustva o tromosti sustava. Ni pedijatri ni odgajateljice u vrtićima ni drugi ljudi koji rade s djecom vrlo često ne žele prihvatiti da im se ona povjere. Rekacija je često – "nemojte molim vas to spominjati, da nam vrtić ne bi došao na loš glas"... Posljedica je da dijete nastavlja potiskivati takve probleme, da netko ne bi slučajno rekao kako se u tom-i-tom vrtiću nešto neobično Minimalna edukacija omogućila bi djeci da nauče nešto o prevenciji i da se znaju postaviti i zauzeti za sebe u slučaju pokušaja seksualnog nasiljazbiva. Hana Hrpka govori upravo o tome koliko je važno osnaživati dijete i izgrađivati odnos povjerenja s njim. To bi trebala biti normalna funkcija roditelja, a roditelji su u takvim situacijama vrlo daleko od ostvarivanja te svoje funkcije. Kod djece se često rađa veći strah od toga kako će roditelj ili osoba od povjerenja reagirati ako joj se povjeri, od straha koji razvija zbog seksualnog nasilja koje proživljava od strane zlostavljača. Logično je stoga da se opredijeli za manji strah – i da šuti.

Koji su nastupajući koraci u kampanji? Spomenuli ste peticiju, prikazivanje filma maturantima online i organiziranje njihova razgovora s psihologom?

Osim toga, u planu je premijera filma u Bjelovaru, gradu u kojem sam pohađao srednju školu i gdje se čitav događaj odvio. Potom ćemo, u studenom, razviti spomenutu kampanju prema maturantima kao fokus-grupi, a slijedi peticija i ponovno kontaktiranje nadležnih državnih tijela.