20-25/01/2012 - Preselio sam se iz novoga i nezanimljivog predgrađa u hotel u centru "prave" Kalkute u ulici Mirze Ghaliba. Kao da sam iz jednoga upao u drugi, različiti svijet. Taj je Mirza, otkrio sam to tek dan kasnije surfajući Internetom u obližnjem kafeu, bio poeta koji je svojim pjesmama svjedočio o posljednjim danima Mogulskoga carstva kada su Englezi iz Istočno indijske kompanije dokinuli tu državu. Pisao ih je arapskim pismom u perzijskoj varijanti, a pjevao na urdu jeziku. Bengalci ne razumiju urdu jezik, ali su marksisti koji su vladali ovom indijskom državom nekih trideset godina po Mirzi nazvali jednu pokrajnju ulicu u središtu jezgra stare Kalkute. Grad su preimenovali u Kolkatu. Bili su široke, po komunističkom žargonu reklo bi se internacionalističke ruke, jer su jednu od glavnih avenija nazvali po Gandhiju, drugu po Nehruu, a dvije dalje gradske transverzale po Lenjinu i Karlu Marxu. Maksim Gorki je također dobio svoj trg, a nisu zaboravili ni Sabbaha Chandru Bosea, onoga borca za nezavisnost Indije koji je u vrijeme Drugog svjetskoga rata kolaborirao sa Japancima - njemu su "dali" aerodrom, o čemu sam pisao u prvom nastavku.
U nedalekoj knjižari Oxford Pressa sam uz nekoliko knjiga o Indiji kupio i bedeker Kalkute. Sam grad Kalkuta danas ima 4,5 milijuna, dok na širem području živi još 14 milijuna stanovnika. Federalna država Zapadnog Bengala, čiji je Kalkuta glavni grad, obuhvaća površinu od 88.752 km2 sa nešto više od 91 milijun žitelja. Po broju stanovnika možda svega par milijuna više od Egipta.
kalkuta-1__0a0.jpg
Prepušten sam sebi, istraživao sam grad. Koristio sam se taksijima, taksi-trikolicama, a dva puta za kraće relacije i rikšama. Od rikši sam odustao jer mi je bilo neugodno, a osim toga su i neudobno prijevozno sredstvo. Osjećao sam se nekako krivim što plaćam toga možda gladnog siromaha koji me trčeći ili pedalirajući vuče. Jednako sam se loše osjećao kada sam ispijao svoj talijanski cappuccino u zastakljenoj kafeteriji, u jednoj od glavnih gradskih avenija, koja se čak može smatrati otmjenom za ovdašnje prilike, ispred koje je na pločniku, svega nekoliko metara dalje, stalno dežurala četveročlana obitelj - muškarac, žena i dvoje dječice, skoro beba, koje su gologuze plazile okolo. Uz njih je bilo svo njihovo vlasništvo - tri velike kartonske kutije, neke deke i krpe, nešto limenih lonaca i jedan plinski primus. Tu im je bio dom. Nisu prosili, niti se činilo da ih zanima što se događa iza izloga kafeterije, niti su obraćali pažnju na prolaznike što su se tu probijali.
marina-kalkuta.jpg
Na pločnicima ovoga dijela grada danonoćno borave mase takvih beskućnika. Po danu neki od njih tu na krpama rasprostrtim po podu nude na prodaju - plastično ili limeno posuđe, jeftine cipele i torbe, igračke, suvenire i još svašta - i prolaznici zastaju, cjenjkaju se, te ponešto i kupe. I sam tako kupio par bakrenjaka Istočnoindijske kompanije. Drugi, tu samo sjede, spavaju ili se motaju okolo. Neki od tih uličnih rezidenata prose. Izvan tog urbanog središta su slumovi, improvizirana divlja sirotinjska naselja u kojima su nastambe sklepane od dasaka, valjanoga lima, kartona, plastike i palminih grana, u kojima žive stotine tisuća jadnika. Glad ih je sa sela natjerala u ovoj grad. Hodao sam ili se vozio pored nekih od njih. Ti se slumovi možda mogu usporediti sa sličnima u Južnoj Africi, ali ništa približnoga nisam vidio u Egiptu ili Brazilu. Bilo je teško gledati kako mršave žene prebiru po smetlištima tih sirotinjskih naselja. Znam, ima siromaha koji i u Zagrebu ili Beogradu ruju po kontejnerima, i tamo prosjaci nisu izuzetak, ali su ovdje masovna pojava. Svojevremeno sam vidio još ružnije prizore u Bombaju. Sada su mi se vratili.
Istraživanje grada
Po bedekerovim uputstvima sam obilazio i slikao "nacionalne znamenitosti", sve zdanja koja pripadaju ovdašnjem kolonijalnom naslijeđu i pod državnom su zaštitom kao povijesni spomenici. Nabrajam bez nekog reda najmonumentalnije - Kuću pisaca, najstariju trokatnicu u gradu, u kojoj su nekada odsjedali europski došljaci privučeni izgledima zarade, a u kojoj danas zasjeda bengalsko Zakonodavno vijeće; impozantnu i u crveno ofarbanu zgradu Visokog suda, navodno kopiju jedne belgijske vijećnice; Gradsku vijećnicu sa dorskim stupovima; nekadašnju palaču bengalskog guvernorata u kojoj sada zasjeda bengalska vlada; palaču Nacionalne biblioteke, u kojoj je prema bedekeru pohranjeno četiri milijuna knjiga; zgradu Standard Chartered Bank; Muzej Indije, čije sam vrijedna kolekcije razgledao par sati; Mramornu palača koju je sebi u XIX. stoljeću u neoklasičnom stilu izgradio jedan bogati radža i u kojoj i danas žive njegovi potomci. Najpretenciozniji je memorijal podignut u slavu kraljice Ujedinjenoga kraljevstva i Irske i imperatorice Indije (proglašena caricom 1877.) Victorije izgrađen početkom XX. stoljeća, poslije njezine smrti. Svi ti spomenici, Talijani bi rekli novecenttoa, ne zaostaju za sličnima u zapadnoeuropskim prijestolnicama. Ovdje još uvijek svjedoče o nekadašnjoj moći britanske imperije i bogatstvu njezine indijske ispostave.
U istu kategoriju povijesnih spomenika spada i nekoliko kršćanskih crkava. Najstariju su izgradili još krajem XVII. stoljeća ovdašnji armenski trgovci, ali ta više ne postoji. Novija, koju sam posjetio, sagrađena je par decenija kasnije na novoj lokaciji. Grčki trgovci što su bježali iz Otomanskog carstva su također nedaleko odatle podigli svoju crkvu. Fotografirao sam sa ulice i dvije anglikanske crkve i jednu katoličku. U atriju sinagoge sam popušio cigaretu. Sve su to svjedočanstva o nekadašnjem kozmopolitizmu ovoga danas pretežno hinduističkoga grada, ali ništa posebno.
marina-kaluta_2.jpg
U gradu i njegovu širem području operira više hinduističkih hramova i islamskih džamija. Ako se ne varam, ni jedna od tih bogomolja nije starija od prethodno nabrojanih, Podsjećam, Kalkutu su osnovali Englezi. Sjeverno od grada, na nekih pedesetak kilometara udaljenosti, na obali Gangesa, uzdiže se ozidani hram boginji Kali, Kalighat. Kažu da je poznat u čitavoj Indiji. Na svoje godišnje festivale, koji se održavaju negdje u devetom ili desetom mjesecu, privlači desetke tisuća hodočasnika. Posjetio sam ga radnoga dana i bio je krcat vjernicima. Unutar zidina je zabranjeno fotografirati. Gledao sam kako bosonogi vjernici, muškarci, žene i djeca, čekaju u redu kako bi ušli u kriptu i tu na oltar bacili hrpe cvjetnih latica kupljenih prethodno na ulazu. Hinduistička boginja Kali, Šivina družbenica, je, to znam od ranije, boginja razaranja, ali istovremeno i oslobađanja. Moja sestra bi mi možda mogla objasniti tu vjersku dijalektiku. Prošao sam i pored dva druga hrama skromnijih dimenzija- jednoga džainskog i jednoga budističkog - u koje nisam zalazio. U samom centru grada, blizu moga hotela, promatrao sam sa ulice neoklasičnu zgradurinu centrale Velike masonske lože Bengala. Svjedočio sam tako o pluralizmu svih mogućih svjetonazora.
Drugoga dana sam obišao gradsku četvrt Kumartuli bliže centru, gdje se izrađuju figure višeruke i prsate boginje. Kipovi su svih dimenzija, neki i po tri metra visoki. Izloženi su u uskim sokacima ovoga zanatskoga naselja. Začudio sam se što se te glinene figure, jednom izvađene iz kalupa, ne peku, već suše na suncu i vjetru, No prethodno, dok je glina još mekana, majstori i njihove kalfe rukama obrađuju figuru. Namještaju položaje boginjinih ruku, obrađuju njezine prste, nekima dodaju kuglu ili nešto drugo što drži u nekoj od svojih ruku. Svaki taj dodatak ima simbolično značenje. Slijedeća faza obrade je iscrtavanje očiju, prstiju i dodavanje boja kipu, a posljednja je oblačenje boginje. Tada joj na glavu stavljaju pozlaćenu dijademu, oko vrata, ruku i nogu ogrlice i narukvice. Konačni mi rezultat djeluje kičerski i podsjeća na velika licitarska srca, no ništa ružniji nego kipići svetaca što se prodaju ispred naših crkava. Tako se radi već stoljećima i upravo to vjernici očekuju. A obrtnici od tog posla žive, izdržavaju svoje obitelji i plaćaju radnike. Kasnije sam saznao da obitelji hodočasnika kupuju te kipove i u vrijeme godišnjih vjerskih festivala u hramu boginje Kali uranjaju ih u svetu rijeku Ganges koja tu protječe. Sa simboličnom smrću glinene figure boginje započinje proces njezina ponovnog rađanja.
Coffee House
Ranabir mi je sugerirao posjetiti Indian Coffee House, u gradskoj četvrti škola i univerziteta, što sam jednoga dana i učinio. Tvrdio je da ću tu moći osjetiti nešto od intelektualne atmosfere toga akademskog kvarta. Pripada lancu istoimenih kafeterija, navodno ih ima više od 400. širom Indije, i u vlasništvu je jednoga udruženja zadružnih organizacija. Ova kalkutska je smještena u ružnoj zgradurini u kojoj se u vrijeme britanske vladavine trgovalo kavom, jednim od značajnijih izvoznih proizvoda Bengala. Kasnije su tu zgradu od trgovaca preuzele zadruge proizvođača, i tu je, u velikoj centralnoj dvorani nekadašnje burze, otvoren restoran. Može se za male pare zalogajiti, popiti kava, čaj ili neki sok. Dvorana, koja može primiti možda nekih tri stotine gostiju, a ima kat više i galeriju, bila je prepuna studenata okolnih škola kada sam se do nje popeo. Sjetio sam se nekih naših davnih socrealističkih studentskih menzi. Tu i tamo poneka grupica seniora, po svoj prilici profesora. Da ne bih zaostao za drugima poručio sam omlet i kavu i možda sat i nešto više pratio što se događa oko mene. Kava, jedina vrsta što se ovdje mogla poručiti, bila je mlaki bućkuriš.
Kafeterija je locirana u College Streetu, ulici i kvartu visokoškolskih institucija i stručnih škola. Obje strane te i susjednih ulica su zakrčene kioscima i štandovima gdje se izlažu i prodaju knjige. Neki su specijalizirani za samo određenu vrstu literature, a drugi svaštarski. Tu je i više malih reprezentativnijih knjižara, od kojih neke pripadaju lokalnim izdavačima. Probijajući se kroz gomilu prolaznika i kupaca stekao sam utisak da se ta ulična izložba knjiga proteže kilometrima.
Kasnije sam našao podatak da u gradu funkcionira preko stotinu visokoškolskih institucija. Samo bengalsko državno sveučilište - Kolkata University - čiji je rektorat blizu Coffee Housea, upravlja mrežom od 204. fakulteta, znanstvenih instituta i koledža razbacanih po čitavom gradu. Nisam došao do podatka o broju upisanih studenata, ali mi je rečeno da se kreće negdje oko 250.000, dakle slično populaciji Kairskog univerziteta. No usporedo sa državnim visokim školama, edukacijom mladih se bave i privatni univerziteti, mnogi u vlasništvu domaćih ili inozemnih vjerskih institucija. Najrasprostranjeniji jezici nastave su bengalski i engleski koji se u pravilu koriste usporedo. Na nekim koledžima se nastava održava i na hindu ili urdu jeziku.
Rushdie i Nesrin
Glavna tema o kojoj se ovih dana ovdje pričalo i pisalo bio je spor oko sudjelovanja Salmana Rushdija, pisca Sotonskih stihova, u jaipurskom susretu pisaca čiji je počasnim gostom trebao biti. Britanski Guardian čiju sam Internet stranicu otvorio opisao je taj literarni skup kao "najveći u Aziji". Iz lokalnih TV prijenosa sam shvatio da se u Jaipuru okupila literarna krema Indije. Ukratko, policija je upozorila organizatore kako bi pojava Rushdija na tom skupu predstavljala sigurnosni rizik, i to je ponovila Internet provideru koji je imao namjeru uspostaviti video-link sa New Yorkom odakle bi se Rushdie obratio kolegama i publici u Jaipuru. I prvi i drugi su odustali. Razne su muslimanske lokalne grupe naime unaprijed protestirale i prijetile čovjeku koji je "difamirao islam" i onima što su ga pozvali. Najglasniji su kao što to obično biva bili oni koji nisu čitali Rushdija i nepismeni.
Naravno, jedan se dio sekularne Indije digao na zadnje noge braneći slobodu misli i izražavanja. No u Jaipuru je prevladala pragma. Vidim iz podteksta "mojih" bengalskih komentatora kako misle da se tako nešto ne bi moglo dogoditi u njihovoj Kalkuti. A dogodilo se kada sam otputovao. Naime nekih petnaest dana poslije moga povratka u Kairu, u gradu kojega sam napustio se trebao održati tradicionalni Međunarodni sajam knjiga Programom je bilo najavljeno kako će u okviru te manifestacije jedan bengalski izdavač prezentirati najnoviju knjigu Taslime Nasrin, bangladeške autorice koja se proslavila sa autobiografskim romanom Lajja (Sram) objavljenom 1993. u
nasrin.jpg
Daki, glavnom gradu Bangladeša, u bengalskome originalu. Tu je opisala pogrome Hindusa kojima su ovi bili izloženi u njezinoj domovini poslije rušenja Baburove džamije u gradu Ayodhya u Utar Pradešu na suprotnom kraju Potkontinenta od gomile razjarenih hinduističkih ekstremista. Džamija je podignuta u XVI. stoljeću navodno na temeljima starijega hinduističkog hrama koji je bio razoren. Pišući tu novelu, Nasrin je još bila doktorica-ginekolog u lokalnoj bolnici u koju su stizale silovane žene i djevojčice što je ukomponirala u svoj tekst. Jednako je osudila zloupotrebu religije od strane islamskih i hinduističkih fundamentalista. Ništa joj nije pomoglo, jer je navukla na sebe bijes lokalnih muslimanskih fanatika koji su se međusobno natjecali prijetnjama što su joj ih upućivali. Neki klerik je objavio fetvu (vjersko uputstvo) prizivajući njezino ubojstvo zbog "blaćenja islama", sličnu Homeinijevoj fetvi protiv Rushdija. Širom Bangladeša su se održavali protestni skupovi, a u samoj Daki se jednom okupilo 150.000 demonstranata. Vlasti su zabranile prokazanu knjigu. Nasrin se morala skrivati. Godinu dana kasnije se uspjela izvući iz zemlje i u inozemstvu započeti život političke izbjeglice. Knjiga joj je od tada prevedena na desetke jezika. Ne znam da li i na "brdovitom Balkanu"; ja sam čitao engleski prijevod (Shame). Tumarala je po zemalja Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, držala predavanja, sudjelovala u radu konferencija i nastavila pisati. Poslije deset godina se skrasila u Kalkuti odakle je morala bježati kada je neki lokalni šeik objavio fetvu prijeteći joj smrću. Imala je okapanja i sa indijskim službama imigracije koje su joj odbijale produžiti boravišnu vizu. Njezini Bangladešani su joj poništili pasoš. Ne znam kako je taj problem riješen kada je tri godine kasnije prešla u Delhi, gdje je, tvrdi se, sa skrivenim identitetom živjela na nepoznatoj adresi. Putovala je i u inozemstvo na inauguracije svojih knjiga. Dodjeljivane su joj nagrade za literaturu, i za obranu ljudskih i ženskih prava. Ne znam gdje se nalazila kada ju je sustigla vijest o storniranju prezentacija njezine nove knjige. Osim njezina izdavača, recenzenata i vjerojatno tiskara knjigu do sada nitko nije pročitao i vidio. Nije ni bilo predviđeno da se sama autorica pojavi na Sajmu. Svejedno se digla graja. Oglasilo se nekih desetak lokalnih muslimanskih grupa protestirajući protiv nepročitane knjige i prokazane autorice. I ponovila se jaipurska sramota u državi koja je prema svojem ustavu sekularna.
A Bengalci vole misliti o Kalkuti kao o "kulturnom središtu Indije". Diče se svojim raznovrsnim folklorom, bengalskom renesansom i bogatom literaturom o čemu sam prethodno nešto pisao, teatrom i muzikom, svojim modernim institucijama školstva, izdavaštvom, pionirskom ulogom koju su njihovi odigrali u pokretanju domaće filmske produkcije, svojom gastronomijom, itd. Ograničavajući im je međutim jezički faktor - bengalski prostor kojega dijele sa susjednim Bangladešom, ali ne i sa hindi većinom Indije. I ovdje se na raznim TV vrte bollywood filmske sapunice i muzičko-plesne predstave što se proizvode u Bombaju (danas Mumbaju), kojima ovdašnja tollywoodska produkcije ne može konkurirati na većinskom hindi jezičnom tržištu. Bengalci, čini mi se, potajno zavide mumbajcima što eto na tom području prednjače. Bombaj isto tako prednjači po svojem udjelu u nacionalnoj ekonomiji. Prestigao je Kalkutu još prije proglašenja indijske nezavisnosti.
Politika - federalna i regionalne
Prelistavanja novina, razgovori što sam ih vodio sa mojim domaćinima u Salt Lake Citiju i sa slučajnim sugovornicima kasnije, plus surfanja Internetom, su mi pomogli donekle razumjeti ovdašnje političke rebuse. Shvatio sam da usporedo postoje dvije razine političkih sučeljavanja i igara. Jedna je na sve-indijskoj federalnoj sceni kojom od 2004. ponovo dominira Kongresna stranka. Tu se sve svodi na matematiku, zbrojeve osvojenih zastupničkih mjesta u Lok Sabhi i dogovore stranaka koje su ušle u parlament. Na izborima 2009. Kongresna je stranaka potvrdila svoju premoć sa 262 zastupničkih mjesta, dok su hinduističkoj Indijskoj narodnoj stranci (Bharatiya Janata Party- BJP) , najvećoj u oporbi, pripala 181, a Indijskoj komunističkoj stranci (marksista) 59. Mammonahu Singhu iz Kongresne stranke je ponovo povjeren mandata. Četiri su ministarska portfelja pripala partnerima iz Ujedinjenoga progresivnog saveza (United Progressive Alliance - UPA), stranačke koalicije od deset članica. Sa istim strankama Kongres surađuje i na razinama pojedenih federalnih državnih entiteta. Tako je na primjer u Zapadnom Bengalu Kongresna stranka mlađi partner Trinamool kongresu (All-India Trinamool Congress - AITMC), dok je ovomu u saveznoj vladi dodijeljeno samo ministarstvo željeznica. Spominjem još da je 2007. Prattiba Patil, veteranka Kongresne stranke, izabrana za predsjednicu republike.
Komunisti, marksisti, ljevičari i populisti
Bengalska reforma nije rezultirala željenim društveno-ekonomskim promjenama - seljaštvo nije postalo očekivanim subjektom daljih "revolucionarnih" preobražaja, počeli su procesi "kulakizacije"
Regionalne politike u 28 saveznih država i 7 federalnih teritorija su mi ostale u mraku, osim što sam ponešto doznao o političkim procesima u Zapadnom Bengalu. Tom je državom 34 godine vladala u koaliciji sa drugim strankama Lijeve fronte (Left Front) Komunistička stranka Indije (marksista) - skraćeno CPI(m) - čiji su članovi daleke 1964. godine raskinuli sa dotle matičnom Komunističkom strankom Indije (CPI) koja je u to doba bila pro-sovjetska. Odustala je po njima od klasne borbe i surađivala je tada sa Kongresnom strankom. Bilo je to vrijeme rata sa NR Kinom i Hruščovljeve politike miroljubive koegzistencije kojima su se oni protivili. Jednom dijelu tadašnjega članstva i nekim prvacima te nove marksističke organizacije radikalizam maoističke NR Kine bio je privlačan, dok se većina u vodstvu stranke odlučila uključiti u parlamentarnu borbu i kroz institucije postojećega sustava pokušati progurati neke od reformi za koje su se zalagali. Svi zajedno su međutim zaradili epitet "maoističke" stranke. No institucionalni put kojega je izabrala stranačka većina je od nje otuđio najradikalnije sljedbenike. I jednima i drugima je primarni cilj bio provođenje agrarne reforme kojom bi se dokinuo sustav feudalne eksploatacije seljaštva. Dok je sama stranka po osvajanju vlasti u Bengalu tomu pristupila postupno, gradeći legalnu strukturu za eksproprijaciju veleposjednika, radikali - nazvani naksalistima - su umjesto države preuzeli inicijativu i nasilno krenuli protiv "eksploatatora". I da ne duljim - u Zapadnom Bengalu je država, sukobljavajući se i sa naksalistima, provela agrarnu reformu bez naknade bivšim vlasnicima, raspodijelila zemlju bezemljašima, ali ne svima, jer ih je bilo puno više. Pitanje je da li bi se to moglo postići bez mišića "maoista"? I moj prijatelj Ranabir Smaddar je u svojim mlađim danima bio jedan od njih. Iako je CPI(m) sa svojom Lijevom frontom i u nekim drugim saveznim državama bilježio značajne parlamentarne rezultate ni u jednoj od njih nije uspio progurati svoj program agrarne reforme.
Bengalska reforma nije rezultirala željenim društveno-ekonomskim promjenama - seljaštvo nije postalo očekivanim subjektom daljih "revolucionarnih" preobražaja, počeli su procesi "kulakizacije", proizvodnost rada na selu je reterirala, a demografska eksplozija i migracioni tokovi prema gradovima su stvarali vlastima nerješive probleme. Izgradnja vodovoda, novih naselja, škola, bolnica, novih prometnica i metroa u Kalkuti nisu bili dovoljni za zadovoljavanje potreba narasloga broja gradskih žitelja, niti je u praksi pronađena formula za rješavanje problema mase siromašnih i gladnih.
Iste su godine marksisti sa svojom Lijevom frontom izgubili izbore u Kerali, južnoj indijskoj državi, osvojivši svega četiri zastupnička mjesta manje od suparničke koalicije predvođene Kongresnom strankom. Godinu dana ranije, 2010, održani su parlamentarni izbori u federalnom teritoriju Tripure, ukliještenom između Bangladeša i Zapadnog Bengala, gdje je Lijeva fronta predvođena Markistima premoćno pobijedila.
Iako su marksisti izgubili izbore u Zapadnom Bengalu i Kerali, i samo se zadržali na vlasti u maloj Tripuri, na sve-indijskom planu su još uvijek treća stanka po broju svojih glasača i zastupnika u Lok Sabhi. To je međutim jako pojednostavljena slika onoga što se doista događa. Postoji još nekih četrdesetak regionalnih stranaka koje igraju ključne uloge u svojim državama i koje gore navedene velike stranke pokušavaju regrutirati za svoje sve-indijske ili regionalne projekte. Trguje se na veliko i kupuje savezništva i na lokalnim nivoima i u federaciji.
Predizborne kampanje za zakonodavna vijeća u Utar Pradešu, indijskoj državi sa 200 milijuna stanovnika, kao i četiri druge, bile su u punom jeku. Vidim iz novinskih komentara kako će izborni rezultati biti pokazatelji popularnosti federalne vlade premijera Singha. U Utar Pradešu će se odvijati u sedam konsekutivnih vremenskih faza u toku kojih će se slagati novi dogovori i razjasniti tko je s kim i protiv koga. Posebnu pažnju ovdašnji mediji poklanjaju izbornoj kampanji Rahula Gandhija.
Za razumijevanje današnje Indije nije neophodno memorizirati listu svih onih koji su doprinijeli njezinoj izgradnji. Ali je važno znati da ovo nije samo zemlja fascinantne stare i slojevite civilizacije, starije i bogatije kulture od naše europske, i tradicija koje i danas žive, već i suvremenih svjetonazora, stvaralaštva i dostignuća.
Po Curzonovom neuspjelom vjerskom modelu, 1947. godine izvršena je podjela Indijskog vicekraljevstva na dvije nezavisne države sa statusom dominiona u britanskom Commonwealthu. Ta je podjela, kojoj su Britanci debelo kumovali, izazvala krvave vjersko-etničke sukobe i masovne egzoduse stanovništva koje se zateklo u pogrešnoj državi.
