Od Kaira do Kalkute i natrag (2)

Pokret za nacionalnu emancipaciju

Pod Hastingsom je uveden, a pod njegovim nasljednicima oblikovan sustav indirektne uprave karakteristične za britanski kolonijalizam u Aziji i u Africi, suprotno praksi francuskih, portugalskih i njemačkih osvajača toga vremena koji su upravljali svojim kolonijalnim posjedima direktno. Britanci su, gdje god je to bilo moguće, kooptirali u svoj sustav uprave vladare pokorenih državnih entiteta i plemenskih zajednica, koji su postali posrednicima u eksploataciji lokalnog stanovništva. Druge bi kupili, a ako nisu nalazili pogodne kandidate - onda bi ih izmislili i nametnuli. Administraciju tih posrednika trebalo je osposobiti za nove funkcije koje su joj bile namijenjene, tako da su se s vremenom oformile lokalne elite, uglavnom regrutirane iz redova viših slojeva, s kojima se moglo komunicirati na engleskom i koje su ovladale osnovnim znanjima stranaca. Za njihovu su djecu otvarane posebne škole, čemu su svoj doprinos davale kršćanske misije. Imućniji lokalci su počeli slati svoje potomke na doškolavanje u Britaniju.

U slijedećim generacijama iz redova tih elita su izrasli domaći reformatori, prosvjetari i prvi borci za nacionalnu emancipaciju. U samom Bengalu je počela intelektualna renesansa, ali je proces modernizacije selektivno zahvatio i ostale krajeve Indije. Negdje poslije 1860, izvjesni Bankim Chaterjee je u Kalkuti počeo objavljivati prve novine na Potkontinentu u kojima se pisalo o potrebi indijskoga nacionalnog preporoda. Kasnije je tu osnovano Indijsko udruženje. 1883. godine je u istom gradu održana Sveindijska  nacionalna konferencija, a dvije godine kasnije u Bombaju (danas Mumbaju) je osnovan Indijski nacionalni kongres (INC) koji će izrasti u pokretačku snagu borbe za nacionalnu nezavisnost (i danas je na vlasti u Delhiju). Od samoga početka je u članstvo primao pripadnike svih vjeroispovijesti i kasti, pa i strance. Na svojoj konferenciji održanoj Kalkuti 1906. godine istakao je zahtjev za nacionalno samoopredjeljenje.          

Podjele, nezavisnost i sukobi

Iz galerije britanskih guvernera i potkraljeva Indije spomenut ću ovdje još samo Georgea Curzona, koji je imenovan lordom neposredno prije dolaska u Kalkutu 1899. godine, a podnio je ostavku i vratio se u Britaniju 1905. Njegova će vladavina Indijom biti zapamćena po sušama i velikoj gladi koja je pogodila dobar dio sjevera Potkontinenta upravo 1899-1900, po prijedlogu da se glavni grad zemlje izmjesti iz Kalkute u Delhi, staru prijestolnicu Mogulskoga carstva (ostvaren tek 1911), po

Georg Curzon

nadmetanju koje je u vrijeme njegova indijskog mandata počelo sa carskom Rusijom u tadašnjoj Perziji i Centralnoj Azji (kasnije nazvanom "velikom igrom"), i po prvoj administrativnoj podijeli Bengala implementiranoj 1905. sa odvajanjem zapadnog Bengala sa hinduskom većinom od istočnog sa većinskom muslimanskom populacijom. Toj su se odluci usprotivili hinduski političari Zapadnoga Bengala gdje su izbili nemiri, tako da su 1911. dva dijela Bengala ponovo administrativno objedinjena. Kamen smutnje je međutim ubačen u odnose dvije vjerske zajednice koje su dotle koegzistirale.

Indijskom nacionalnom kongresu se 1915. pridružio pravnik Mohandes Gandhi, koji će u slijedećim godinama izrasti u centralnu figuru indijske borbe za nezavisnost. Bit će izabran za njegova predsjednika 1921. godine. Ideolog nenasilnoga civilnoga otpora tiraniji i oslanjanja na vlastite snage, osobno je predvodio sve-indijske kampanje protiv siromaštva, protiv nepravednih poreza, za međuvjersku toleranciju i suradnju, za ravnopravan položaj nedodirljivih (dalita), za ravnopravnost spolova i ženska prava, i, naravno, za nacionalnu nezavisnost. Njegovi sljedbenici su ga nazvali Mahatmom (Velikom dušom). Smatra se ocem suvremene Indije. Njegov je štićenik u Kongresnoj stranci bio Jawaharlal Nehru koji će postati prvim premijerom nezavisne Indije 1947. godine. Nehruova je stranka premoćno pobijedila na parlamentarnim izborima 1951-52.    

Po Curzonovm neuspjelom vjerskom modelu, 1947. godine izvršena je podjela Indijskog vicekraljevstva na dvije nezavisne države sa statusom dominiona u britanskom Commonwealthu - na Zapadni i Istočni Pakistan odvojenih jedan od drugoga teritorijem Indijske unije sa većinskim hinduskim življem, dok je potkraljevstvo ukinuto. Ta je podjela, kojoj su Britanci debelo kumovali, izazvala krvave vjersko-etničke sukobe i masovne egzoduse stanovništva koje se zateklo u pogrešnoj državi. Najgore je bilo u Bengalu i Pundžabu. Procjenjuje se da je tada 12,5 milijuna ljudi - što Hindusa i Sika sa jedne strane i što muslimana s druge - potražilo spas bjekstvom prema susjednoj državi; preko milijun ljudi je izginulo. Mahatmu Gandhija su ti međuvjerski sukobi zatekli u Bengalu. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da zaštiti progonjene. Bio je protiv podijele Indije. Ubio ga je 1948. jedan hinduski fanatik koji je smatrao da Gandhi podržava muslimane.

Već 1947. je izbio prvi indo-pakistanski oko Kašmira, čiji je maharadža, inače Hindus, potpisao ugovor o pristupanju njegove države s većinskim muslimanskim življem Indijskoj uniji. Poslije godinu dana je uspostavljeno primirje na liniji kontakta dvije vojske čime je veći dio bivše maharadžine države potpao po kontrolu Delhija, a manji pripojen Pakistanu.    

S usvajanjem novoga ustava 1950. godine, Indija je proglašena republikom. Do tada je indijska vlada ispregovarala sa navabima, maharadžama, valijima, sardarima i drugim vladarima većine od 565 postojećih para-državnih etniteta - nekih sa višemilijunskim stanovništvom, a drugih sa po par desetaka tisuća - integraciju njihovih državica u novostvorenu republiku. Nehru je zadržao premijerski položaj i poslije dvije slijedeće izborne runde 1957. i 1962. Za njegova zadnjeg mandata, poslije tibetanskog antikineskoga ustanka u koji se Indija umiješala, izbio je 1964. godine rat sa NR Kinom oko nedefiniranih granica između dvije države na himalajskim obroncima. Rat je zaključen primirjem 1964, iste godine kada je Nehru umro. U našim će krajevima Nehru biti zapamćen po ulozi koju je uz Tita i egipatskog predsjednika Nasera odigrao u osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja, čija je osnivačka konferencija održana u Beogradu 1961. godine.  

Godine 1965. izbio je novi indo-pakistanski ratni sukob oko Kašmira. Istočni Pakistan se 1971 godine, poslije pobune protiv vlastodržaca iz Islamabada i krvavog 9-mjesečnoga bratoubilačkog rata, odvojio u novu nezavisnu Narodnu republiku Bangladeša. Otpor trupa Zapadnog Pakistana bio je skršen zahvaljujući vojnoj intervenciji Indije. Tvrdi se da je u tom ratu izginulo blizu tri milijuna ljudi, dok je u indijski Bengal pristiglo oko deset milijuna privremenih izbjeglica.

Godine 1999. novi kratki sukob s pakistanskim infiltratorima u indijski dio Kašmira. A sve to pod stalnom prijetnjom, počevši od osamdesetih godina prošloga stoljeća, od izbijanja indo-pakistanskog nuklearnog sukoba.

Drama Kašmiraca

"Indijski nacionalizam", ako se tako može nazvati jer mu polazište nisu različiti etniciteti već hinduistički svjetonazori, prvenstveno je antipakistanski, dok je "pakistanski nacionalizam" određen islamom. A Kašmir je jabuka razdora tih suprotstavljenih nacionalizama. Hinduistična većina indijskih građana, tvrdi Ranabir Samaddar, bez problema prihvaća da njihova država - "najmnogoljudnija demokracija" u svijetu kojom se ponose - već 65 godina upravlja saveznom državom Kašmirom i Džamuom (Kashmir and Jammu) kao okupiranom teritoriju i tlači njezino većinsko muslimansko stanovništvo.

U indijskom dijelu Kašmira živi negdje između 7-8 milijuna stanovnika, a u pakistanskom blizu 4 milijuna. Pakistanski dio, tvrde ovdašnji, prošaran je vojnim logorima u kojima se za operacije s ove strane linije primirja osposobljavaju razne grupe "islamskih terorista", uključujući afganistanskih talibana (!). Ne znam koliko je ta tvrdnja vjerodostojna, ali je izvjesno da ni tamošnjem autohtonom muslimanskom stanovništvu život nije lagodan. Upoznao sam se u Kalkuti s jednim trgovcem, muslimanom iz indijskog dijela Kašmira, koji mi je pričao o strahotama indijske okupacije njegove domovine. Pitao sam ga da li misli kako bi njegovim sunarodnjacima bilo bolje pod pakistanskom vlašću? Nipošto - odgovorio je - tamošnji režim je gori od indijskoga! Jedino rješenje za kašmirski problem, tvrdio mi je, bila bi nezavisnost, za što se zalaže Oslobodilačka fronta Kašmira i Džamua (Jammu-Kashmir Liberation Front). Kasnije sam surfajući Internetom doznao da postoje dvije organizacije što operiraju pod istim imenom - ova sa indijske strane razgraničenja se javno odrekla nasilja i pokušava legalno putom i referendumu o nezavisnosti ostvariti svoje ciljeve; ona s pakistanske strane još uvijek vjeruje da je moguće doći do nezavisnosti oružanom borbom.                 

Dinastija Nehru-Gandhi

U Indiji, kao i u Pakistanu i Bangladešu, obiteljske veze igraju važnu ulogu u politici. To potvrđuje i slučaj dinastije Nehru-Gandhi. Uzdignuta na premijerski položaj 1967. godine od strane stare garde Indijskog kongresa kao kompromisno rješenje, Nehruova kćerka Indira Gandhi (prezime je preuzela od supruga koji nije bio u nikakvom srodstvu sa Mahatmom Gandhijem), se ubrzo pokazala ambicioznom i kontraverznom političarkom.

Zapamćena po programu prisilne sterilizacije muškaraca i po hinduističkim pogromima protiv Sika (manjinske vjerske zajednice). Ubio ju je 1984. jedan pripadnik njezine straže, inače Sik, koji se tako osvećivao za rušenje Zlatnoga hrama Sika u Amristaru. Premijerska palica prešla u ruke njezina starijega sina, samozatajnoga Rajiva Gandhija, koji se prije uspješne parlamentarne kampanje kojom se popeo na vlast nije bavio politikom (bio je profesionalni pilot u Air Indiji). Rajiva je usred slijedeće izborne kampanje 1991. godine ubio jedan pripadnik secesionističkoga tamilskog pokreta Šri Lanke koji ga je smatrao odgovornim za indijsku neprijateljstvo prema Tamilima. Rajivijeva supruga Sonia, inače Talijanka,  izabrana je 1998. za predsjednicu Kongresne stranke, ali se mudro uzdržala od preuzimanja premijerske dužnosti kada se Kongresna stranka u koaliciji sa lijevim partijama vratila na vlast 2004. Premijerski položaj je prepustila Kongresnom veteranu, Mammonah Singhu, inače Siku, koji zadržao tu funkciju i poslije parlamentarnih izbora 2009. ali sada na čelu jednobojne Kongresne vlade. Sonjin i Rajivov sin Rahul Gandhi je u međuvremenu izabran za generalnog sekretara Kongresne stranke i zastupnik je u centralnom parlamentu. Sonjina kćerka i Rahulova sestra Priyanka Varda, je praktično bila manager bratovljeve parlamentarne kampanje u Utar Pradešu, aktivistkinja je Kongresne stranke ali je do sada odbijala političke funkcije.  

Kćerka i sin mlađega Indirina sina Sanjaja, koji je Indirin miljenik i glavni politički savjetnik, poginuo u avionskoj nesreći, Manika i Varun Gandhi, su se odmetnuli od Kongresne stranke i prišli Bharatiya Janata, najvažnijoj oporbenoj stranci što okuplja hinduističke religijske fundamentaliste. Bez obzira koja stranka pridobije većinu glasova na slijedećim izborima za zakonodavnu skupštinu Utar Pradeša ili Lok Sabhu (centralni parlament) u tim će tijelima biti zastupljen neki od potomaka karizmatičnoga Javaharlaha. Rahul Ghandi je svakako potencijalni kandidat za saveznog premijera u nekom slijedećem izvlačenju. 

Predavanja i razgovori

Prethodnih sam dana odradio svoja predavanja. Prvo je bilo na jednom od državnih sveučilišta koje nosi ime Rabrindre Bharatija, a prva mu je lokacija bila u roditeljskom domu Rabindratha (Rabindre) Tagorea. Inaugurirano je 1962. godine na stogodišnjicu smrti slavnoga poete i literate. No to sam predavanje nastavnicima i studentima o sadašnjim pobunama i političkim procesima na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi održao u zgradi novog kampusa. Prethodno mi je zaželio dobrodošlicu i predstavio me auditorijumu pročelnik Odjela političkih znanosti prof. Sabyasachi Basu Ray Chaudhury (napomena: morao sam ispisujući ove redove potražiti njegovu visit-kartu jer nisam u stanju zapamtiti ovdašnja duga i za nas komplicirana imena). Prema pitanjima koja su mi postavljana, rekao bih da ih je tema o kojoj malo znaju zainteresirala. Kasnije sam i u razgovoru u pročelnikovoj kancelariji, s njim i grupom njegovih kolega, otkrio da su ih posebno zaintrigirale neke sličnosti između problema i pojava koje sam ja prethodno opisivao s njihovom situacijom. Problemi socijalnih dispariteta, siromaštva, zaostalosti, nasilja, vjerske zatucanosti, liberalnog kapitalizma i sistemske korupcije su zajednički arapskom svijetu i Indiji. No, rekao bih, da su ovdje puno teži i izraženiji. Sustav parlamentarne demokracije kojega imaju im je malo pomogao u rješavanju društvenih i ekonomskih proturječnosti s kojima se sukobljavaju.

Drugo predavanje u Istraživačkom centru čiji sam gost - o egipatskoj pobuni i krivudanjima procesa tranzicije - meni je bilo zanimljivije zbog žive diskusije koja je uslijedila. Tu me u auditorijumu od svega tridesetak istraživača i suradnika, skoro sve samih doktora znanosti, među kojima i nekoliko profesora što su me prethodnog dana slušali, predstavio direktor Centra Ranabir Samaddar (napomena: pošto se već godinama družimo, njegovo ime ne zaboravljam). Poslije trosatnog maratona, kada sam s nekoliko njih pušio cigaretu na terasi, jedan bradonja koji se predstavio kao bivši trockist, u šali mi je rekao kako sam upravo razgovarao s grupom odabranih ali razočaranih komunista, staljinista, maoista, naksalista, trockista, socijalista i drugih stranački nepovezanih ljevičara, kojima se moje izlaganje svidjelo. Kako mu ne bih ostao dužan u istom sam tonu primijetio kako su nam samo falili mormoni. Začudio se - zašto mormoni? Objasnio sam mu da su kancelarije ovoga centra u kalkutskom predgrađu Salt Lake Citija, a to je također ime glavnoga grada države Utah, postojbine američkih mormona.

U istom sam centru dan kasnije sudjelovao u razgovoru s malom grupom stalno zaposlenih o prisilnim i ekonomskim migracijama stanovništva. Centar se, naime, već godinama bavi istraživanjima migracija u jugoistočnoj Aziji koja financira jedna finska vladina agencija. Pokazali su mi impresivnu količinu do sada odrađenih studija, od kojih su mnoge objavljene kod domaćih izdavača. Izdržavaju se sa sličnim projektima, većinom financiranim iz inozemstva.

Od Kaira do Kalkute i natrag (1)

Za razumijevanje današnje Indije nije neophodno memorizirati listu svih onih koji su doprinijeli njezinoj izgradnji. Ali je važno znati da ovo nije samo zemlja fascinantne stare i slojevite civilizacije, starije i bogatije kulture od naše europske, i tradicija koje i danas žive, već i suvremenih svjetonazora, stvaralaštva i dostignuća.