Brojni novinari, teoretičari, filozofi i političari pokušavaju definirati i objasniti stanje u kojemu se svijet trenutno nalazi. Svjedočimo li slomu sustava kakvog smo poznavali i koji je dominirao nakon rasapada SSSR-a? Prema britanskom novinaru Seumasu Milneu, svjedočimo upravo tomu. Milneu je, u listopadu 2012. godine, objavio u The Guardianu, članak pod naslovom The end of the New World Order. U članku, Milneu navodi kako je došlo do propasti svjetskog poretka, kojega je George Bush stariji ustoličio 1990. godine. Taj se Novi poredak, prema Milneu, temeljio na američkoj vojnoj moći i ekonomskoj dominaciji, onog što se naziva Zapadni svijet. Kao dva najvažnija znaka raspada Novog poretka, navodi: kolaps investicijske banke Lehman Brothers (2008. godine) te rusku intervenciju u Gruziji, kao i kasnije rusko priznanje odmetnute gruzijske pokrajine Južne Osetije, unatoč žestokom američkom protivljenju. Stoga Milneu, prilično optimistično, najavljuje kako se, nakon neuspješnih ratova i ekonomske krize, u svijetu mogu jedino razvijati socijalne alternative, ističući kao primjer Latinsku Ameriku. Prema njemačkom filozofu Jürgenu Habermasu, "došli smo do novog raskrižja". William I. Robinson, profesor na kalifornijskom sveučilištu, smatra kako se već nalazimo u društvu orwelovske kontrole misli. Dok Toni Negri smatra kako se nalazimo u "fazi de-demokratizacije, od-demokraćivanja (...) u jednoj od onih faza koje su karakterizirale dug put demokracije, pun okuka, ali čije se prevladavanje za sada ne nazire".
Za razliku od Milnea, Paul Craig Roberts, inače žestoko protivnik službene američke politike, u članku Agenda Prevails Overt Truth, ne prognozira blistavu budućnost, u obliku nekog progresivističkog razvoja. Prema Robertsu: Worse is coming. Tomu u prilog ide i politika zagovaranja permanentnog rata protiv terorizma te stvaranja sve veće psihoze i straha. Upravo je stvaranje permanentnog rata protiv terorizma, prema Glennu Greenwaldu, jedan od Obaminih ciljeva. Kao dokaz tomu Greenwald, u članku Obama moves to make the War on Terror permanent, navodi razvoj posebnih tehnologija u Nacionalnom protuterorističkom centru (National Counterterrorism Center, NCTC) kojemu je cilj, osim sastavljanja liste "američkih neprijatelja" koje treba eliminirati (kill list), i sakupljanja podataka o većini američkih građana. Jedan od, po mnogima kontroverznih zakona je i Zakon FISA (Foreign Intelligence Surveillance Act), koji je usvojen još 1978. godine, a nadopunjen amandamanima 2008. godine, te koji je, krajem 2012. godine, zahvaljujući američkom Kongresu, dobio legitimitet primjene na još pet godina. Prema spomenutom zakonu nadležne vladine agencije i službe mogu u slučaju "razumne sumnje" prisluškivati američke građane bez sudskog naloga, ukoliko se bar jedan od sugovornika nalazi izvan SAD-a. Unatoč velikom protivljenju civilnih udruga, poput EFF (Eletronic Frontier Foundation), Kongres je prihvatio daljnju primjenu toga zakona.
Sve se više može čuti priča o potrebi "očuvanja demokracije i stabilnosti društvenog poretka koje su ugrožene ekonomskom krizom i potencijalnim socijalnim nemirima". Tako u svrhu "očuvanja poretka" španjolska vlada priprema zakon prema kojemu će biti zabranjeno snimanje i fotografiranje policije tijekom prosvjeda. Švicarske su pak vlasti, zbog zabrinutosti u ishod europske financijske krize, počele pripremati vojsku, u vježbi pod nazivom Stabilo Due, za suzbijanje potencijalnih nemira. Švicarski ministar obrane Ueli Maurer tom je prilikom rekao: "Neću isključiti mogućnost da ćemo u nadolazećim godinama trebati vojsku". S druge strane, britanske su vlasti u sklopu zaključaka o pravilima i djelovanju u slučaju nemira, odlučile da će policija moći koristiti živu municiju u obračunu s izgrednicima. Osim toga, u slučaju policijske nemoći, vojska će također moći priskočiti u pomoć i suzbiti neposlušne građane. Na pomoć vojske, u suzbijanju eventualnih nemira, oslanja se i Njemačka. Njemački Federalni ustavni sud, u kolovozu 2012. godine, donio je odluku, prema kojoj će vojska smjeti izlaziti na ulice i upotrijebiti oružje u ekstremnim situacijama.
Međutim, ono što ipak predstavlja, svojevrsnu novu pojavu u međunarodnoj retorici, je otvoreno zagovaranje atentata na visoke državne dužnosnike, neprijateljskih zemalja. Tako je australski ministar vanjskih poslova Bob Carr, jedan od prijatelja Sirije, u interviju za australsku mrežu ABC, 8. listopada 2012. u emisiji Four Corners, rekao kako bi "atentat kombiniran s velikim prebjezima koji se događaju u vojsci" bio potreban da dođe do prekida sukoba u Siriji.
Osim Sirije, tu je još bezvremenska opasnost - Iran i eventulana mogućnost razvoja atomske bombe. Bivši predsjednik IAEA (International Atomic Energy Agency), Mohamed ElBaradei, po tko zna koji puta je, u interviju za austrijski ORF, rekao kako nema naznaka niti dokaza da Iran radi na izgradnji nukelarnog arsenala. Međutim, to nije obeshrabrilo veći dio međunarodne zajednice da ponavlja mantru o opasnosti da će Iran u roku "dvije, tri, pet ili mjesec dana izgraditi nuklearnu bombu."
Stoga, kako bi se "narod zaštitio", donose se zakoni koji državnim agencijama omogućavaju stalni nadzor, zakoni koji povećavaju mogućnost upotrebe represivnih mjera, poziva se na atentate, govori se o iranskoj nuklearnoj bombi, "koja samo što nije gotova". U isti se tren prodaje oružje "prijateljskim zemljama" kako bi suzbile "svoje neposlušne građane", poput Bahreina ili Saudijske Arabije. Kao da to svijetu nije dovoljno, u preventivne svrhe, prema Associated Pressu, američka vojska šalje dodatne trupe u još 35 afričkih zemalja. Trupe će, između ostalog, biti raspoređene u Sudanu, Alžiru, Keniji i Nigeru.
Američkim i europskim dužnosnicima zapala je za oko posebno jedna afrička država - Mali. Prema francuskom predsjedniku, postoji velika opasnost da na tom području teroristi postavljaju rakete kako bi mogli djelovati protiv Francuske. U istom obrambenom duhu bila je i izjava, za javnost europske ministrice vanjskih poslova i sigurnosti Catherine Ashton, dana u listopadu 2012. godine. Prema njoj, razvoj situacije u Maliju, odnosno njezinoj pokrajini Sahel, predstavlja opasnost za "Sjevernu i Zapadnu Afriku i za Europu".
Jedan od autora studije pod nazivom Living Under Drones Death, Injury, and Trauma to Civilians From US Drone Practices in Pakistan, James Cavallaro, u interviju za Democracy Now istaknuo je učinke napada dronova. Cavallaro je naveo kako napadi dronovima utječu na cjelokupno pakistansko društvo. Ljude je strah slati djecu u školu ili ići na sahrane svojih bližnjih, jer se boje da bi kao veća skupina bili meta napada. Prema podacima The Bureau of Investigative Journalism, u prve tri godine Obamine vlasti, u napadima dronova poginulo je između 282 i 535 civila, od toga 60 djece.
Osim stalnih ratova i histerije, istovremeno se svijetom širi svijest o neophodnosti postojanja samoregulirajućega ekonomskog života i fleksibilizacije radnih odnosa, a da stvar bude još morbidnija, zagovara se daljnji razvoj kroporativnog modela na sve društvene grane, tako da se spas vidi u privatizaciju gotovo svega. Stoga se u Europi počinju javljati glasovi koji zagovaraju ono što je u Sjedinjenim Državama već postalo uobičajenom praksom, a to je privatizacija zatvora. Prije zatvora, u Velikoj Britaniji je tijekom 2012. godine najavljena privatizacija dijela policije, poput forenzičkih i kriminalističkih odjela.
S druge strane, uvijek se nađu pojedinci ili grupe koje ovakve situacije iskorištavaju za svoju dobit. Tako se u Italiji razvio sustav, nazvan Caporalato, a odnosi se na ilegalno sezonsko zapošljavanje jeftine radne snage, koja je izvan svakih zakonskih okvira, te radi gotovo u robovlasničkom sustavu uz mizernu plaću, od koje se još odbijaju izdaci za prijevoz, sendnvič i vodu, koje onda sebi ponovno prisvajaju posrednici i vlasnici plantaža. Više je nego očito kako je fleksibilizacija radnog zakonodavstva dovela ljude u položaj u kojem moraju biti zadovoljni što uopće rade, a priča o pravima ili primjerenoj plaći sve više podsjeća na priču o utopiji.
Kao izlaz iz ove situacije neki navode islandske ili latiskoameričke modele. Dok drugi, poput grčkog skladatelja Mikisa Theodoraksia, pozivaju na opću pobunu i revoluciju. Postoje određeni otpori protiv trenutnog stanja, poput američke grupe Freedom 7, ili organizacije sovereign citizens, čiji članovi u SAD-u, odbijaju platiti poreze, te španjolskog pokreta Indignados. Međutim, mnogi smatraju kako još uvijek nedostaje veći pritisak na vladajuće strukture.
Bilo da se svijet nalazi na raskrižju, u fazi de-demokratizacije, post demokracije ili na putu razvoja socijalnih alternativa, jedno je sigurno, prokleti smo da živimo u uzbudljivom vremenu, i da tako jadni, nezadovoljni i prokleti, grickamo svoje korice kruha. Ili možda ne?
