Occupy nije mrtav

"Sposobnost da se stvori kolektivna snaga koja stoji nasuprot postojećem poretku zaista je važna. To može biti organizirani pokret, ili stranka koja želi funkcionirati izvan izbornog sustava."

Occupy zapravo nikada nije bio pokret jednog zahtijeva i jedne ideje. On čak nije bio niti pokret jedne ideologije

Occupy Wall Street je započeo s moćnim sloganom - Protesti za svjetsku revoluciju. Zvučalo je kao da će se zemlja uskoro slomiti od malih okupacija na Zapadu i velikih i strašnih buna i smrti na Istoku. Od Tahir trga u Kairu do Wall Streeta u New Yorku i komune u Oaklandu, s čitavom starom bunilačkom Europom između. Slomiti i ponovo roditi u nešto što smo svi zajedno - ne oni najglasniji, najbogatiji ili najlukaviji - već svi - studenti i profesori, aktivisti i kućanice, beskućni i radnici - gradili u bjesmočnom cjelodnevnom i cjelonoćnom dijalogu, uz neprestani ritam bubnjeva, u finom pročišćavanju one magične alkemije koja se pojavljuje kada se ljudi ponovo rode.

Occupy je počeo kao okupacija prostora i stvaranje doma, prvo onog pod vedrim nebom u Zuccotti parku, nedaleko od Wall Streeta, a kasnije na bezbrojnim trgovima, parkovima, školama i deložiranim domovima. Nakon prve, newyorške, okupacije relativno samostalno niču u svim većim gradovima Amerike, stvarajući mrežu i pokret koji je nemoguće izbjeći i bacajući svjetlo daleko, u Occupyjem inspirirane kampove i akcije širom svijeta.

Okupacija Wall Streeta kao simbola financijske nepravde te pronevjerene zastupničke demokracije i izborne politike je bio taj prvi zahtijev - kreiran prema pozivu Adbustersa oko kojeg su se svi složili. Ali Occupy zapravo nikada nije bio pokret jednog zahtijeva i jedne ideje. On čak nije bio niti pokret jedne ideologije; od početka su tu kuhale, međusobno se sukobljavale ali i nadopunjavale različite ideologije: od horizontalnosti i direktne akcije anarhista do prizivanja partije revolucionarnih ljevičara, pa do individualnih sloboda liberterijanaca i svih onih drugih, "običnih i malih" ljudi sa svojim vrlo konkretnim i životnim zahtijevima-poput zdravstvenog osiguranja i zaštite radnih mjesta.

Mark Bray se u Occupy uključio na samom početku kao organizator i član medijskog tima. Došavši na prvi plenum, mislio je da je rasprava površna, a zahtjevi reformistički. "Osobno mislim da je ono što ne valja s američkim, ali i drugim društvima vezano za činjenicu da živimo u klasnom društvu te da su političari ultimativno više zainteresirani da slušaju korporacije i veliki biznis nego ljude. Ideja da možeš riješiti ovaj fundamentalni problem tako što ćeš malo promijeniti porez ovdje i ondje - promašuje problem. Nisam planirao spavati na betonu da bih vodio rasprave o povišenju poreza od pola posto za višu klasu. Ali ono čime sam uskoro postao impresioniran je da smo nakon nekog vremena uspjeli imati pluralitet glasova i poruka koji mogu dovesti zajedno ljude različitih perspektiva. Jer da je poruka bila radikalna, ljudi jednostavno ne bi došli."

Jodie Dean, foto Mirela Šavrljuga

Occupy je vrlo brzo postala riječ koja znači ponovno preuzimanje ne samo našeg zajedničkog prostora već i drugačiju vrstu političke organizacije i drugačiju vrstu zajednice. Ne oslanjajući se više na okoštali i pronevjereni politički sustav, te naglašavajući veze među ljudima i prijeko potrebno razumijevanje i solidarnost, Occupy je u potpunoj otvorenosti i horizontalnosti, uveo direktnu demokraciju i svakodnevne plenume u kojima sudjeluju i odlučuju zaista svi, formirajući pokret u kojem su svi vođe. Jodie Dean, profesorica političke teorije iz US, koja je na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji održala nadahnuto predavanje pod nazivom Occupy: Claiming divisions, o tom početku kaže: "Bez inicijalne energije - donesene kroz anarhističke ideale horizontalnosti i nepostojanja vođa - pokret nikada ne bi počeo. To je bila nužna energija koja je slomila neku vrstu ljevičarske melankolije - koja je u SAD-u zapravo tvrdila - mi više ne postojimo. I cijelo to sektašenje malih lijevih partija ili pak množina grupa koja se formira oko jednog malog problema ili identiteta; Occupy je rekao - mi možemo biti više od toga, i to je iznio na svjetlo kroz horizontalnost i nepostojanje vođa."

O novitetu koji je donio Occupy, Jodie Dean nastavlja: "O njemu mislim kao o nastavku alter-globalizacijskog pokreta. Najveća inovacija je bila u tome da se moć više ne pokušava slijediti uokolo, već se ustanovljava trajna baza konfrontacije. Postojalo je jedno mjesto na kojem se ljudi skupljaju i organiziraju zajednice najprije putem kampova, a poslije putem stvaranja grupa koje su zapravo dio globalnog pokreta protiv kapitala. Inovacija se sastojala u tom trajnom kampu s metom koja je internacionalna." 

Navid Nasr

Mnogima obespravljenima i prezrenima za koje kapitalizam više nije ostavio ništa upravo je Occupy dao novi smisao i novu zajednicu. Svima je značio da su stvari ponovo moguće. O svojim razlozima pridruživanja pokretu, Navid Nasr iz Occupy DC, kaže: "Zaista sam mislio da su ono što mi gradimo u Occupyju, temelji i cigle za vrstu novog društva koje zamišljamo. Ljudi kažu: stvari u društvu su loše.  Htio sam da mi budemo ti koji će reći - ali mi možemo više od toga i ovako ćemo to napraviti. Ono najvrednije - u Occupy sam stvorio prijateljstva s mnogim istinski pametnim i dobrim ljudima i mi smo i danas blisko povezana zajednica."

Prvi mjeseci su usporedivi s intenzivnom zaljubljenošću - sve se čini lako i moguće, stvaraju se neočekivane koalicije, a podrška koja stiže privatnim donacijama omogućava da se u kampovima organizira čitava infrstruktura potrebna za gradski život te najvažnije - da svima bude pružen dom i hrana. Nakon te prve zaluđenosti, u kampovima počinju i problemi. Ideološka razilaženja prate i problemi uzrokovani pridruživanjem velike grupe beskućnika od kojih mnogi dolaze zbog besplatne hrane i spavanja, a dolazi i do pojedinačnih izgreda, poput seksualnih napada, ilegalnih djelatnosti (koje riskiraju sukobe s policijom) te stalne uzurpacije sastanaka. Neki od organizatora strahuju da će kampovi implodirati pod vlastitim teretom. Bilo je i onih, koji su željeli kampove podijeliti ili pak izbaciti disruptivne elemente. Marc Bryan objašnjava: "Bilo je teško, ali to upućuje na cjelokupni kontekst društvenih problema kao i da je ponekad teško kreirati novi svijet koji želiš vidjeti kada toliko puno snaga radi protiv." Ipak, Occupy je uspješno položio ovaj svoj prvi veliki unutarnji test. Ispravno prepoznavši da obeskućivanje predstavlja ono s čime je borba i počela, Occupy zadržava otvorenost i horizontalnost i nastavlja se brinuti o svojoj beskućnoj bazi i kada okupacija više nema.

Marc Bryan: "Nisam planirao spavati na betonu da bih vodio rasprave o povišenju poreza od pola posto za višu klasu"

Stalna fizička prisutnost u središtima gradova, te uhićenja prosvjednika prilikom marševa - davala su pokretu vidljivost, a Occupy je u prva tri mjeseca bio stalna tema u američkim i svjetskim medijima. U prosincu počinju i prve deložacije kampova, a policijski krug se širi poput vatre, pronalazeći potporu u postojećim zakonima. S nestankom kampova, završava prva faza Occupyja nakon koje dolazi zimsko skupljanje energije i pregrupiranje snaga. Ipak, Occupy i dalje živi: plenumi se održavaju u javnim prostorima, a prethodno formirane radne grupe organiziraju specifične akcije, poput sprečavanja deložacija privatnih domova od strane banaka ili pak bojkota banke Wells Fargo i prosvjeda protiv privatnih zatvora i podrške političkim zatvorenicima koje organiziraju grupe za reformu kaznenog sustava (Criminal (In)Justice Committee u Washington DC-ju). Velike i masovne akcije prate NATO summit u Chicagu ili pak prvomajske proteste širom zemlje, s onom najvećim u New Yorku, kada Occupy stvara široku koalciju s radnicima i imigrantima, okupivši 30 000 ljudi.

Tokom ljeta, stalna mjesta Occupyja izgledaju pomalo tužno, pa tako Union trg u New Yorku okupiraju beskućni klinci koji putuju od grada do grada. Mnoge bivše okupacije kao i radne grupe prolaze kroz unutarnje krize i dvojbe, a poneke se i raspadaju zbog sukoba članova prepoznatih ali ne i formalno delegiranih kao vođa. "Možeš reći da želiš imati pokret bez vođa i da smo svi jednaki. Ali onda se događa prirodna selekcija vođa - tko je najglasniji, najsigurniji, najkarizmatičniji...Nema ničeg što je potpuno bez vodstva. Neki od naših neformalnih vođa su imali megalomanske ideje, ali neki su bili pravi vođe, ljudi koji organiziraju. Da bi stvorio učinkovit revolucionarni pokret moraš imati učinkovito revolucionarno vodstvo. Ne možeš imati ljude koje jure uokolo i nadati se velikoj promjeni", objašnjava Navid Nasr.

Ideološka razilaženja prate problemi uzrokovani pridruživanjem velike grupe beskućnika od kojih mnogi dolaze zbog besplatne hrane i spavanja, a dolazi i do pojedinačnih izgreda, poput seksualnih napada, ilegalnih djelatnosti te stalne uzurpacije sastanaka

Mediji su organizirali brzu i slavodobitnu sahranu Occupyja. Bez kampova i uz rastuću decentralizaciju na slabo povezane grupe afiniteta, Occupy kao da je izgubio pravac i snagu. Američki predsjednički izbori su u punom mahu i neke druge teme su na dnevnom rasporedu - od rasprave o zdravstvenom sustavu do posrnule ekonomije. Komentatori najveći prepostavljeni neuspjeh pokreta vide upravo u njegovom neuključivanju u izbornu utrku. Kao da je Occupy ikada želio biti dio izborne politike. "Mnogi mainstream novinari nisu mogli razumjeti je da imaš društveni pokret koji se ne fokusira toliko na političare i izbore. To je bilo najteže prevesti. I zato mnogi misle da nismo uspjeli jer nemamo svog kandidata na izborima" , objašnjava Mark Bray.

Prva godišnjica Occupy se obilježava danas. U New York se slijevaju pripadnici lokalnih Occupyja iz cijele Amerike u trodnevnim akcijama koje će konvergirati na Wall Streetu. Godišnjica je i prilika za lansiranje nove kampanje - Štrajk duga za koju se vjeruje da može biti nova spona koja veže 99 % obespravljenih novim poretkom.

O izazovima koji očekuju Occupy u budućnosti, Marc Bryan kaže: "Izazov je da se stvori veći osjećaj centra. Mislim da je jedna od mogućih strategija pokreta jednostavno biti tu, uokolo, stvarati mreže  i infrastrukturu i moći reagirati kada se nešto dogodi; biti uporan i imati par glavnih problema - poput štrajka duga, koje guraš i kojima se baviš." Jodie Dean misli da se početna energija treba transformirati u nešto drugo i priželjkuje miješani model: "Model Syrize u Grčkoj je - oboje. Pokret unutar društva koji sudjeluje u socijalnim borbama, ali i stranka. Mislim da je sposobnost da se stvori neki oblik organizirane kolektivne snage koja stoji nasuprot postojećem poretku - zaista vrlo važna. Ja o tome mislim kao o stranci ali to ne mora biti izborna stranka, to može biti razumljeno kao organiziran pokret ili kao stranka koja želi funkcionirati izvan izbornog sustava."

Sa strankom ili bez nje, Occupy još nije mrtav. I kao što kaže Rebecca Solnit, treba nastaviti pedalirati. Jer osnovati pokret koji smjera na svjetsku revoluciju, nije nimalo jednostavna stvar.