Occupy Wall Street je, uz najveću koaliciju do sada, vratio 1. maj na američke ulice uz slogan: Legalize, Organize, Unionize.
Haymarket masakr
Iako je učinjeno sve kako bi se ova revolucionarna prošlost zaboravila, masakr na Haymarketu je bio ključan za obrazovanje budućih generacija američkih radikala
Prvi maj 1886 je bio dan kada se blizu pola miliona radnika Amerike ujedinilo u generalnom štrajku, zahtijevajući osmosatni radni dan kao standard. Nekoliko dana poslije - 4. svibnja 1886. - lokalni anarhisti i sindikalisti okupili su se na Haymarket trgu u Chicagu, na javnom sastanku kako bi raspravili primjenu policijske brutalnosti u odnosu na radnike u štrajku. Nepoznata osoba bacila je bombu na policiju koja je pokušavala rastjerati okupljenu masu. Bomba kao i pucnjava koja je uslijedila prouzročila je smrt sedam policajaca i najmanje četvero civila. Osmero anarhista je optuženo za zavjeru, od kojih su sedmorica osuđena na smrtnu kaznu.
Iako je učinjeno sve kako bi se ova revolucionarna prošlost zaboravila, masakr na Haymarketu je bio ključan za obrazovanje budućih generacija američkih radikala, pa je tako zabilježena izjava Eme Goldman, tada mlade imigrantice, o ovom događaju kao njenom političkom rođenju.
Manje ljevičarske grupe nastojale su održati Prvi maj živim s demonstracijama u velikim gradovima, sporadično i bez potpore sindikata koji su uglavnom prihvatili sve preinake značenja i termina toga datuma od strane službene politike. U strahu od novih nemira, dan rada (Labour Day) u Americi je prebačen na prvi ponedjeljak u rujnu, kada se odvijaju akcije masovnih sniženja cijena u dućanima, što je ujedno i dobar pokazatelj kasnijeg stanja svijesti radničkog pokreta. Jedina razlika je u tome što danas, zbog financijskog urušavanja američkog sna - radnička klasa ne može više niti kupovati.
Occupy 1. maj
Velikim prijavljenim prosvjednim maršem, ali i brojnim neprijavljenim akcijama po čitavom gradu, blokadom Union trga, Broadway ulice i 5. avenije, Occupy Wall Street je uspio u New Yorku mobilizirati do sada najveći broj prosvjednika i vratiti Prvi maj na američke ulice. Pod okriljem Occupya, protesti su organizirani u 125 američkih gradova, od zapadne do istočne obale, od San Francisca i LA, Oaklanda i Seattlea, pa sve do Detroita i Washingtona. Pod sloganom: Legalize, Organize, Unionize, pozivajući na generalni štrajk i prestanak kupovanja na taj dan, ovo je najmasovnija akcija do sada koja je - prema procjenama - uspjela okupiti 30 000 ljudi, samo u New Yorku. Ovo je tek drugi puta da je Occupy uspio stvoriti široku koaliciju s radničkim i imigrantskim organizacijama koje nisu nužno bile dio Occupy pokreta, što predstavlja značajnu prekretnicu za pokret koji je često kritiziran kao izraz bijele, srednjo-klasne studentske populacije. Ono što je tumačeno kao smrt pokreta - prestanak fizičkih okupacija u gradovima -pokazalo se plodonosnim u smislu rada u zajednici i stvaranja koalicija.
Velikim prijavljenim prosvjednim maršem, ali i brojnim neprijavljenim akcijama po čitavom gradu, blokadom Union trga, Broadway ulice i 5. avenije, Occupy Wall Street je uspio u New Yorku mobilizirati do sada najveći broj prosvjednika i vratiti Prvi maj na američke ulice
Prvomajska okupljanja su u pojedinim kvartovima započela već u 8 sati ujutro - s akcijama u rasponu od političkih tribina, kuhanja, umjetnosti, bicikliranja ili pak neprijavljenih anarhističkih marševa. Masa od najmanje 15 000 ljudi okupila se u ranim podnevnim satima na Union trgu gdje su se prosvjednicima obratili predstavnici različitih grupa uključenih u prosvjed. Prosvjedu su se pridružili i mnogi glazbenici - rapper Immortal Tehnique na pozornici na Union trgu ili pak Tom Morello iz Rage Against Machine koji je marširao s desecima gitarsta, takozvanom guitar army. Impresivan marš, koji je uslijedio Broadwayem, na putu prema Wall Streetu u punom je svjetlu pokazao svu različitost sudionika - od majki s kolicima i djecom, do mnogobrojnih imigrantskih grupa, radnika u zdravstvu, veterana, profesora, penzionera i studenata ili jednostavno beskućnih, revolucionara po profesiji ili svakodnevnih ljudi - svih onih koje je upravo Ocupy uspio ujediniti. Prava radnika, zdravstvo i obrazovni sustav, banke i korporacije, dostupno stanovanje, status ilegalnih imigranata, sve ove poruke i zahtjevi su se u prvomajskim prosvjedima stopili u prirodno jedinstvo.
U kasnu večer, manji dio prosvjednika (njih petstotinjak) uputio se prema Parku veterana Vijetnamskog rata, gdje je uskoro počeo i plenum. U amfiteatru, pored vode, uz svjetlost uličnih lampi, u prostoru potpuno opkoljenom policijom, s prosvjednicima zbijenim jedni uz druge, pojedinci su imali priliku predložiti akcije i zatražiti podršku ili pak podijeliti vijesti iz drugih gradova. U potpuno nadrealnoj atmosferi, bio je ovo trenutak okupljanja zajednice i bliskosti nakon cjelodnevnog marša. S početkom noći policija je uspjela rastjerati prosvjednike iz svih prostora koji se prigodno nazivaju javnima.
Zahvaljujući mnogobrojnim zakonima - poput onih o vremenu zatvaranja pojedinih parkova i trgova ili pak zabrani zaustavljanja tokom prijavljenog marša, američki prosvjedi izgledaju drugačije od onih europskih. Ne samo da su čitavim putem prosvjednog marša postavljeni branici te da je kretanje - bez zaustavaljanja - moguće samo u strogo označenom i ograničenom prostoru, različiti zakoni omogućavaju policiji da gotovo svaku situaciju proglasi ilegalnom i naredi brzi razlaz pod prijetnjom uhićenja.
NYPD - New York pod opsadom
S početkom noći policija je uspjela rastjerati prosvjednike iz svih prostora koji se prigodno nazivaju javnima
Grad New York upošljava zastrašujući broj od 40 000 policajaca. Policija New Yorka - NYPD, često nazivan sedmom najvećom aktivnom vojskom na svijetu, za praznik rada pokazala je svoju zastrašujuću snagu. Policijske akcije započele su već dan prije s pretresima i ispitivanjima prominentnih aktivista. Na sam dan, helikopteri su tokom cijelog dana u niskom letu kružili iznad mjesta prosvjednih okupljanja, a policajci - pješaci, konjanici i motoristi bili su posvuda - hodajući u samoj povorci, uz svaki branik, na svakoj ulici kojom je prosvjedni marš prolazio, ali i na svakom malom uličnom uglu, parku i trgu. Činilo se da svakog prosvjednika "osigurava" po jedan policajac. Čak i kada je povorka u kasnim satima promijenila smjer i rasula se u manje grupe, policijske snage bi uz brzo pregrupiranje i zastrašujuću buku opkoljavale prosvjednike. Najprisutnija osoba toga dana u New Yorku nije bila civil, već policajac. Brojnost policije i razmjeri akcije nisu bili neobični samo za strance, već i za same New Yorčane koji ne pamte ovakvo "opsadno stanje". U nekoliko navrata dogodio se pravi stampedo - i prosvjednika i policije - po manjim ulicama, nakon što bi policija iz gomile izvukla i u holivudskoj maniri opkolila jednog posvjednika, zbog prekršaja tako sitnih kao što su nepotebno zaustavljanje ili prekoračenje branika. Prosvjednici bi u takvim prilikama (ali i tokom cijelog marša) skandirali: "KKK, how many kids did you kill today", aludirajući na Ku Klux Klan i policijska ubojstva uglavnom crnih i latino tinejdžera. Brutalnost policije, metode nadzora u manjinskim kvartovima te općenito stanje policijske države - teme su koje je upravo Occupy ponovo doveo u centar rasprave o nasilju postojećih institucija. Vidjevši NYPD na djelu, nijedno od navedenog se ne čini nimalo pretjeranim.
Occupy i mediji
Brojnost policije i razmjeri akcije nisu bili neobični samo za strance, već i za same New Yorčane koji ne pamte ovakvo „opsadno stanje"
Ako već po ničemu drugom, onda po potpunoj opsadi New Yorka policijskim snagama, ovi protesti zaslužili su mjesto na naslovnicama. Međutim, zaprepašćujuće je ponašanje novinskih giganata u zemlji demokracije i slobodnih medija. Dok su u Europi izvještaji o prvomajskim protestima punili naslovnice (čak i u državama u kojima je broj prosvjednika bio značajno manji), u velikim američkim medijima (prvenstveno New York Times) izvještaji su se našli isključivo u lokalnim rubrikama. Opisi su uglavnom šturi, broj prosvjednika je sveden na nekoliko tisuća, a poruka zamagljena izvještavanjem o zastojima u prometu i sporadičnim izgredima počinjenima od strane prosvjednika. Detaljna kronika događaja, poruke prosvjeda kao i realniji brojevi uglavnom se mogu naći u tradicionalno lijevim medijima (Nation Magazin) te nekoliko internetskih portala (poput nedavnog dobitnika Pulitzera, Huffington Posta). Occupy je od prošle godine naovamo uspio izgraditi potpuno nezavisnu medijsku mrežu - koja se sastoji od vlastitog sajta, Live Stream kanala, Occupy novina, interaktivnih mapa i crowd sourcing aplikacija, kao i zadobiti podršku nekolicine progresivnih novinara. No ostaje činjenica da ogroman dio Amerike, servisiran od strane velikih novinskih i televizijskih mreža, jednostavno ne zna što se događa.
Uspjeh Occupy i Prvog maja
Generalni štrajk nije se dogodio. Radnici nisu masovno napustili svoja radna mjesta niti su stanovnici New Yorka prestali kupovati. Ipak, Occupy je tokom vremena uspio stvoriti vlastita pravila uspješnosti.
Dok su u Europi izvještaji o prvomajskim protestima punili naslovnice (čak i u državama u kojima je broj prosvjednika bio značajno manji), u velikim američkim medijima (prvenstveno New York Times) izvještaji su se našli isključivo u lokalnim rubrikama
Tijekom zime, lokalne policije širom Amerike su uspjele izbaciti aktiviste Occupyja iz kampova postavljenih u parkovima i trgovima - oslanjajući se na različite postojeće zakone - čime je fizička okupacija postala nemoguća. Iako se činilo da će nedostatk fizičke okupacije oslabiti pokret koji je time izgubio i na svojoj vidljivosti, Occupyeri su cijelu zimu proveli radno - stvarajući koalicije i šireći svoju poruku prema manjim zajednicama. Plenumi su u redovnom tjednom ritmu održavani ne samo u centrima, nego i pojedinim kvartovima svih većih gradova, a broj radnih grupa kao i definiranje njihovih zahtijeva (bilo da se rado o reformi pravosuđa, studentskim kreditima i obrazovanju ili pak stanovanju) neprestano se širio. U manjim akcijama postignute su neke manje pobjede - blokirani ulazi u banke ili pojedine obitelji spašene od prisilnih iseljenja.
Svi usputni i stalni sudionici Occupy-pokreta ističu da je Occupy uspio ponovo probuditi njihovu imaginaciju. Noam Chomsky, komentirajući Occupy, kaže: "Ako dođete u situaciju u kojoj postojeće institucije ne žele izvršiti volju naroda, morat ćete eliminirati te institucije." Occupy je uspio probuditi nadu da je to moguće.
