Prošlo je više od godinu dana kako je Barack Hussein Obama postao predsjednik SAD-a, obećavši velike promjene, no malo toga se zaista promijenilo. Guantanamo zatvor i dalje nije zatvoren, antiratni kandidat postao je predsjednik koji šalje vojsku u rat, kandidat koji je napadao Bush-Cheneyev totalitarni pristup državnoj sigurnosti postao je predsjednik koji je prihvatio taj pristup s neviđenim guštom, zdravstvena reforma se upravo desila, no Obama, koji je kao kandidat bio
eksplicitno protiv obaveznog zdravstvenog osiguranja, sada ga besramno
zagovara, tako da se crni kolumnista New York Timesa Bob Herbert s pravom pita: tko je zapravo Barack Obama?
Čak i ako povjerujemo da su nove nuklearne elektrane sigurnije od starih, te da se Three Mile Island i Černobil vise nikada neće desiti, ostaju problemi nabave goriva, odlaganja otpada i, za kapitalističko društvo najveći od svih problema: njihova nevjerojatno visoka cijena izgradnje (oko 10 milijardi dolara).
Nakon dvanaest, ili možda već trinaest posjeta Bliskom Istoku Obaminog emisara George Mitchella, Izrael - i to tokom službene posjete Joe Bidena - najavljuje širenje i gradnju novih izraelskih stanova na palestinskoj teritoriji. Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, princ Saud al-Faisal kaže: "Obama je koristio prave riječi u svom govoru [pred studentima u Kairu], ali implementacija istih je krenula tradicionalnim putem."Chris Hedges, u svom tekstu Ralph Nader je bio u pravu za portal Truth Dig tvrdi: "Obama kukavički laže, baš kao Bush, iako ne tako grubo i nespretno," a Roger Hodge svoju kolumnu za Harper's naslovljava Lažljivost nade (The Mendacity of Hope - igra riječi na naslov Obamine knjige The Audacity of Hope), dok nobelovac Paul Krugman tvrdi da Obama čini političko samoubojstvo ekonomskim programom koji u svim bazičnim crtama podsjeća na Bushev, a provodi ga tim bivših Wall Street bankara.
Michael Moore na svom blogu kaže Demokratama da su kopilad zato što su usrali zdravstvenu reformu i što njegov gradić Flint i dalje propada usprkos svim velikim obećanjima i zato što će Zastupnički dom na kraju izglasati senatsku verziju zdravstvene reforme, jer je išta više po volji osiguravajućim društvima. A koliku kaznu, pita se Moore, će osiguranja morati plaćati ako odbiju pokriti nečije liječenje na temelju toga sto je bolest počela prije nego se osoba osigurala? 100 dolara na dan. Dakle ako nekome doktori kažu da treba operaciju vrijedno 100 tisuća dolara, inače neće živjeti duže od godine dana, osiguranju se isplati prihvatiti platiti kaznu, jer je to ušteda od 63 i po tisuće dolara, ukoliko se najcrnja prognoza ostvari, tj. da ta osoba živi još punu godinu dana.
Kao i sve drugo, tako je i energetska politika Obaminog tima puna neispunjenih obećanja: prije godinu dana, u veljači 2009. u Rolling Stone magazinu Jeff Goodell hvali Obamu kako je njegova energetska politika koncentrirana oko konzervacije i štednje, smanjenja rasta potrošnje energije i kako je većina energetskog tima iz Kalifornije, države sa najstriktnijim standardima oko zagađenja i najvećom energetskom učinkovitošću u SAD-u; danas, međutim, ni riječi o konzervaciji, štednji i smanjenju rasta potrošnje energije, nego Obama, dolazeći iz Illinoisa, države sa najviše nuklearnih elektrana i s najjačim nuklearnim lobbyem u SAD-u, priča o tome kako se neprestani rast potrošnje energije ne može pokriti bez državno garantiranih zajmova graditeljima nuklearnih elektrana.
Uoči klimatske konferencije u Kopenhagenu službeni narativ je bio da SAD moraju preuzeti globalno vodstvo u novim, obnovljivim izvorima energije, da ne bi zaostale za Kinom u tom ključnom aspektu ekonomskog razvoja, jer su pred-kopenhagenski signali iz Kine jednostavno stavljali pritisak na američki Kongres da nešto učini. Kina je bila najavila obavezati se reducirati intenzitet ispuštanja stakleničkih plinova za 40-45 posto od njihove razine 2005. do 2020. To je ekvivalentno totalnoj redukciji ispuštanja u SAD-u od 17 posto. Amerika je slegnula ramenima i izjavila kako to nije dovoljno. Kako je, dakle, kineska prijetnja iz Kopenhagena uspješno neutralizirana, tako je američki energetski lobby odahnuo da se može vratiti na business-as-usual i jedino još neotesani britanski Guardian piše bedastoće kao "nije pošteno da SAD koriste Kinu kao izgovor da ništa ne učine" i "nismo valjda evoluirali da po cijeli dan sjedimo na stolici u klimatski-kontroliranom prostru i buljimo u ekran."
U svom obraćanju naciji (State of the Union adresa), nakon kratkog osvrta na solarne panele, i nove tipove baterija, Obama je naglasio da za stvaranje zelene ekonomije "trebamo veću produktivnost, veću efikasnost i vise poticaja." Taj poticaj, Obama vjeruje, je "izgradnja nove generacije sigurnih i čistih nuklearnih elektrana." Aplauz za taj dio govora bio je glasniji među Republikancima. No, uslijed straha od globalnog zatopljavanja i kako je prošlo više od 20 godina nakon Černobila, podrška ili barem ne-protivljenje nuklearkama prisutni su i među nekim zelenima: Stewart Brand, osnivač Whole Earth Kataloga i Patrick Moore, rani aktivist Greenpeacea, danas podržavaju nuklearke, na primjer, a Carl Pope, izvršni direktor Sierra Kluba, tvrdi da Obamin nuklearni gambit "može olakšati politiku oko donošenja sveobuhvatnijeg zakona o čistoj energiji i klimatskim promjenama".
Americi, zapravo, nije problem nabava nuklearnog goriva: zalihe obogaćenog urana i plutonija u američkim i sovjetskim nuklearnim bombama dovoljne su za stotine godina rada nuklearnih elektrana u SAD-u. Postojeće elektrane se uglavnom hrane razmontiranim bombama - 10 posto električne energije SAD-a dobiva se od nuklearnog goriva iz bivših sovjetskih projektila, a Obama je baš najavio kako će razmontirati tisuće bombi: zapravo, za taj, jedan od rijetkih, uspjeha Obamine administracije, da u dogovoru s Rusima zajedno razmontiraju još bombi, više je zaslužan američki nuklearni lobby, nego američki mirovni pokret, koji bi radije da se gorivo iz nuklearnih projektila ne prenamjenjuje u gorivo za nuklearne elektrane. Problem odlaganja otpada međutim nikada nije riješen i nuklearne elektrane u SAD-u, kao i drugdje na svijetu uglavnom drže visokoradioaktivni otpad u dubokim bazenima u dvorištu elektrana - kako zbog problema što ga nitko neće, tako i zbog problema što ga je teško transportirati bez opasnosti po stanovništvo.
No, pravi razlog zašto u SAD-u već trideset godina nije izgrađena niti jedna nuklearna elektrana jest činjenica da je, suprotno prognozi Eisenhowerovog direktora Komisije za atomsku energiju, Lewisa Straussa (da će "naša djeca u svojim domovima uživati u električnoj energiji prejeftinoj da bi je naplaćivali"), električna energija proizvedena u nuklearnoj elektrani najskuplja je električna energija, četiri puta skuplja od elektrike proizvedene u termoelektrani na ugljen, te je nuklearke zapravo jedino ekonomično graditi u komunizmu (tj. u Kini) ili u državama sa visokim subvencijama države (kao sto je Francuska). Usvojivši francuski nuklearni socijalizam, Obama je nuklearnom lobbyju obećao 54 milijarde dolara u državnim garancijama zajmova, uz izdavanje skorih dozvola za gradnju, što u stvari znači da je naplata poreza od građana garancija za te zajmove, odnosno račun za izgradnju novih nuklearki se, kao strateški prioritet, lukavo podnosi građanima, bez da ih se pita žele li oni to ili ne. Drugim riječima, upravo su nuklearke pravi "porez na energiju"!
Kandidati za posao
Glavni konkurenti za te garancije su američki Westinghouseov 1GW AP1000 i snažniji francuski Arevin EPR reaktor. Westinghouse je već prošlog ljeta počeo graditi četiri takva reaktora u Kini. Svi novi reaktori su planirani na lokacijama već postojećih nuklearnih elektrana.
Dva Westinghouseova AP1000 su planirana u Južnoj Karolini (NE Virgil C. Summer, u okolici Jenkinsvillea, populacija: 50) i dva u Georgiji (NE Vogtle, u okolici Waynesboroa, populacija 63 posto crnci, 43 posto ispod granice siromaštva). Nakon toga još dva u Južnoj Karolini, dva u Sjevernoj Karolini i nekoliko u Texasu. Prva dva nova reaktora, Vogtle 3 & 4 u Georgiji već su dobila državnu subvenciju od 8.3 milijarde dolara. Obamina administracija lukavo lista nuklearke zajedno sa vjetrom kao alternativnim izvorom u medijima.
Postojeće elektrane se uglavnom hrane razmontiranim bombama, a Obama je baš najavio kako će razmontirati tisuće bombi: zapravo, za taj, jedan od rijetkih, uspjeha Obamine administracije, da u dogovoru s Rusima zajedno razmontiraju još bombi, više je zaslužan američki nuklearni lobby, nego američki mirovni pokret
Jedino što Obama trči pred rudo: američka Nuklearna regulatorna komisija (NRC) nije još Westinghouseu odobrila izgradnju AP1000 u SAD-u. Naime, NRC je pronašao da postoji sigurnosni problem sa AP1000: reaktorska zgrada ne može izdržati bazno opterećenje. Desilo se zapravo da su promjene u dizajnu, učinjene zbog panike oko terorizma, da bi zgrada bolje izdržala udarac aviona, učinile zgradu slabije otpornom na potres. Plus, protesti i sudski proces u Južnoj Karolini (vidi nešto dalje u tekstu). U Kini se za isti dizajn već lijeva beton i nitko ne smije pisnuti.
Dva Arevina EPR reaktora planirana su za izgradnju u Calvert Cliffsu, država Maryland, gdje već postoje dva Westinghouseova (NE Calvert Cliffs). Francuski premijer Francois Fillon kaže da je to najsigurniji reaktor na svijetu. Međutim, prema podacima aktivista iz Beyond Nuclear, procurilo je od nekog nezadovoljnika iz Areve, da je EPR ineherentno nestabilan i da bi pod određenim uvjetima mogao eksplodirati poput Černobila,.
Napokon, tu je i potpuno nova generacija jednokratnih minijaturnih super-vrućih nuklearnih elektrana koje nisu hlađene vodom nego tekućim metalom. Kao što je na primjer Toshibin 4S, nešto veći od električnog bojlera u kupaoni, hlađen tekućim rastvorom natrija i kalija (koji nikad, ni pod kojim uvjetima, ne smije doći u kontakt niti sa zrakom niti sa sekundarnim rashlađivačem, tj. vodom). Toshiba je svoj revolucionarni dizajn 10MW "laptop reaktora" ponudila izgraditi, tj. zakopati 30 metara pod zemlju, za džabe, pored Galene, sela sa 700 duša na Aljasci, uglavnom Eskima, do kojih se ne može doći drugačije doli brodom ili avionom, a trebaju im desetine tisuća litara dizela svake godine po stanovniku da prežive -60 stupnjeva hladne zime. Mudra ideja za testirat prototip, tj. ako nešto pođe po zlu, neće biti puno žrtava niti bog zna kakve štete.
Savez zabrinutih znanstvenika primjećuje da će biti pomalo nezgodno održavati reaktor na Aljasci, ako ga je moguće otvoriti jedino u tvornici u Japanu, te da Toshibine tvrdnje, kako su reaktori hlađeni natrijem sigurni, učestali i dokazani, ne odražavaju istinu na terenu. Upravo suprotno: reaktori hlađeni natrijem su isprobani još pred 40 godina i odbačeni kao neekonomični, nesigurni i naporni za održavanje, tako da su 2005. godine od 444 nuklearna reaktora u pogonu samo 2 bila hlađena natrijem. Njihov prigovor da japanska firma tako testira neprovjerenu tehnologiju na teritoriju SAD-a je, međutim, smiješan u svjetlu podatka da je Toshiba još 2006. godine kupila Westinghouse za 5.4 milijarde dolara, te je i AP1000 tehnički danas "japanska nuklearka".
Postoji, međutim, i američki, "made in USA" minijaturni nuklearni reaktor, koji neće biti testiran na Aljasci, već nešto bliže Zagrebu, u Češkoj Republici. Tvrtka Hyperion iz Santa Fea, New Mexico, reklamira svoj 1MW pod zemlju zakopan reaktor hlađen tekućim olovom-bizmutom, i to fotografijom na kojoj se, umjesto zgrade reaktora, vidi drvo posađeno na uredno pokošenoj zelenoj livadi (nedostaju samo još dječica da se igraju loptom), i riječima: "razmišljajte o našem reaktoru kao o velikoj bateriji"(koju treba mijenjati svakih 7-10 godina).
Reaktori hlađeni tekućim olovom-bizmutom su zapravo stara sovjetska tehnologija, tj. jedino su je Sovjeti upotrebljavali na svojim revolucionarnim Alfa podmornicama tokom sedamdesetih godina. To je, također, oprobana i odbačena tehnologija: na novijim Akula i Yasen podmornicama Rusi ponovno upotrebljavaju vodu pod pritiskom kao rashlađivač, a i na posljednjoj Alfi, K-123, zamijenili su olovom-bizmutom hlađen reaktor reaktorom hlađenim vodom pod pritiskom 1992., u 9 godina dugom remontu, nakon što se originalni reaktor pokvario - olovom hlađene reaktore se ne može nikad isključiti, jer olovo treba držati stalno rastaljeno, a čim se desi neki problem, olovo se skrutne i reaktor postaje neupotrebljiv. Takav neupotrebljiv reaktor je, međutim, visokoradioaktivan, budući da bizmut postepeno postaje radioaktivni polonij (Rusi su reaktore iz Alfa podmornica odložili na napuštene otoke u Arktičkom moru).
Primjeri otpora
Vermont Yankee
NE Vermont Yankee je 38 godina stara, 540MW Westinghouseova nuklearka, izgrađena negdje 100 km jugoistočno od moje kuće, koja se skriva iza grunfovske web adrese "sigurna, čista, pouzdana". Operator Yankeeja, kompanija Entergy iz Lousiane očekuje da će im dozvola rada elektrane biti produžena za još 20 godina 2012. godine. Međutim, u Vermontu izdavanje te dozvole moraju potvrditi oba doma vermontske državne skupštine. Vermont Yankee proizvodi oko 40-50 posto električne energije Vermonta. Vermont nema elektrana na fosilna goriva i ostatak je hidroenergija, vjetar, biomasa i sunce. Međutim, elektrana ima ozbiljne probleme, baš kao i svaka toliko stara mašinerija. Zamislite da vozite 38 godina star automobil!
Što je, eventualno, okrenulo populaciju Vermonta protiv svog glavnog proizvođača energije: tokom prošle godine 51 od 54 gradske skupštine u Vermontu glasale su protiv produžavanja radne dozvole nuklearki, a prošli mjesec je Senat Vermonta odbio izdati suglasnost produženju dozvole sa 26 prema 4 glasa. Entergy je u međuvremenu suspendirao petoro rukovodioca Vermont Yankeeja.
Vermont inače ima odlične uvijete za vjetroenergiju, jedino što su se ljudi dugo bunili da im vjetrenjače kvare pejsaž. No, tritium ih, čini se, ipak više smeta. Proizvodnja električne energije iz vjetra u SAD-u je prošle godine porasla za 39 posto. Sveučilište Vermonta u Burlingtonu prednjači i u istraživanjima kako svatko od nas sam može proizvoditi električnu energiju: studenti su preradili mašine za veslanje i stacionarne bicikle u teretani fakulteta tako da uz pomoć njih sada mogu proizvoditi struju.
O procesu zatvaranja Vermont Yankeeja razgovarao sam sa aktivistom Saveza za zatvaranje Vermont Yankeeja (Vermont Yankee Decommissioning Alliance), Ericom Bachmanom. Eric je prošle godine organizirao niz tribina u gradovima Vermonta sa Dr. Winfrid Eisenbergom, njemačkim pedijatrom, članom International Physicians for the Prevention of Nuclear War (IPPNW), koji je pričao o utjecaju Černobila na djecu. Zagrebački alternativci ga se sigurno sjećaju iz devedesetih, zbog njegovog rada na uspostavljanju internet mreže i zamir.net.
Male greške osoblja koje upravlja nuklearnom elektranom mogu proizvesti katastrofu takvih razmjera, da rizik jednostavno nije vrijedan zarade. Nakon što sam se doselio u Vermont uključio sam se u Savez za zatvaranje Vermont Yankeeja, da pomognem zaustaviti Vermont Yankee. Od samog početka bilo je razloga za brigu o riziku od nuklearke za Vermont. Izvorna odluka o gradnji nuklearne elektrane donijeta je sa minimalnom većinom od jednog glasa. Tokom godina Vermončani su zaključili da je rizik jednostavno prevelik: Vermont Yankee je vrlo stara elektrana (druga najstarija od 104 koliko ih je u SAD-u u pogonu), nesreće na njoj se već dešavaju (kao spontano urušavanje rashladnog tornja), njezini vlasnici otvoreno lažu o ispuštanjima. Osim toga, država Vermont danas je vrlo zainteresirana za čist okoliš, tako da danas velika većina građana Vermonta želi zatvoriti Vermont Yankee.
Pokret za okoliš u Vermontu je narastao. Većina članova zakonodavnog tijela Vermonta želi zatvoriti Yankee. Senat je glasao 26:4 da zatvori elektranu, a od 54 gradske skupštine, 51 je glasala da se elektrana zatvori. Bio sam jedan od nekoliko stotina antinuklearaca, aktivista, koji su, na dan najveće snježne mećave ove zime u Vermontu, uspjeli doći na to zasjedanje Senata. Zatvaranju elektrane se protive oni koji profitiraju od njenog postojanja. To je možda 450 radnika elektrane. Postoji manjina koja vjeruje da će zatvaranje Yankee elektrane užasno poskupiti struju u Vermontu. To nije točno. Entergy prodaje struju iz nuklearke po tržišnoj cijeni, ili cijeni višoj od tržišne, te stoga nije od nekog interesa elektrodistributerima koji mogu po jednakoj ili nižoj cijeni kupiti struju iz drugih država.
Nadam se da će i Dom Zastupnika Vermonta glasati kao što je glasao Senat. Entergy kompanija je izjavila da će oni nastaviti nastojati dobiti produženje dozvole rada. Glas u Senatu je zato samo početak kraja. Borba neće biti gotova dok god Vermont Yankee ne prestane sa radom i njena sanacija ne bude kompletna. To može potrajati još godinama, tako da rad Saveza za zatvaranje Vermont Yankeeja nipošto još nije završen. Ima još dvije godine do kada Odbor za javne službe treba odlučiti da li će izdati dozvolu za produženje rada Yankeeju. Ove godine su izbori za Senat, i sljedeće godine Senat može u sasvim drugom sastavu dati suglasnost za izdavanje dozvole.
No, trenutna odluka vermontskog Senata je vrlo snažan odraz sadašnjeg stanja javnog mnijenja. Činjenica je da su i mnogi senatori koji inače podržavaju poduzetništvo i nuklearke glasali protiv izdavanja suglasnosti. No, to se može promijeniti. Zato naš rad nije još gotov. Ova odluka Senata nije kraj priče, ali je početak kraja. Ustvari, prije nego sto je Entergy počeo praviti velike greške u zavlačenju istraživanja oko ispuštanja tritiuma, promatrači vermontske Skupštine očekivali su vrlo tijesan rezultat. Dodatni faktor je da je cijena električne energije na tržištu najednom bila jeftinija od one po kojoj je Entergy prodavao struju iz Yankee elektrane.
Dakle, nije bilo ekonomskih razloga za podržavanje Vermont Yankeeja, posebno u svijetlu niza nesreća i incidenata posljednjih godina i ponašanja kompanije u vezi njih. Ako se neki od tih faktora promijene, moguća je i drugačija odluka. Također je moguće da se pobornici nuklearne energije slože oko zatvaranja Vermont Yankeeja, ali pokušaju progurati izgradnju novog reaktora, recimo Westinghouse AP1000, na istoj lokaciji. To bi pojelo sva sredstva za energetski razvitak i gotovo ništa ne bi ostalo za obnovljive izvore. Vernont već 5-10 godina zaostaje za drugim državama, unatoč svojih prirodnih pogodnosti, u razvoju vejtroenergije, zbog straha da se turisti ne bi bunili da im je vidik pokvaren vjetrenjačama.
Nuklearne elektrane nisu "bez ispuštanja". Izgradnja i pokretanje nuklearne elektrane kao i proizvodnja i doprema goriva zahtijevaju fosilna goriva. Tokom rada nuklearka možda ne ispušta CO2, živu, sumpor ili olovo, ali zato su tu druga nevidljiva ispuštanja, kao što je npr. radioaktivni tritium. Osim toga, tu su velike količine nisko-radioaktivnog otpada i visoko-radioaktivni otpad u bazenima u dvorištu svake elektrane: o tome više nitko i ne govori. Nuklearke nisu, niti mogu biti sigurne i čiste."
Južna Karolina
Obamina energetska strategija uključuje izgradnju ukupno četiri Westinghouseova AP1000 reaktora u Južnoj Karolini, koja, poput Vermonta, polovicu svoje električne energije dobiva iz nuklearnih elektrana. Operator, Duke Energy, i elektrodistributer, South Carolina Electric & Gas, zaključili su kako im federalne subvencije neće biti dovoljne, te su u skupštini Južne Karoline još prije dvije godine progurali tzv. BLRA, Base Load Review Act, koji, u suštini, znači da će potrošači električne energije biti zakonom obavezani plaćati doprinos, zapravo "pretplatu" - za izgradnju nuklearki kroz 1.1 posto povećan iznos svojih mjesečnih računa za struju, i to bez obzira budu li nuklearke na kraju izgrađene ili ne, što je očiti dokaz da je nuklearna energija - najskuplja energija. U Vermontu tako potrošači mogu dobrovoljno davati doprinos za obnovljive izvore.
Slične zakone donijele su potiho i mnoge druge države: Florida, Georgia, Missouri, Kansas, Louisiana, itd., a države koje su, nakon Chernobila, bile uvele moratorijum na gradnju nuklearki, kao Minnesota, taj su moratorij sada skinule. Nuklearni lobby u Illinoisu, Kentuckyu i Wisconsinu pokušava ukloniti 20 i nešto godina star moratorij na izgradnju nuklearki dok se permanentno ne riješi skladištenje visoko-radioaktivnog otpada, budući da je do sada svima jasno da se to nikada neće permanentno riješiti.
Na ovakvu neviđenu otimačinu, doslovce porez na energiju, prva je reagirala međunarodna zelena grupa Friends of the Earth, tražeći od South Carolina Public Service Comission (Komisija za javne službe Južne Karoline) da spriječi Duke Energy i South Carolina Electric & Gas u njihovom nastojanju da naplate izgradnju elektrana od potrošača unaprijed. FOE su također uložili u dvije TV reklame u kojima kritiziraju Obaminu nuklearnu ofenzivu. Kad se to pokazalo nedovoljnim, prijavili su BLRA Vrhovnom sudu Južne Karoline kao protuustavan zakon.
Uoči ročišta, 4. ožujka, Obama je došao na obližnje sveučiliste u Savannah (populacija: 57 posto crnci, 22 posto ispod granice siromaštva) pričati studentima o blistavoj nuklearnoj energetskoj buducnosti, a South Carolina Electric & Gas odrzao je sastanak sa Westinghouseovim stručnjacima o novim nuklearkama, čija snimka, unatoč obećanjima, nije dostupna on-line.
Obama trči pred rudo. Komisija za javne službe izdaje nuklearnom lobbyu ček bez pokrića. Ljudi bi mogli godinama plaćati tu obaveznu doplatu, a da elektrane nikada ne uđu u pogon. Sud nije donio nikakvu odluku 4. ožujka. Paralelno s nama, parnicu na Vrhovnom Sudu za ukidanje ovog zakona poveo je i South Carolina Energy Users Committee (Komitet potrošača energije Južne Karoline), uglavnom veliki potrošači, koji su najviše pogođeni ovim povećanjem cijene električne energije. Oni imaju ročište u travnju. Sud je odbio objediniti oba slučaja, ali je odlučio da će presuda za jedan važiti i kao presuda za drugi, te da će donijeti presudu tek kad sasluša oba.
Ono sto bi Steven Chu, Ministarstvo energetike i nuklearni lobby u Južnoj Karolini i SAD-u zaista najviše željeli je izgradnja pogona za preradu visokoradioaktivnog otpada u novo nuklearno gorivo na lokaciji Savannah River Sitea, posebno sada nakon što je planirani depozitorij takvog otpada unutar planine Yucca odgođen na neodređeno vrijeme."
Medjutim, prošle godine je inspekcija Generalnog inspektora američkog Ministarstva energetike ustanovila ozbiljne sigurnosne probleme u SRS-u. Otkrilo se da građevinske kompanije, unajmljenje radi održavanja, često koriste substandardne materijale, jeftinije i lošije čelične ploče, šipke i cijevi, te druge materijale koji nisu po federalnim sigurnosnim standardima za tu namjenu. Generalni inspektor je zaključio da su prekršaji ozbiljni i da su "već do sada mogli izazvati curenje do 15 tisuća galona (55 tisuća litara) visoko-radioaktivnog otpada". Kao i bakterija otpornih na radijaciju. Za par dana sprema se javna tribina o daljnjem razvoju SRS-a.
Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena
mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.
