Posljednji moment u neprekidnoj noćnoj mori koja se eufemistički nedostojno naziva "bliskoistočni sukob" nedavni je izraelski napad na Gazu. Pisati o tome, i pri tome pretendirati na to da to pisanje ima imalo smisla izuzetno je teško. Naime, tuča koja se sručila na taj komadić zemlje - ukupna površina Izraela i palestinskih teritorija jedva je nešto veća od polovice Hrvatske - traje već toliko dugo da je postala vječnost. Šezdeset godina otvorenog sukoba i još četrdesetak godina povremenog, latentnog sukoba formirali su čitavo kolektivno pamćenje oba uključena naroda i percepciju cijelog svijeta. Na Bliskom Istoku rat je stalno stanje, vječni, arhetipski rat bez kraja. Sintagma "prije rata" je oksimoron, a to je i "rješenje sukoba", fenomen koji bi bio ravan božjoj objavi. U tom vrtlogu doslovce ubitačne vječnosti napisani su milijuni tekstova, i ništa se nije promijenilo. Pisanje je bespomoćan i uzaludan čin. Osim što se, kao što nedavno piše izraelski književnik Etgar Keret u Jutarnjem listu, na cmizdravim kolumnama o Palestini dâ dobro zaraditi.
"Onaj tko se bori s čudovištima mora biti oprezan da sam ne postane čudovište. Ako dugo zuriš u bezdan, bezdan također zuri u tebe". Tako kaže Nietzsche, i u ovom slučaju ima pravo - zlostavljani je postao zlostavljač. Istina je da je zasnivanje države Izrael kao "židovske države" u korijenu neprekidnog masakra. Naime, tzv. "međunarodna zajednica" iskupljuje se za svoj zločin prema Židovima tako što im dozvoljava ubijanje i protjerivanje Palestinaca kako bi dobili njihovu zemlju. Sa svakom palestinskom smrti Zapad se osjeća malo manje kriv. Krivnja prema Palestincima još nije osvještena, a pitanje je koga će se onda žrtvovati kako bi se ispravio novi grijeh.
Ideja da se u Palestini može zasnovati židovska država bez da se pita domaće stanovništvo bila je suluda, i danas su vidljive posljedice te odluke. Neizvedivost tog čina uvidjeli su i Britanci. Britanska vlada 1939. godine donijela je takozvani White paper kojim se predviđa zaustavljanje židovskog doseljavanja u Palestinu bez pristanka palestinskih Arapa. Holokaust sve mijenja, jer Zapad je brzo morao umiriti izgarajuću savjest. No već 1937. David Ben Gurion, budući prvi izraelski premijer, izjavio je kako "Mi (Židovi) moramo protjerati Arape i zauzeti njihovo mjesto". Holokaust je tom - već postojećem - programu dao neograničeni poticaj i kredibilitet. Nakon što je počinio ultimativno zlo, Zapad više nikad neće proturječiti oštećenom. Tri stvari su jasne. Prvo, Zapad njemačku krivnju osjeća kao vlastitu kolektivnu krivnju. Drugo, cionistički plan je bez sumnje od početka barem dijelom zločinački. Treće, upravo rečeno ni na koji način ne odobrava antisemitizam ili umanjuje monstruoznost Holokausta. Bilo kakva kritika države Izrael mora pokazati da je čista od bilo koje natruhe antisemitizma. To ne znači da nije legitimno zalagati se za ukidanje Izraela kakav je danas.
Izrael je kolonijalna tvorevina u punom smislu te riječi. Metode, situacija, sve je to već viđeno. Ograđena naselja, tortura nad domaćim stanovništvom koje se drži građanima trećeg reda, dozvoljeno ubijanje, mučenje, situacija istovjetna onoj koju je Fanon opisao u Prezrenima na svijetu. Iznimna je samo fanatičnost i perverzija izraelske borbe, nove metode torture. Od 880 kilometara 8-metarskog zida koji je Izrael podigao, 80 posto dijeli Palestince od drugih Palestinaca unutar palestinskih područja, a samo 20 posto dijeli ta područja od Izraela, piše Boris Pavelić, novinar Novog lista koji se upravo vratio iz Gaze. Izrael se nikada nije povukao, palestinska područja nezavisna su koliko i južnoafrički bantustani, bez ikakve mogućnosti za opstanak. Izrael je nakon "povlačenja" iz Gaze nastavio kontrolirati dotok vode, struje, čitavu infrastrukturu, te je zatvorio sve granične prijelaze. Human Rights Watch i Amnesty International tvrde da je, po međunarodnom pravu, Izrael još uvijek okupator. Stvoren je zatvor za nekoliko milijuna ljudi, a potomci logoraša postali su sada logorski čuvari, savršeni hijazam. Jedan izraelski oficir, piše Cécile Winter, uputio je svoje vojnike da "prouče način na koji su Nijemci osvojili Varšavski geto". Nedavni napad na Gazu pokopao je sve nade u iskrenost izraelske namjere da podupru palestinsku državu u ovim ostacima teritorija koji je Palestincima "preostao", Kada Izrael pripoji sva područja koja su unutar izgrađenog zida, Palestincima će preostati oko 12 posto teritorija originalne Palestine.
Izrael se do te mjere smatra europskom zemljom da sudjeluje na Euroviziji, pop - simptom kolonijalnog porijekla izraelske države. To je još jedan razlog zbog kojeg se Zapad identificira s Izraelom; nakon što je sam odustao od krvavih kolonijalnih projekata, sada može simpatizirati s izraelskim pokušajem. Simbolička veza židovskog naroda s "Obećanom zemljom", Erec Israel, nema na to nikakvog utjecaja. Židovi su u Palestini tokom 19. stoljeća činili oko pet posto stanovništva. Da bi se Židovi naselili, nekog je trebalo protjerati. U ime čega je Zapad očekivao da bi se Arapi trebali odreći svoje zemlje? U ime zločina s kojim nemaju skoro nikakve veze? Uostalom, može li itko razuman zamisliti da se Židovima "poklanja" komad Njemačke, Francuske ili Britanije kako bi zasnovali državu? Narod bi rekao, lako je s tuđim k... po koprivi mlatit.
Izvor problema je u židovskom strahu nakon Holokausta, strahu koji je, kad uzmemo u obzir povijest antisemitizma, potpuno opravdan. Ali, ideja da je neka zajednica zbog neizrecivog zločina nad njenim pripadnicima zaslužila državu je problematična u ovom slučaju. Povucimo paralelu s Kosovom, koliko god se Holokaust ne može mjeriti s srpskom kolonijalnom politikom. Rezoniranje je išlo ovako: Srbija je načinom svog vladanja nad domaćim stanovništvom izgubila svako pravo da njime vlada, dakle, Kosovo ima pravo biti nezavisno. U židovsko - arapskom slučaju razvoj događaja bio je slijedeći: Europa je toliko zgriješila prema Židovima da oni imaju pravo na arapsku zemlju. Antičko židovsko kraljevstvo nije nikakvo opravdanje za takvo rezoniranje. Pitanje da li je Davidovo kraljevstvo starije od Palestinaca ne znači da nad ljudima koji će biti ubijeni ili protjerani neće biti izvršen zločin.
Isto danas važi i za Židove, makar su uglavnom doselili u posljednjih pedeset godina. Ma što Palestinci (opravdano) osjećali, nemaju moralno pravo, niti bi pošteno rješenje bilo "baciti Židove u more". Oni su sada tu, čak su većinom tu rođeni, i imaju pravo tu ostati. Izraelski političari plaše svoj narod "drugim Holokaustom" koji će muslimani navodno počiniti. Neke figure - poput Ahmadinejada - donekle im daju za pravo. Zanimljiv je slučaj jeruzalemskog muftije Muhameda Amin al-Husaynija. Islamski klerik tokom drugog svjetskog rata susreo se s Hitlerom, a moguće je da je i aktivno sudjelovao u Holokaustu. Između ostalog, al-Husayni je u Bosni pomagao vrbovati domaće muslimane za SS divizije. Prisutnost notornog antisemita koji je tokom rata 1947. - 1948. poručio "ubijte Židove gdje god ih vidite" učvrstila je Židove u uvjerenju da se radi o borbi za pravo na život. Slično ulogu danas ima Hamas, kojeg su, usput, osamdesetih uvelike potpomagale izraelske tajne službe kako bi oslabile sekularni Fatah, klasični divide et impera.. Hamas protiv terorističke države koristi terorističke metode, neprekidno čineći zločine nad Židovima i uništavajući svoj vlastiti narod. Ali Hamas nimalo ne cijeni palestinski život, zato jer je njegovim vođama jasno da on objektivno ne vrijedi ništa, potez očajnika koji nema što izgubiti. Omjer žrtava je pedesetak ubijenih Palestinaca za svakog Židova. Posljednji koji su imali takvu retributivnu pravdu bili su nacisti. Strogo govoreći, Izrael ne provodi genocid, niti su Izraelci nacisti. Naime, nacisti su provodili biološko istrebljenje Židova kao cilj po sebi. Izraelske političare zanima zemlja, oni bi bili (nadamo se!) relativno sretni da se Palestinci kolektivno pokupe i odsele u Jordan i Egipat. Etničko čišćenje nije plansko istrebljenje, a izraelska država ne koristi plinske komore. Ipak, činjenica je da je ogroman broj izraelskih metoda istovjetan nacističkima, a sve to samo zato jer imaju posla s narodom koji se ne želi odreći svoje zemlje. Posljedice su katastrofalne.
Uostalom, Palestinci su u zapadnoj hijerarhiji vrijednosti žrtava zapravo privilegirane žrtve koje neprestano dobijaju medijsku pozornost. Vrijednost palestinske smrti za zapadnu "zabrinutu javnost" mnogo je veća, nego, recimo, smrt sudanskog kršćana, što Zapadu omogućava da (licemjerno) kaže - vidite, mi nismo licemjerni!
Problem s državom Izrael je što je ona stvorena kao "židovska država"
Problem s državom Izrael je što je ona stvorena kao "židovska država". Etnoplemenska, ekskluzivistička koncepcija države bila bi danas problematična u bilo kojem dijelu "zapadnog svijeta", ali u uvjetima u kojima postoji Izrael to znači katastrofu. Oko dvadeset posto stanovništva države Izrael su Arapi, oko milijun i tristo tisuća ljudi. Ako tom stanovništvu zbrojimo Palestince u Zapadnoj obali i Gazi, odnos Židova i Palestinaca bio bi otprilike pola - pola. Unatoč nastavljenom židovskom doseljavanju u Izrael, vrlo brzo većina bi uslijed većeg priraštaja postali Palestinci, tzv. "osveta zipke" pokorenih naroda. To bi izraelske Židove stavilo u
poziciju bjelačke manjine u Južnoafričkoj republici, koja na vlasti ostaje isključivo zahvaljujući sili, i Izrael bi i formalno prestao biti demokratska država. U principu, on to već nije - na predstojećim izborima za Knesset zabranjeno je sudjelovanje dvjema arapskim strankama pod izlikom da one "negiraju državu Izrael". Negiranje Izraela kao židovske države nipošto nije isto što i pozivanje na istrebljanje Židova, i Fatah, koji je do kraja osamdesetih zastupao borbu za oslobođenje cijele Palestine kao demokratske i sekularne države, jasno je razlikovao to dvoje. Naravno, tada bi se Palestincima priznalo pravo povratka, što znači da bi se vratilo nekoliko milijuna ljudi koji su sada izbjeglice u Jordanu, Siriji i Egiptu - potomci oko 800 000 Palestinaca koje je Izrael 1948. prognao s osvojenih teritorija. Upitno je kako bi se riješio status židovskih doseljenika, no sveukupno Arapi bi bez sumnje bili većina.
Izrael sam sebi kopa grob. Dok traje američka potpora, tehnološki nemjerljivo superiorniji pripadnici "Izraelskih obrambenih snaga" lako će obračunavati s protivnicima koristeći robote, pametne rakete i ostalu
Mad Max tehnologiju. Posljedica će biti nastavak golemih žrtava u palestinskoj populaciji te konstantan život u strahu vlastitih civila, kako od Hamasovih ili Hezbolahovih raketa, tako i od bombaša samoubojica. Izraelski civili, poput onih iz Aškelona, moći će se i dalje s brežuljaka oko Gaze naslađivati razaranjima na nedjeljnim izletima. Okolne zemlje poput Egipta Izrael je nekoliko puta porazio i sada su mnogo opreznije, a vjerojatno Palestince koriste i za vlastite skrivene interese koji nemaju mnogo veze s interesima palestinskog naroda. No Iran je rastuća prijetnja; 70 000 iranskih studentata prijavilo se za rat protiv Izraela, a riječ je o naciji od sedamdesetak milijuna ljudi koja se ubrzano razvija. Ironija je u tome da je na simboličkoj razini, upravo "Islamska republika" zrcalni odraz "židovske države", a ne Zapad. Realno govoreći, život u Izraelu mnogo je slobodniji nego život u Iranu, što se političkih i ljudskih prava tiče, naravno, ako niste Palestinac.
U nedavnom intervjuu Ehud Olmert je izjavio da je kod Palestinaca vidljiv prelazak s "alžirske" na "južnoafričku" paradigmu. U alžirskom slučaju domaće stanovništvo je nakon krvave borbe "bacilo neprijatelja u more" - do tada privilegirani, frankofoni pieds-noirs, kojih je bilo više od milijun kolektivno su iselili. U južnoafričkom, potlačena većina jednostavno je preuzela vlast. Izrael to ne može dopustiti, jer to bi bio njegov kraj onako kako tu državu vidi vladajuća elita - kao židovsku državu. No pitanje je kako Izraelci mogu kontrolirati ta dva zatvorena bantustana koja su sami kreirali zajedno s milijunima mrzitelja vlastitog opstanka. Upitno je da li će slaba, uništena i opterećena golemom mržnjom nezavisna palestinska država donijeti kraj sukoba. Vjerojatnije će stalno izbijati novi sukobi s Izraelom, stanje koje najviše odgovara onima koji se javno - poput Francuske - zgražavaju nad izraelskim akcijama, a zapravo su jedni od njegovih najvećih opskrbljivača oružjem. Zapadna reakcija je duboko, duboko licemjerna: Češka kao predsjedateljica EU-a je izjavila da je riječ o obrambenoj izraelskoj akciji. S druge strane, Europa zna tko je kriv i stalno pumpa novce u obnovu palestinskih područja: to je najdalje koliko ona može ići bez da javno kaže istinu, čega se strašno boji. Alastair Crook, posrednik EU-a u razgovorima s Hamasom, kaže da ga je nedavno jedan pripadnik Hamasa upitao: kada je Izrael ubio našeg zapovjednika, šeika Nizara Rajana, ubivši usput njegove žene, devetero djece i 19 ljudi koji su samo našli u blizini, da li je to terorizam? Jer, ako je to samoobrana, kaže Hamasovac, onda i mi prihvaćamo tu definiciju.
Dugoročno, možda će Izrael zaista u jednom momentu, kada nestane američke potpore, a arapske zemlje stanu na svoje noge (moguće uz asistenciju Irana) biti zbrisan s lica zemlje uz užasne posljedice. Okolni arapski režimi - osim Sirije - su zasad oportunistički proamerički, no svi su se tokom ove akcije morali suočiti s ogromnim prosvjedima, na kojima je najčešće zazivano Nasserovo ime. Takvo stanje dugoročno je nemoguće, zapravo podupire rast ekstremnih pokreta dok arapske vlade gube legitimitet iz dana u dan. Jedna libanonska redateljica je nakon izraelsko - libanonskog rata izjavila kako je ne bi čudili masovni prijelazi na šijitizam; naime, Hezbolah, koji je jedini ikada zaustavio Izrael, šijitska je organizacija. Osim uništenja Izraela, druga opcija je beskonačno stanje prikrivenog ili otvorenog rata. Suludo bi bilo pomisliti da ijedna opcija odgovara bilo Izraelu bilo Palestincima, jer obje znači krv do koljena. Preostaje treće, najnerealnije rješenje, tzv. one-state solution, uspostavljanje zajedničke države Židova i Palestinaca na cijelom području nekadašnje Palestine, dakle na teritoriju današnje države Izrael i "palestinskih područja". To je proces koji bi, kako kaže Alain Badiou, zahtjevao i regionalnog Mandelu, uz tribunal za izraelske i palestinske ratne zločine. Čelništvo Hamasa i sličnih organizacija završilo bi na optuženičkoj klupi zajedno s izraelskim vojnim i političkim vrhom. Etička pitanja tu su vrlo kompleksna; naime, za Palestince Hamas je - nakon Arafatove smrti i opće Fatahove dezorijentacije - legitimni predvodnik narodnooslobodilačke borbe. Hamas je na vlast u Gazi došao demokratskim putem, a za to je najviše odgovoran Izrael. Odluka SAD-a i Izraela da ne prizna legitimnost Hamasu duboko je licemjerna: demokracija nije odluka većine, nego ono što odgovara moćnicima. Legitimnost palestinskog protu-terora priznao je čak i Ehud Barak - u svom slavnom odgovoru na pitanje "Što biste napravili da ste Palestinac?" - Postao bih terorist, rekao je Barak. Nakon ovog odgovora Izrael više ni ne pretendira biti "good guy", naime, eksplicitno je rečeno da se priznaje samo pravo jačeg i da je sve dozvoljeno, kako sebi, tako i protivniku. Nema nikakvog prava, preostaje samo bitka do istrebljenja.
Premda je smrt izraelskih civila jednako grozna kao i smrt Palestinaca, krivnja nije jednaka. Izrael je od početaka inicirao sukob, on je odgovorniji, uostalom, i kao neizmjerno jača strana snosi daleko veću odgovornost. Svaka žrtva je podjednaka ali krivnja države Izrael je mnogo veća. Svaki politički cilj po sebi je legitiman, želja za židovskom državom kao i želja za njenim uništenjem/ukidanjem. Ono što je problematično, to su sredstva. A sredstva izraleskog državnog terorizma daleko su moćnija i po posljedicama groznija nego sredstva Hamasovog protuterora.
Dugoročno, možda će Izrael zaista u jednom momentu, kada nestane američke potpore, a arapske zemlje stanu na svoje noge (moguće uz asistenciju Irana) biti zbrisan s lica zemlje uz užasne posljedice
Od temelja novoizgrađena, zajednička država, koja bi bila i "utočište za Židove" i palestinska država krajnje je fantastična ideja, no u samom Izraelu sve je više ljudi koji je podržavaju. Po nekim istraživanjima, riječ je o petini Židova i četvrtini stanovnika palestinskih teritorija, što je pravo čudo uzevši u obzir pakao u kojem ti ljudi žive. Mirotvorne zajedničke organizacije Židova i Palestinaca koje se zalažu za
to rješenje danas traže sankcije i međunarodnu izolaciju Izraela, a da recimo neka "coalition of the willing" bombardira Izrael imalo bi smisla barem toliko koliko ga je imalo bombardiranje Srbije. Treba reći da među samim Izraelcima postoje udruge koje zazivaju međunarodne sankcije protiv Izraela, kao na primjer organizacija Guš Šalom koju predvodi mirovni aktivisti Uri Avneri. Usput, Avneri se 1948. borio u izraelskim specijalnim postrojbama, a danas je predmet goleme mržnje svih izraelskih desnih, pa i mainstream stranaka. Nekakav napredak postoji: pet stotina izraelskih intelektualaca zahtjeva sankcije protiv Izraela, a po prvi puta javno se spominju izraelski zločini i moguća suđenja. Gerald Kaufman, član britanskog parlamenta - i Židov porijeklom - otvoreno je povukao vezu između postupaka izraelske države i nacista. Riječ je, ponovimo, o državi koja je od početka čitavom svojom strukturom zaista bila "zločinački poduhvat". Na duge staze, zajednička država stvarno je jedino održivo i pravedno rješenje, i nažalost, potpuno nerealno. Da postoji pravda, to rješenje bilo bi nametnuto bombardiranjem, Palestina / Izrael okupirani od međunarodne zajednice i demilitarizirani, a država bi još dosta vremena bila međunarodni protektorat, poput Bosne i Hercegovine (daleko od toga da je kod BiH riječ o uspješnom projektu međunarodne zajednice). Pravde nema, ali postoje burze, nafte i tvornice oružjem, a što su prema njima sva rastrgana tijela? Goli k..., reklo bi se u narodu.
Badiou u tekstu pod naslovom "Izrael: zemlja u kojoj živi najmanje Židova na svijetu?" navodi da je riječ o označitelju koji je iznimno snažno obilježen konotacijom žrtve. Bezobzirno i agresivno eksploatirajući Holokaust, upravo su cionisti i država Izrael najviše napravili na vlastitom gubljenju prava na taj specijalni označitelj. Izrael danas nije država Židova, nego maleni, frustirani, agresivni i zločinački entitet. Jesu li možda Palestinci novi Židovi, pita Badiou? Parafrazirajmo
Sartreov predgovor Fanonu: svaki put kada izraelski vojnik ubije palestinskog civila, umiru dva Židova - Palestinac u realnom i Izraelac u simboličkom smislu. Vrhunska ironija povijesti je da u istrebljenju Židova glavnu riječ ima upravo "židovska država".
(Napomena: ovaj tekst je u skraćenoj verziji prethodno objavljen u dvotjedniku "Zarez" od 22. siječnja 2009.)
