Daniel Ortega Saavedra pobijedio je na nedjeljnjim izborima u Nikaragvi. Ortega, predsjednik FSLN-a (Frente Sandinista de Liberacion Nacional – Sandinisička fronta nacionalnog oslobođenja) je prema privremenom izvješću Vrhovnog izbornog savjeta (Consejo Supremo Electoral), nakon prebrojenih 66.3% glasova (izlaznost 65.8%) dobio 72,1% glasova. Zatim slijedi Partido Liberal Constitucionalista na čelu s Maximinom Rodriguezom s 14,2% osvojenih glasova, pa Partido Liberal Independiente s osvojenih 5% glasova, zatim Alianza Liberal Nicaraguense s 4.5% glasova podrške itd.
Tako je Daniel Ortega, povijesni lider Narodne sandinističke revolucije (Revolucion Popular Sandinista) i čelnik Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja, potvrdio svoju popularnost koji uživa kao najdugovječniji nikaraganski predsjednik. Nikaragvanski izborni zakon određuje da se predsjednički i parlamentarni izbori održavaju istovremeno svakih pet godina – prve nedjelje mjeseca studenog. Na njima se bira Ii potpredsjednik/ca. Zanimljivo je da je Ortegin kandidat za potpredsjednicu bila njegova supruga Rosario Murillo Zambrana - "La Chayo".
Daniel Ortega, povijesni lider Narodne sandinističke revolucije (Revolucion Popular Sandinista) i čelnik Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja, potvrdio je popularnost koji uživa kao najdugovječniji nikaraganski predsjednik.
Daniela Ortega svi znaju, a tko je ta žena? Ona je vrlo poznata osoba u Nikaragvi koja je direktno rodbinski povezana s Augustom Cesarom Sandinom – utemeljiteljem "sandinističkog pokreta", najslavnijim revolucionarom (pored Farabunda Martija) Centralne Amerike, najvećeg simbola borbe za slobodu i suprostavljanja američkom imperijalizmu i intervencionizmu iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Ona je njegova pranećakinja jer je njezina majka Zolaemrica Zambrana Sandino – bila Sandinova nećakinja. Rosario Murillo je ekstravagantna žena sa svojom upečatljivom kovrčavom crnom kosom, tipičnim nikaragvanskim nakitom kojeg uvijek nosi, oblači se poput Fride Kahlo u šarenu odjeću žarkih boja u "indioskom stilu", poznata je nikaragvanska pjesnikinja, sveučilišna profesorica, "poeta guerrillera" koja je od samog početka bila pripanica Sandinističke Fronte (kada se u redovima FSLN-a bori pod speudonimima "Gabriela", "Carolina" i "Veranice Valdemar"). Bila je hapšena i zatvarana za vrijeme Somoze pa kasnije bježi u Costa Ricu odakle se ponovo vraća i bori u Nikaragvi u sandinističkim redovima. Ona danas ima 61 godinu. S Danielom Ortegom (71 godina) živi od 1976. godine, ali su se crkveno vjenčali tek 2005. godine.
Danielu Ortegi opozicija danas prigovara da ima "caudillovske ambicije", ali je njegova karizma neupitna. On je revolucionarni vođa koji je uspio slomiti Somozinu diktaturu pa Somoza bježi iz Nikaragve 1979. godine. Tada izbija kontrarevolucija tzv. "contrasa" koju financira, opskrbljuje oružjem i vojnim instruktorima i tehnologijom Reaganova i Kissingerova administracija. Daniel Ortega mirno silazi s vlasti nakon izbornog poraza 1990. godine i predaje vlast prvoj nikaragvanskoj predsjednici Violeti Barrios Chamorro kojoj svojim rukama stavlja predsjedničku lentiu na svečanoj primopredaji vlasti na glavnom stadionu u Managvi.
Od tada ulaže velike napore da očuva snagu FSLN-a u opoziciji. Iza sebe ima vjerne sljedbenike. Nikaragvanska sandinistička revolucija bila je specifična zato što je to bila "revolucija mladih". Ta revolucija u biti traje sve od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa do 1990. godine. U trenutku trijumfa revolucije čak 72% sandinističkih boraca bilo je mlađe od 25 godine. U trenutku smrti njih 71% ima između 14 - 24 godine. Da ne bi bilo zabune, u ukupnoj populaciji Nikaragve ta dobna skupina tada jedva doseže 20% stanovnika. Među sudionicima revolucije student su najbrojnija skupina, Ima ih 29%. Zatim slijede zanatlije s 22%, pa radnici i nadničari s 16%. Službenika među sandinističkim borcima ima također 16%, profesori i učitelji su zastupljeni s 8% a seljaka je najmanje sa svega 4.5% a 0.5% su "ostali".
Ortega nakon revolucije uvodi tzv. "participativnu demokraciju" umjesto somozističke diktature. Ide s programom "Kuće i ulice za narod", uvodi besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu a u području kulture posebno važne ulogu ima njegova današnja supruga Rosario Murillo. Nikaragvanska ekonomija je (usprkos teškom općem siromaštvu koje ih stavlja na predzadnje mjesto u cijeloj ovoj hemisferi odmah poslije Haitija) po brzini rasta na drugom mjestu u Centralnoj Americi, odmah poslije Paname. Ono što je najvažnije Nikaragva je u tom socijalno trusnom i nesigurnom području jedna od najsigurnijih i "najmirnijih" zemalja cijelog latinoameričkog kontinenta. Šesta je po sigurnosti u cijeloj Latinskoj Americi (prema ovogodišnjem izvještaju Instituto Para la Economia y la Paz).
Nikaragva je u tom socijalno trusnom i nesigurnom području jedna od najsigurnijih i "najmirnijih" zemalja cijelog latinoameričkog kontinenta.
Nikaragvanski Parlament (La Asamblea Nacional) ima 92 zastupnika ali se bira samo njih 90 jer su bivši predsjednik I potpredsjednik Nikaragve "po položaju" članovi Parlamenta. Na ovim se izborima biraju zastupnici nacionalnog parlamenta ali i njih 20 u Parlamento Centroamericano (Centralnoamerički parlament). Predsjednik i potpredsjednik biraju se relativnom veličinom od 40% osvojenih glasova ili čak s 35% - u slučaju da postigne rezultat koji je za najmanje 5% veći od njegovog najuspješnijeg protukandidata. Nekada je ta potrebna većina trebala biti 45% ali je predsjednik Nikaragve Arnoldo Aleman 2014-te godine izvršio reformu zakonodavstva (koju prihvaća i tadašnja opozicija na čelu s Ortegom) i uveo sadašnji izborni sustav.
Daniel Ortega je bio predsjednik Nikaragve od 1984-1990 godine pa opet od 1996-2001, zatim od 2001-2006. godine i sada će ponovo biti predsjednik do 2022. godine. Time postaje predsjednik s najdužim stažom u Nikaragvi jer će, kada mu završi ovaj mandat ispuniti 24 godine na vlasti. Opozicija se odavno pokušala izboriti za ograničenje reizbora predsjednika ali je Corte Supremo de Justicia (Vrhovni sud pravde) odlučio da bi time bila zakinuta nečija ustavna prava. Obitelj Somoza je ipak dulje vladala Nikaragvom s time da su tu diktatorsku vlast (de facto "nasljedno") obnašali otac i njegovi sinovi (Tako je Anastazio Somoza Garcia vladao 16 godina i 8 mjeseci), nakon njega njegov stariji sin Luis Somoza Debayle 6 godina I 4 mjeseca), pa na kraju njegov brat Anastazio još 9 godina i 7 mjeseci – sve do rušenja vlasti dinastije Somoza od strane Orteginog Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja u srpnju 1979. godine).
Pošto je ovaj put opozicija pozvala građane na bojkot izbora i apstinenciju glavna borba FSLN-a vodila se protiv apstinencije. Na žalost Crkva se opet direktno umješala u izbore.
Pošto je ovaj put opozicija pozvala građane na bojkot izbora i apstinenciju glavna borba FSLN-a vodila se protiv apstinencije. Na žalost, Crkva se opet direktno umješala u izbore. Tako je pomoćni biskup Managve Silvio Jose Bravo javno pozvao vjernike na apstinenciju. On je izjavio : "Ne izići na izbore u Nikaragvi je moja obveza, (moj angažman). Ne radi se o apstinenciji nego o odgovornosti". Liberali su se između sebe rascijepili na nekoliko organizacija. Tako je Partido Liberal Independiente (Samostalna liberalna stranka) 7. studenog izišla s priopćenjem da izbori nisu važeći "jer je apstinencija u stvari čak 78%). Oporbeni El Frente Amplio Por la Democracia (Široki savez za demokraciju) nešto je umjereniji pa tvrdi da je apstinencija bila 70% itd. Consejo Supremo Electoral službeno je priopćio da je izlaznost bila 65,8%.
Pobjeda Daniela Ortege je jako važna za ovo područje i ona nije nikakvo iznenađenje jer su je svi analitičari predviđali. Koliko je on koncentrirao moći u svojim rukama i koliko je to utjecalo na rezultate ovih izbora stalno će potencirati teško poražena opozicija i to u vremenu kada desne političke snaga očito na području Latinske Amerike "uzvraćaju udarac" ljevici služeći se pri tom svim mogućim metodama ("unutarnji puč" u Brazilu tipičan je primjer). Nikaragva je dugo vremena bila teška žrtva američkog intervencionizma koji je posebno naglašen od 1984. godine kada se Sjedinjene Države, nakon Kissingerovog Izvještaja o stanju u Centralnoj Americi direktno angažira na nasilnom rušenju "narodnih", "revolucionarnih", "antiiperijalističkih", "nacionalnooslobodilačkih" i sličnih pokreta I režima pod agendom tobožnje zaštie demokracije, pluralizma i slobodnog tržišta kao i suprostavljanju "bauku komunizma" i "kubanizaciji" Centralne Amerike.
Ta se politika pokazala pogubnom za ove zemlje u kojima je upravo Augusto Sandino najveći simbol suprostavljanja takvoj vrsti politike. Daniel Ortega je nesumnjivo samo nastavljač te iste priče te pokušajima njegove destabilizacije sigurno ovdje još nije kraj.
