"Stav Republike Hrvatske o trgovinskim i ostalim bilateralnim ili međunarodnim ugovorima ili sporazumima predstavlja Vlada Republike Hrvatske, odnosno Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Nismo u mogućnosti pojedinačno komentirati utjecaje određenih ugovora na sektore iz našeg djelokruga", odgovor je koji smo dobili od Ministarstva poljoprivrede na upit kakav bi utjecaj na domaće poljoprivrednike mogla imati eventualna ratifikacija Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP), ugovora o slobodnoj trgovini koji se trenutno pregovara između SAD-aUSDA je predvidjela tri moguća scenarija ukoliko se ugovor ratificira. U sva tri procjenjuje da će kao pobjednici izaći američki proizvođači i EU. Budući da bi ovaj tekst bio vrlo kratak da nas je ovakav odgovor zadovoljio, odlučili smo sami istražiti što točno spomenuto ministarstvo "nije u mogućnosti pojedinačno komentirati", a ono što smo saznali poražavajuće je, ne samo za hrvatsku, nego i cjelokupnu europsku poljoprivredu.
Ideja koja stoji iza TTIP-a je brisanje carinskih i necarinskih barijera profitu, od kojih su prve razumljive same po sebi, dok se potonje u principu odnose na postojeće standarde i zakone koji štite "obične" građane.
"Velika većina trgovinskih benefita koji se pripisuju TTIP-u, oko 80 posto, odnosi se na uklanjanje necarinskih barijera. Tako da će se poseban naglasak staviti upravo na odbacivanje regulativa u svim područjima, uključujući poljoprivredu. Europska komisija tvrdi da se to neće dogoditi, ali naći će se načina da se isto provede, jer TTIP, u suprotnom, niti nema smisla", objašnjava nam Glyn Moody, engleski novinar i bloger koji se bavi sporazumima o slobodnoj trgovini preko 20 godina.
Da pojasnimo. TTIP bi, između ostalog, trebao uključivati i tzv. regulatornu suradnju, što podrazumijeva međusobno priznavanje ili usklađivanje postojećih regulativa (ne zna se točno koji je scenarij vjerojatniji jer se pregovori vode u tajnosti, op.a.) te zajedničko donošenje budućeg zakonodavstva, u sklopu kojeg bi države bile obavezne obavijestiti privatne kompanije na koje bi se spomenuto moglo odnositi te uvažiti njihov stav. Iako na prvu ovo zvuči benigno, za istočnu stranu Atlantika ovakav tip "suradnje" je Trojanski konj.
"Poljoprivredna "kultura" fundamentalno je različita. Za EU možemo reći da se radi o multifunkcionalnoj poljoprivredi, koja uzima u obzir ekonomske, društvene i ekološke aspekte, dok se u SAD-u uglavnom radi o industrijskoj, koja je isključivo tržišno orijentirana. Jedna od najočitijih takvih razlika je sama veličina poljoprivrednih gospodarstava", priča nam Dorota Metera iz poljske stranke Zieloni (Zeleni, op.a.).
A brojke kažu sljedeće. Prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva u SAD-u je 95 hektara, a u EU tek 14, od čega ih je preko 80 posto manje od 10 hektara. Ekonomski gledano, očit je to deficit europskih proizvođača zbog, kapitalistički rečeno, jediničnog troška proizvodnje.
Navedeni nam podaci otkrivaju i činjenicu da većina europske poljoprivrede otpada na male i srednje proizvođače koji, prema studiji Transatlantic free trade aggrement (TTIP)-Risks for small and medium sized businesses in the agriculture and food sectors koju je izradila njemačka asociWHO procjenjuje da će, ako ne dođe do poboljšanja situacije, do 2030. godine upotreba antibiotika u komercijalnom uzgoju životinja porasti za dvije trećine, sa 63 tisuće na 105 tisuća tona godišnje. Zbog toga bi do 2050. moglo umrijeti 10 milijuna ljudi jacija UnternehmensGrün, uglavnom ne izvoze u SAD. Naime, od njih 20 milijuna i 500 tisuća, "preko bare" posluje tek 150 tisuća, ili 0,7 posto. Drugim riječima, preko 99 posto ih nema apsolutno nikakav interes u potpisivanju spomenutog ugovora, a upitno je koliki je on i za ovih manje od 1 posto ako uzmemo u obzir izjavu Andréa Freidlera, direktora kompanije Alb-Gold koja proizvodi tjesteninu, citiranu u studiji. Naime, Freidler navodi da njegova tvrtka može bez problema izvoziti u SAD jer barijere praktički i ne postoje, a proceduralne formalnosti nakon vrlo kratkog vremena postaju rutina. Tako da, kaže dalje Freidler, tvrdnja da će TTIP koristiti malim i srednjim tvrtkama ne vrijedi u njihovom slučaju.
"Postojeće regulacije EU koje se tiču uvoza poljoprivrednih proizvoda ciljaju upravo na zaštitu europskih proizvođača, a TTIP-om se te barijere nastoje izbrisati, što bi za mnoge od njih značilo prestanak proizvodnje", rekla je za H-Alter Katharina Reuter, direktorica UnternehmensGrüna.
Nažalost, veličina posjeda nije jedini problem. Druga kompetitivna prednost SAD-a je upravo zakonodavstvo. Točnije, način na koje se ono donosi. Unutar EU primjenjuje se tzv. princip predostrožnosti, koji se vodi onim "bolje spriječiti, nego liječiti". Drugim riječima, da bi neki proizvod završio na europskim policama, proizvođač mora dokazati da nije štetan. S druge strane oceana, priča je sasvim drugačija.
"U SAD-u je sve automatski na tržištu i može se prodavati sve dok netko ne dokaže da je pojedini proizvod štetan, što je rezultiralo time da su dopuštene količine pesticida u poljoprivredi tamo drastično veće", navodi Reuter.
Ako pogledamo stvarne brojke, pridjev "drastično" čini se kao umanjenica. Primjerice, pri proizvodnji kupusa, unutar EU-a dopuštena količina pesticida Carbaryl je 0,01 miligram po kilogramu, dok se u SAD-u ta brojka penje na nevjerojatnih 21 mg/kg. Drugim riječima, jedna jedina glavica kupusa iz SAD-a sadržava istu količinu spomenutog pesticida kao 2 100 glavica iz EU, što je, vrlo ugrubo procijenjeno, oko 4 tone.
Također, zbog spomenutih razlika u donošenju regulativa, američka agencija za zaštitu okoliša EPA od tamošnjih kompanija zahtjeva "razuman stupanj sigurnosti da proizvod nije štetan". Isto tako, u slučaju da znanstvena analiza još nije dovršena, američko zakonodavstvo daje mogućnost da se te proizvode licencira "s rezervom". U stvarnosti, navodi se u studiji, to je dovelo do toga da je 65 posto, od ukupno 16 tisuća pesticida odobrenih 2012. u SAD-u, licencirano "s rezervom". U apsolutnim brojkama, SAD je dozvolio korištenje 82 supstance koje su u EU označene kao štetne po zdravlje. Kod proizvodnje mesa, u priču ulaze hormoni rasta i antibiotici.
"Pri masovnoj, industrijskoj proizvodnji često se događa da se velik broj životinja nalazi u malim prostorima pod neprirodnim uvjetima, što je vrlo pogodno za razvoj bolesti. Posljedično, dolazi do prekomjernog korištenja antibiotika. Čini mi se ih se 80 posto od ukupnog broja u SAD-u koristi u poljoprivredi. To, osim što uzrokuje patnje životinja, uništava i najvažniju granu medicine. Krećemo se prema 'post-antibiotik' svijetu gdje će djeca umirati od ogrebotina i gdje će svaka kirurška operacija biti vrlo rizična", kaže Moody.
Jednostavnije rečeno, što više antibiotika koristimo, to su bakterije na njih otpornije. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da će se, ako ne dođe do poboljšanja situacije, do 2030. godine, u odnosu na 2010. upotreba antibiotika u komercijalnom uzgoju životinja porasti za dvije trećine, sa 63 tisuće na 105 tisuća tona godišnje. Zbog toga će, navode iz WHO-a, do 2050. umrijeti 10 milijuna ljudi.
Gledajući dalje iz perspektive nas koji ne proizvodimo, ali jedemo, umiranje nam nije jedina briga. Naime, spomenute razlike u donošenju regulative dovele su i do toga da se u SAD-u zakonski ne razlikuju konvencionalni od genetski modificiranih proizvoda, što je dovelo do toga da je, primjerice, tamošnja soja u 93, a šećer čak u 95 posto slučajeva GMO. Da stvar bude gora, američka regulativa ne zahtjeva posebno označavanje takvih proizvoda. Europska zahtjeva.
"Nema sumnje da su Europljani skeptičniji oko GMO-a te zabrinutiji oko uporabe pesticida. Iako i u SAD-u postoje oni koje brinu iste stvari, genGlyn Moody: "Krećemo se prema 'post-antibiotik' svijetu gdje će djeca umirati od ogrebotina i gdje će svaka kirurška operacija biti vrlo rizična"eralno gledajući ljudi vjeruju onome što im industrija kaže. Stanovnici SAD-a zato su mnogo manje svjesni onoga što im se nalazi u hrani nego što je to slučaj u EU", navodi Moody.
Sigurnosni standardi po pitanju hrane razlikuju se po još nečemu. Naime, EU kontrolira sigurnost i higijenu proizvodnje kroz sve njezine faze, dok SAD to čini samo pri finalnom proizvodu. Isto tako, preko bare se, primjerice kod tretiranja piletine, masovno koristi klorov dioksid kojim se, doslovno, peru životinje ne bi li se uništili patogeni i prikrila eventualna "prljava" proizvodnja. Naravno, ovo za sobom nosi i javno-zdravstvene posljedice budući da je najčešći uzrok hospitalizacija u toj zemlji kad je u pitanju trovanje hranom upravo zaraženo pileće meso. Prema nekim procjenama, svaka četvrta kokoš u SAD-u ima salmonelu. Važno je još za spomenuti da je Reuter kao najugroženije sektore izdvojila proizvodnju mlijeka, žitarica, peradi i govedine.
Za eventualne skeptike koji ovo čitaju, budući da su sva tri naša sugovornika izrazito protiv ratifikacije TTIP-a, red je dati nešto prostora i "afirmacijskoj ekipi". A nema većih zagovornika transatlantske poljoprivredne liberalizacije od USDA-e (eng. United States Department of Agriculture) koja je u svojoj studiji "Agriculture in TTIP: Tariffs, Tariff-Rate Quotas and Non-tariff Measures" predvidjela tri moguća scenarija ukoliko se ugovor ratificira. U sva tri, USDA procjenjuje da će kao pobjednici izaći američki proizvođači. Također, tajna studija koju je naručila mađarska vlada ("procurila" u javnost godinu dana nakon provedbe, op.a.) dovela je do zaključka da tamošnja proizvodnja, npr., vina, kukuruza, peradi ili svinja ne bi bila profitabilna pod TTIP-om.
Da sumiramo. Ratifikacija spornog ugovora mogla bi imati kobne posljedice za poljoprivredu s obje strane Atlantika. Europski bi proizvođači zbog jačih regulativa i drugačije poljoprivredne "kulture" bili suočeni s konkurentnijim suparnicima, što ne znači ništa drugo nego propadanje europske poljoprivrede koja se, spomenuli smo, temelji na malim, lokalnim, često obiteljskim gospodarstvima. S potrošačkog gledišta, građanima EU-a prijeti poplava nezdrave, nekvalitetne i jeftinije hrane sa sjevernoameričkog kontinenta. Također, TTIP bi naštetio i ovdašnjim potrošačima. Iako bi vjerojatno jeli isto smeće koje jedu i sada, u slučaju ratifikacije, a zbog povećane potražnje, isti ti proizvodi bi poskupili.
Na kraju, vratimo se na sami početak ovog teksta ne bismo li pokušali odgovoriti kako u cijeloj priči stoji Hrvatska. Iako studija utjecaja za našu zemlju nije provedena, nije potreban doktorat iz ekonomije ili agronomije da se zaključi kamo sve ovo vodi. Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju s kraja prošle godine, kod nas je, od ukupno 178 747 vlasnika poljoprivrednih gospodarstava, polovica starija od 60 godina, dok je tek desetina mlađa od 40. Nadalje, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, zaključno s 1. Jedna jedina glavica kupusa iz SAD-a sadržava istu količinu pesticida Carbaryl kao 2 100 glavica iz EU, što je, vrlo ugrubo procijenjeno, oko 4 tonelipnjem prošle godine, 99 posto ih je vlasnika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG) koji prosječno obrađuju površinu od 4,8 hektara.
Što se konkretne proizvodnje tiče, stanje je još jasnije vidljivo. Naime, istraživanja pokazuju da se samo u Brodsko-posavskoj županiji, u razdoblju od 1997. do danas, broj mljekara smanjio čak šest puta, a proizvodnja je pala s 20 milijuna litara na tri i pol. Daljnje opadanje tog broja možemo očekivati i bez obzira na ratifikaciju TTIP-a jer su otkupljivači najavili daljnje sniženje otkupne cijene za 10 posto, zbog jeftinijeg uvoznog mlijeka. Treba uzeti u obzir i činjenicu da trenutno jedva pokrivamo 50 posto domaćih potreba za mlijekom iz vlastite proizvodnje.
Što se čitave Slavonije tiče, ta je regija 1986. bila u svjetskom vrhu po proizvodnji sjemenskog krumpira, sa 615 hektara. Međutim, prošle je godine oboren rekord, ali negativni. Oko 90 posto proizvodnje je nestalo i sada se sjemenski krumpir uzgaja na svega 53 hektra.
Također, iako je Istra nedavno proglašena najboljom svjetskom maslinarskom regijom, nevjerojatno zvuči činjenica da je prije više od sto godina na tom poluotoku bilo više drva masline nego danas. Davne 1910. godine, još za vrijeme Austro-Ugarske, taj je brojka bila oko dva milijuna, naspram milijun i pol u 2016. Treba napomenuti i da domaći proizvođači uvelike ovise o državnim poticajima, koji su ustvari protekcionistička mjera te se, kao takvi, ne poklapaju s dogmom slobodne trgovine i mogu smatrati kao nepoštena prednost nad stranim investitorima, zbog čega država može biti i tužena (radi se o Investor State Dispute Settlement (ISDS) mehanizmu, o kojem smo već pisali, op.a.).
Ovo su samo neki od podataka na koje bi Ministarstvo poljoprivrede trebalo obratiti pažnju i dovesti se u situaciju u kojoj će "biti u mogućnosti pojedinačno komentirati utjecaje određenih ugovora na sektore iz svojeg djelokruga". U suprotnom bi im, što se uostalom da zaključiti i iz njihovog odgovora, poljoprivreda uistinu mogla postati "vanjski posao".
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
