NESPOSOBNJAKOVIĆI U MUŠKOM SVIJETU

Ne mogu živjeti tako zakopčano kao ti. Ja želim sve! Užasne padove, zanosne vrhunce, glatke srdine! Naravno, moj bi energičan korak i opor miris mogao uvrijediti kojeg puritanca! O, nikada ja neću biti miljenik takozvanih gradskih otaca koji cmokću jezicima, glade si brade i razglabaju: 'Što da se radi s onim Homerom Simsponom?'

^{Homer Simpson u epizodi Lisina suparnica}

Dva dana prije izbora u SAD-u bit će prikazana još jedna epizoda crtane serije Simpsons. Homer, taj antijunak, izaći će na izbore i htjeti glasati za Obamu. Međutim, stvari ne idu očekivanim tijekom. U epizodi koja će biti objavljena 2. studenog Homer kaže: Želim glasati za predsjednika, guvernera ili bilo koga tko će uzeti novac iz naših parkova i knjižnica. U kabini broj tri, Homer će na ekranu električnog stroja za glasanje pritisnuti ime Baracka Obame, međutim glas će otići McCainu, i to čak šest puta. Iznervirani Homer svađa se sa strojem koja ga zatim usisa i pokuša ubiti. Ovo se ne događa u Americi! Možda u Ohiu, ali ne u Americi, viče Homer dok ga stroj ne izbaci van. Na kraju na Homera zalijepe naljepnicu Glasao sam. Epizoda je naravno parodija na optužbe za glasačku prijevaru na prošlim predsjedničkim izborima. Iako autori serije tvrde da ne pokušavaju utjecati na politiku, naš antijunak možda će utjecati i na ponekog glasača, a možda na kraju i spasiti svijet od Republikanaca. Možda i neće, ali će sigurno zabaviti sve. Tako će ova crtana serija još jednom pokazati da nadilazi okvire crtića.

^{Simpsoni 1987.} Nedavno je u nakladi Jesenski i Turk u prijevodu Karmele Cindrić izašla knjiga Simpsoni i filozofija, zbornik eseja u kojem nam niz američkih profesora i filozofa, baveći se Simpsonima, podvaljuje razne filozofske ideje. Knjiga nije nastala s idejom da tvrdi da su Simpsoni duboko filozofsko djelo već da se šire krugove, u kojima se nalaze gledatelji Simpsona, privuče i na čitanje filozofije. Autor Homera i ekipe Matt Groening, i sam je studirao filozofiju. Članove obitelji Simpson nazvao je prema članovima svoje obitelji, preimenovavši sebe u Bart. Prvi put su se pojavili 1987. u Tracy Ullman Showu, a od 1989. Simpsoni su polusatna serija. Homer će 2008. pokušati glasati za Obamu. Međutim, to nije prvi put da Simpsoni imaju veze s politikom. – Ojačat ćemo američku obitelj da budu više kao Waltoni, a manje nalik Simpsonima, izjavio je jednom i predsjednik George Bush otac. Simpsoni su prevođeni, sinkronizirani, prikazani diljem svijeta. U arapskoj verziji poštujući islamske običaje neki su aspekti promijenjeni. Homer pije sodu umjesto piva i jede goveđe kobasice umjesto hot doga, što se nije svidjelo fanovima Simpsona čak ni u arapskom svijetu.

O utjecaju koji ova crtana serija ima govori i činjenica da je Homerov slavni izraz negodovanja D'oh! ušao u Oxfordov engleski rječnik. Uz to serija je osvojila 24 nagrade Emmy, u izboru časopisa Time izabrana je za najbolju TV serija 20. stoljeća. Time je uz to uključio Barta u Time 100, vlastiti izbor najutjecajnijih osoba stoljeća, kao jedini fiktivni lik. Mjesto događanja, fiktivni gradić Springfield, igra ulogu svemira u malom gdje likovi mogu istraživati probleme modernog društva. Stavljajući Homera na radno mjesto u nuklearnoj elektrani, crtić može komentirati stanje okoliša. Kroz Bartove i Lisine dane u osnovnoj školi pisci ilustriraju i problematiziraju situaciju u školstvu. Grad ima više medija, od dječjeg kanala do lokalnih vijesti, što omogućuje autorima da se šale na vlastiti račun i na račun zabavljačke industrije. Gledati Simpsone uvijek me zabavljalo, i kad sam bila dijete i danas. I moja je obitelj radnička, odrasla sam u sredini obitelji, između brata i sestre, kao Lisa Simpson, i gnjavila ih vegetarijanstvom. Otac mi ne radi u nuklearci, ali radi u naftnoj industriji. Kao dijete zabavljalo me vidjeti sve naše sitne mane dovedene do apsurda u obitelji Simpsonovih. A danas ih gledam jer ima nešto u Groeningovoj izjavi: I to je ono sjajno u Simpsonima – ako ste pročitali koju knjigu, više će vam šala biti jasno. Život jedne disfunkcionalne obitelji u gradu koji je sam na svijetu, Springfieldu, pun je vješto ubačenih aluzija. To i nije čudno jer na seriji radi cijeli tim scenarista, a polovica su štreberi s Harvarda. A znate, kad studirate semiotiku 'Alise s onu stranu ogledala' ili gledate svaku epizodu 'Ratova zvijezda', morate se potruditi da vam se to i isplati, pa u sve čime se poslije u životu bavite ubacujete brojne aluzije na ono što ste studirali, izjavio je Groening nekom prilikom.

^{Lik gospodina Burnsa - karikatura nemilosrdnog kapitalista} Zbornik Simpsoni i filozofija na zabavan način secira Simpsone, ponekad oduševljeno, ponekad kritički. Eseji se bave pitanjima poput: Ima li Homer aristotelovske vrline? Što nas Maggie uči o vrijednostima šutnje? Je li Bart upravo takav čovjek na kakvog nas upozorava Nietzsche?... Serija vrluda u svojim filozofijama. Homer i ekipa nisu dosljedni. Ponekad djeluju tako da ih gotovo obilježimo kao oštre kritičare kapitalizma, ali ubrzo sami sebe demantiraju. Time se bavi James M. Wallace u eseju Marksist (kao Karl, ne Groucho) u Springfieldu. Simpsoni – unatoč svojim podbadanjima na račun komercijalizma i korporacija – ne samo što odražavaju, nego i konzerviraju i propagiraju tradicionalnu buržoasku ideologiju, smatra Wallace, profesor na King's Collegeu u Pennsylvaniji. Unatoč svim njenim predivnim trenucima neskladnosti i navođenja na krivi trag i unatoč njenom rešetanju izoliranih svetih krava, serija ne nudi dosljednu satiru protiv prevladavajuće ideologije, ne nudi nadu u napredak k pravednijem i poštenijem svijetu u kojemu se ostvaruju najbolji, a ne najgori potencijali ljudskog roda.
Kao vrhunac postmoderne televizije, taj čušpajz književnih referenci, kulturalnih aluzija, autorefleksivne parodije, ubitačnog humora i apsurdno ironičnih situacija, neizbježan je rezultat i savršen opis fragmentiranog, nepovezanog, proturječnog svijeta kapitalizma u kojemu cjelovitost i dosljednost zamjenjuje sve veća nepodudarnost, ne samo između 'imanja' i 'neimanja' nego i između društvenog i pojedinačnog, javnog i privatnog, idealnog i konkretnog, riječi i djela; gdje se 'pobuna' i 'revolucija' koriste u prodaji kamiona Dodge, promidžbi emisije Oprah Winfrey ili okupljanju članstva u Republikanskoj stranci. U Simpsonima, kao i u kapitalizmu, cjelokupna je oporba asimilirana, a kritika kooptirana. ... U Simpsonima sve je za smijeh; u kapitalizmu, sve je na prodaju, piše James Wallace.

Međutim, Simpsoni su ipak parodija. Više se autora pojavljuju kao esejisti u Simpsoni i filozofija pa tako kasnije čitamo da je lik gospodina Burnsa karikatura nemilosrdnog kapitalista. Autori eseja smatraju da, poput svih uspješnih satiričara, Groening uspijeva ponuditi zajedljivu kritiku kapitalističkog svjetonazora tako što taj nazor preuveličava ili u njemu pretjeruje. Zanimljiv je i esej Dale i Jamesa Snowa o simpsonovskoj seksualnoj politici. Ocjenu konzervativno dobivaju zbog tri razloga: Springfield je opisan kao grad s pretežno muškim stanovništvom, velika većina epizoda bavi se Bartom ili Homerom, i zbog načina na koji su okarakterizirani likovi Marge i Lise. Na otprilike četiri muška lika dolazi tek jedan ženski. Demografija Springfielda precizno odražava demografiju televizijskog svijeta općenito. U Springfieldu (i u većini TV-serija općenito) živimo u muškom svijetu, pa makar muškarci (i dječaci) u velikoj mjeri bili nesposobni idioti. Do prodaje smijeha, za samo jednu epizodu tog čušpajza potrebno je tristo ljudi, osam mjeseci rada i milijun i po dolara. Što je sam Homer mislio o svemu tome vidi se iz njegove izjave u epizodi Gospodin Lisa ide u Washington: Crtići nemaju nikakav dublji smisao. To su samo glupi crteži s jeftinim štosovima. Ili Lisa: Da su crtići rađeni za odrasle emitirali bi ih poslije dnevnika!