Frederick William Engdahl neovisni je 65-godišnji američki ekonomist i novinar s prebivalištem u Njemačkoj. Trideset godina piše o energiji, politici i ekonomiji za medije poput japanskog 'Nihon Keizai Shimbuna', 'Foresight magazine-a', 'Grant's Investor.com-a', te časopise 'European Banker' i 'Business Banker International'. Pisao je o raspadu Sovjetskog Saveza, azijskoj financijskoj krizi, stvaranju Svjetske trgovinske organizacije, dugovima Trećeg svijeta, a javnost ga najviše prepoznaje kao autora bestselera 'Stoljeće rata: angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak'.
Gospodine Engdahl, prije nekoliko godina ljudi su vas smatrali luđakom jer ste govorili da će se cijena nafte popeti iznad sto dolara. Koliko se danas manipulira cijenom nafte?
Prije šest tjedana sam napisao članak koji je izazvao veliku međunarodnu pozornost. Napisao sam da prema mojoj procjeni barem šezdeset posto današnje cijene nafte otpada isključivo na financijske spekulacije. U petak, 6.lipnja je cijena nafte bila 139 dolara po barelu u zapadnom Teksasu. Na tržištu nafte, kao i na tržištu žitarica i hrane, sve je mutno. Nitko ne zna što se doista događa. Vlada ne regulira tržište naftnih derivata u SAD-u. Velike banke kao što su Goldman-Sachs ili Citibank, mogu kupovati i prodavati koliko žele. Mogu kreirati tržište prema svojim potrebama i pumpati cijenu nafte na papiru do neba. To nije pitanje ponude i potražnje. Ministar financija Henry Paulson, iznimno inteligentan i vješt financijski stručnjak, bio je predsjednik Goldman-Sachsa, vodeće banke koja posluje na tržištu naftnih derivata. On itekako dobro zna što se događa. Sinoć je na CNN-u svjesno lagao javnosti u lice. Izjavio je da je to pitanje ponude i potražnje i da nema kratkoročnog rješenja. A Goldman-Sachs je objavio da će se cijena nafte do kraja godine popeti na 200 dolara po barelu. To je poput financijskog balona, slično situaciji s internetom 2000. i 2001. Wall Street, hedge fondovi i mešetari pumpaju cijenu kako bi ostvarili maksimalnu dobit najduže što mogu.
Pogledao sam statistike o proizvođačima i potrošačima. Potražnja u Kini do kraja ove godine porast će za manje od jedan posto prema podacima Međunarodne agencije za energetiku. To jest porast potrošnje, ali ne tako golem. Potražnja u SAD-u drastično opada jer je Amerika u recesiji. Osobno mislim da će pasti u depresiju. Ta se zabranjena riječ nije čula još od 1930-ih godina. I to sve zbog apsurdnog bujanja cijena nekretnina kojom manipuliraju Alan Greenspan i vodeće banke u New Yorku kako bi se izvukli iz internetske krize.
Teško je predviđati budućnost, ali kakva je, po vašem mišljenju, budućnost nafte?
One zemlje koje zabrinjava rast cijena nafte moraju donijeti nove i posve transparente odredbe. Na primjer, zemlje potrošači poput Kine ili Indije, azijske i latinoameričke zemlje moraju sa zemljama proizvođačima s Bliskog Istoka ili Rusijom sklopiti dogovor o transparentnom odnosu ponude i potražnje utemeljenom na pravednim cijenama i odnosu prihoda i troškova na područjima u razvoju. 138 dolara po barelu samo bankama omogućava bogaćenje na papiru. Ne ide dugoročno u prilog ni zemljama proizvođačima ni zemljama potrošačima nafte jer kad cijene rastu ovakvom brzinom, tržište će se u određenom trenutku srušiti.
Dotiče li taj problem knjiga koju promovirate ovdje u Zagrebu? To je knjiga Stoljeće rata 2. Izašlo je i novo izdanje prve knjige Stoljeće rata koje je objavljeno na hrvatskom jeziku 1999. Novo izdanje ima oko 150 novih stranica koje sam napisao početkom ove godine, a koje povezuju Stoljeće rata s današnjom situacijom. Govorim o razvoju Rusije i Kine, pitanju nafte, geopolitičkoj situaciji oko nafte i sudjelovanje SAD-u u ratu u Iraku. Riječ je o praktički novoj knjizi. Predstavljam nju, ali glavni je cilj predstavljanje Stoljeća rata 2 koje se bavi vojno-industrijskim kompleksom. Smatram da je američka vlada odlučila poduprijeti Cheneyja i Busha 2000. godine jer se carstvo rušilo, da upotrijebim tu metaforu, poput Britanskoga 1940-ih godina. Očajnički su trebali novi poticaj. Odlučili su da je jedini način sirova vojna sila i okupacija naftnih polja na Bliskom Istoku, opkoljavanje Rusije NATO-ovim bazama, vojno razdvajanje Rusije i Kine kako bi spriječili ekonomsku suradnju između Azije i Europe. Osobito Rusije, Kine i Indije. Prema staroj metodi podijeli pa vladaj. U Stoljeću rata 2 govorim o danas gotovo nepoznatoj temi. Nitko ne razumije zašto se Vladimir Putin, prije kao predsjednik, a sada i kao premijer, tako žestoko protivi američkim obrambenim planovima za proturaketni štit u Poljskoj i Češkoj. Nerazumno insistiranje Washingtona na proturaketnom štitu recept je za Treći svjetski rat. Nuklearni rat izazvan pogrešnim procjenama. Rusija neće imati drugog izbora nego da se obrani. Postave li rakete u Poljskoj, ugrozit će rusku obranu. Kako bi to spriječila, Rusija će biti prisiljena reagirati preventivnim akcijama. To će izazvati goru napetost nego za vrijeme Hladnog rata. To ludilo šire Donald Rumsfeld, Pentagon i neokonzervativci koji dominiraju političkom scenom u Washingtonu posljednjih godina. Napisao sam ovu knjigu kako bih pomogao ljudima da bolje razumiju njihov plan. U Hrvatskoj se vodi rasprava o članstvu u NATO-u. NATO danas više ne bi smio postojati kao ni Varšavski pakt. Ne trebamo NATO, ne trebamo vojnu prevlast jedne države nad cijelim planetom. Moramo pronaći rješenja za miran suživot. Zato sam napisao Stoljeće rata 2.
Ima li nade da će Obama promijeniti tu politiku? Obamu je veoma teško procijeniti. Sjajan je govornik. Njegovi govori uistinu motiviraju. Ali uvijek se pitam je li u njima rekao nešto konkretno. Još nisam siguran u to. No kad pogledam tko savjetuje Obamu… On je još uvijek neiskusan političar. Senator je tek od 2004. g. Tko su mu savjetnici? Zbigniew Brzezinski mu je savjetnik za vanjsku politiku i njegov sin Mark. Brzezinski je tvorac geopolitičke ravnoteže moći u Europi posljednjih pedeset godina. Nema tu nikakvih novosti. To je samo stari i ofucani pristup geopolitičkom odnosu moći. Henry Kissinger, Brzezinski i tako dalje. Obama je održao govor na sastanku Američko-izraelskog odbora za javna pitanja. Rekao je da kao predsjednik ne bi isključio vojno rješenje situacije u Iranu ako to bude nužno za otklanjanje nuklearne prijetnje. Nije isključio mogućnost nuklearnog rata i napada na Iran. To ne smatram novim i kreativnim pristupom.
