Kad je prošle godine dvadesetšestogodišnji ekonomist Davor Perišić iz Splita poželio sa svojom suprugom Lovorkom Radun - Perišić, slobodnom umjetnicom i sestrom Vedranom Perišić, također ekonomistkinjom, pokrenuti vlastiti posao prodaje materijala za nakit i samog nakita, razmišljao je na koji način to učiniti. Kao uobičajen i logičan zaključak učinilo mu se osnivanje obrta, jer za trgovačko društvo nije imao početni kapital (najmanje 20 tisuća kuna) koji mu je bio potreban. Da postoji i neka druga mogućnost nije ni znao, dok u sklopu poslovne radionice Zavoda za zapošljavanje, nije saznao za treću opciju - zadrugu. Tamo se upoznao sa modelom kooperative ili zadruge.
Riječ je o dobrovoljnim udruženjima u kojima svaki član sudjeluje neposredno, a koje posluju po načelu uzajamne pomoći u cilju ostvarenja svoje osobne i zajedničke dobiti. Funkcioniraju na sličan način kao i trgovačka društva, s tom razlikom da je za njihovo osnivanje potreban proizvoljan početni kapital, a vode se temeljnim načelima koja obuhvaćaju dobrovoljno i otvoreno članstvo, demokratsko upravljanje članova, gospodarsku suradnju članova - pravednu raspodjelu, autonomiju i neovisnost, izobrazbu, osposobljavanje, međuzadružnu suradnju te brigu o zajedništvu. A za razliku od obrta mogu prijaviti koliko god žele djelatnosti.
Vedrana Stecca: Ljudi sve više prepoznaju vrijednost zadružnog modela koji omogućava udruživanje malih i nejakih pojedinaca u svrhu ostvarivanja poslovne dobiti
Tako je Davor, privučen kooperativnim principima i jednostavnim te financijski prihvatljivijim prednostima osnivanja zadružnog modela, početkom kolovoza otvorio zadrugu Artist Vito u centru Splita, koja prodaje materijal za nakit i nakit. „Diplomirao sam marketing i dobro se snalazim u poslovnim vodama. Supruga je umjetnica i ne može prodati vodu ni žednom, ali posjeduje unikatne talente (koji se mogu prodati). Sestra je diplomirala ekonomiju, ali ima i umjetničkog dara. Ona je zaposlena u dućanu kao voditeljica trgovine", opisuje Perišić svoju malu zadrugu i nastavlja: „Ja am upravitelj zadruge, izabran jednoglasno na četiri godine, supruga je predsjednca skupštine, a sestra zadrugar." U planu im je i pokretanje radionica na kojima će djecu učiti kako izrađivati nakit, a u budućnosti bi voljeli širiti svoj posao.
Ovaj primjer pokazuje da ljudi počinju prepoznavati vrijednost kooperativnih principa i prednosti osnivanja zadruga. Iako još uvijek ne postoji visoka razina svijesti o tome što znači demokratsko upravljanje radnika i koje su prednosti zadružnog modela poslovanja, kao što je to slučaj s Evropom, gdje su na taj način organizirane i velike tvrtke poput španjolskog Mondragona ili britanski lanac Co-operative Group, stvari se polako mijenjaju. S tim se slaže i predsjednica Uprave Hrvatskog zadružnog saveza Vedrana Stecca: „Ljudi sve više prepoznaju vrijednost zadružnog modela koji omogućava udruživanje malih i nejakih pojedinaca u svrhu ostvarivanja poslovne dobiti". A i država pripomaže. Tako je, primjerice, prije šest godina Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti potaknulo osnivanje braniteljskih zadruga koje djeluju u obrtničkim, poljoprivrednim i uslužnim djelatnostima, od Čazmatransa, koji se bavi prijevozom, do Breze, koja se bavi informatikom.
No, u Hrvatskoj je još uvijek najviše poljoprivrednih zadruga koje imaju svoju tradiciju još od prije Drugog svjetskog rata. Od 1530 registriranih zadruga, pedeset posto su poljoprivredne. Jedanaest posto su uslužne, devet posto trgovine, a šest posto građevinske. „Postoji trend osnivanja socijalnih zadruga koje nastaju udruživanjem ljudi s poteškoćama, bivših ovisnika i slično. Zadruge su dobar način da ti ljudi ostvare pravo na dostojanstven rad i financijsku dobit", pojašnjava Stecca. Smatra da pomoću zadruga „mali igrači", ujedinjujući svoje kapacitete, mogu konkurirati „velikima" i na taj način opstati na tržištu.
Kao primjere dobrog poslovanja navodi dvije zadruge - LIKUM i Kuna-gora. One su proteklih godina dobile nagradu za najuspješnije zadruge na Nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu koje se održava u Šibeniku. LIKUM, osnovana 1948. godine u Zagrebu, okuplja likovne umjetnike, koji uz pomoć zadruge plasiraju svoje proizvode i imaju trgovinu umjetničkog pribora i materijala. Njima pripada i Ulrich, najstarija likovna galerija u Hrvatskoj. Među njenim osnivačima nalaze se imena poznatih umjetnika kao što su Edo Murtić, Tomislav Krizman, Krsto Hegedušić. Zadruga trenutačno broji 250 umjetnika - zadrugara i 17 zaposlenih djelatnika.
S druge strane, Kuna-gora je zadruga koja okuplja pedesetak obrtnika. Oni rade kalupe za proizvodnju boca i izrađuju modele za građevinarstvo. Naslonjeni su na građevinarstvo, tj. tvornicu Vetropack straža iz Huma na Sutli koja proizvodi staklenu ambalažu za tržište. „Zadruga čiji obrtnici izrađuju kalupe naslonjena je na tvornicu koja izrađuje tu ambalažu. To je jedan primjer zajedničkog djelovanja gdje su se 'mali' udružili i preko zadruge se naslonili na industriju", objašnjava Stecci.
Ulaskom u EU, u Hrvatskoj će se početi primjenjivati Zakon o uvođenju Europske zadruge, koji će hrvatskom zadrugarima omogućiti predstavljanje na evropskom tržištu i time povećati njihovu konkurentnost
A ulaskom u EU, u Hrvatskoj će se početi primjenjivati i Zakon o uvođenju Europske zadruge, koji će hrvatskom zadrugarima omogućiti predstavljanje na evropskom tržištu i time povećati njihovu konkurentnost. „Svrha Europske zadruge je povezivanje različitih gospodarskih subjekata da se stvori jedinstvena zadruga s jedinstvenim pravnim etnitetom koji će omogućiti zajednički nastup na evropskom tržištu", objašnjava Stecca. No, uvjet za taj pristup je početni kapital od 30 tisuća eura.
Osim konkurentskih prednosti, koje nejakim poslovnim subjektima omogućuju stvaranje konkuretnih pozicija, zadruge privlače i zbog svojih principa koji se temelje na ekonomskoj demokraciji. No, u Hrvatskoj taj aspekt zadružnog poslovanja još uvijek nije u dovoljnoj mjeri osviješten. Kultura ekonomske demokracije u njima gotovo da i ne postoji. Tako barem smatra Milan Medić iz Centra za civilne inicijative koji se bavi proučavanjem ekonomske demokracije. „U Hrvatskoj nedostaje svijest da je zadruga neka vrsta 'dioničkog društva', da se tako namjerno krivo izrazim, u kojoj su zadrugari vlasnici koji snose punu odgovornost za poslovanje svoje zadruge. Još uvijek prevladava mišljenje da je 'zadruga' državno vlasništvo, a mi ćemo je iskorištavati, pomalo i potkradati, pa kada je utjeramo 'u crveno', zvat ćemo državu da je sanira pa da krenemo ispočetka. To nadalje vodi tome da se zadruge s takvom razinom zadružne (ne)svijesti osnivaju samo da se od države dobiju neki poticaji i sl. Naravno da takvo zadrugarstvo ne može biti uspješno", pojašnjava svoje stavove temeljene na dugogodišnjem proučavanju ekonomske demokracije, u što spadaju i zadružni modeli.
Razlog tome Medić vidi u činjenici da kod nas ne postoji pozitivno povijesno iskustvo u zadrugarstvu.
Prva zadruga na hrvatskom tlu, Pitomačka zanatnička zadružnica, osnovana je 1862. godine u Pitomači, kao obrtnička zadruga. Ona je nastala kao rezultat tadašnjih nastojanja radnika, obrtnika i seljaka u Evropi da poprave svoj položaj i zaštite vlastite interese. „Iako su prije Drugog svjetskog rata one imale određenu tradiciju u vidu zemljišnih i šumskih zadruga, za vrijeme socijalizma one su izgubile svoj smisao", smatra Medić. Njihova se uloga marginalizirala donošenjem zakona koji ukidaju zadružne saveze i bankarske sustave, a zemljište, prehrambene i druge pogone prenose kombinatima društvenog sektora poljoprivrede i prehrambene industrije.
„Danas ljudi obično pod 'zadrugom' misle na neko državno poduzeće kojem će oni biti samo kooperanti (vanjski poslovni suradnici koji ne snose odgovornost za poslovanje zadruge), a ne vlasnici. Tako i kada osnivaju zadrugu, oni obično ne misle svoju glavnu proizvodnju voditi kroz zadrugu, nego na svojem privatnom imanju. Tada se obično desi da od zadruge, koju su sami osnovali, ustvari očekuju da prodaje njihove tržišne viškove. Drugim riječima, to znači da sami svoje proizvode prodaju nakupcima ili samostalno na tržnici, a kada im ostanu viškovi ili roba slabije kvalitete koju ne mogu prodati, očekuju da će im to prodati zadruga", pojašnjava Medić.
„Ljudima nedostaje osjećaj vlasništva nad zadružnim procesom kojeg sami pokreću. Sreo sam se nebrojeno puta sa ljudima koji su osnivali zadrugu sa 100 kuna zadružnog uloga, a u isto vrijeme sami obrađivali vlastitih 10 ili 15 hektara zemlje. Ne postoji svijest ljudi da se horizontalno ujedinjuju proizvođači koji već imaju isti oblik proizvodnje (npr. 5 mljekara ili 5 voćara) kako bi smanjili svoje ulazne troškove, povećali svoj utjecaj na tržištu, a da pri tome svu svoju proizvodnju ujedine i zajednički rade na zadružnoj zemlji, štalama, strojevima ili već čime se bave", nastavlja Medić.
I Perišić, koji je za zadruge relativno nedavno saznao, kaže da se susreće s nepoznavanjem samog pojma otkako je osnovao zadrugu. „Ljudima to smrdi na samoupravni socijalizam, društveno, radničko upravljanje protiv kojeg smo se junački borili, ali u današnjem kontekstu se čini boljim da su tvornice ili brodogradilišta dali radnicim i od njih napravili zadrugare kao što su to uradili Talijani sa sjevera."
Milan Medić: Još uvijek prevladava mišljenje da je 'zadruga' državno vlasništvo, a mi ćemo je iskorištavati, pomalo i potkradati, pa kada je utjeramo 'u crveno', zvat ćemo državu da je sanira pa da krenemo ispočetka
Zadružna kultura posebno je razvijena u Zapadnim sredozemnim zemljama poput Italije, Francuske, Španjolske i Portugala. Zadruge tamo objedinjuju glavninu poljoprivredne porizvodnje. Riječ je često o obiteljskim zadrugama u kojima, prema Medićevom mišljenju, nema baš ekonomske demokracije, ali one imaju svojih prednosti. „Tako uložen kapital mnogo je manje mobilan nego velike multinacionalne kapitalističke tvrtke, a i dobit se ipak dijeli mnogo širem broju lokalnih ljudi nego samo anonimnim dioničarima potpuno izvan lokalne zajednice itd.", objašnjava Medić. Kao dobar primjer ekonomske demokracije u zadružnom modelu navodi poznatu argentinsku keramičarsku tvornicu Zanon. „Tvornica Zanon je osnovana tako što su je radnici preuzeli nakon stečaja i zatvaranja. U Argenitni postoji već preko 200 takvih tvornica koje su preuzeli zaposlenici nakon što su ih vlasnici zatvorili", priča Medić.
Je li bilo moguće da se problem tvornica uništenih privatizacijom i „pohlepnim" direktorima uredi na način da funkcioniraju kao zadruge, odnosno da radnici donose odluke i sami upravljaju?
„Mislim da nije toliko bitan oblik registracije, tj. hoće li, primjerice, brodogradilište biti zadruga, trgovačko ili dioničko društvu. Mnogo važnije je da se u poslovanje tih subjekata uvedu načela ekonomske demokracije", smatra Medić i dodaje:
„Brodogradnja je vrlo važna privredna grana, i ona svugdje u svijetu posluje s planiranim gubicima (do 10 posto su prihvatljivi). Stoga nema nikakvog smisla klasična kapitalistička privatizacija brodogradilišta, jer niti jedan privatni vlasnik neće poslovati s 10 posto ili više gubitaka. Takvi vlasnici bi vrlo brzo zatvorili brodogradilišta i prodali ih za građevinsko zemljište. To je potpuna besmislica iza koje se krije posvemašnja izgubljenost smjera brojnih hrvatskih vlada po pitanju brodogradnje. Stoga je brodogradnja svugdje u svijetu vezana ili na državu kao većinskog vlasnika, ili na velike industrijske komplekse koji preko planiranih gubitaka u brodogradnji ipak pokreću svoje druge tvrtke u proizvodnom nizu." Kao uspješan evropski primjer navodi baskijski Mondragon, koji također ima svoja brodogradilišta.
„Ne vidim razloga zašto zaposlenci ne bi mogli voditi hrvatska brodogradilišta. Osobito ako bi se ovaj proces nastavio, pa se kolektivizirala i neka druga državna poduzeća, ili privatna u stečaju, koja od brodogradnje imaju izravnu korist. Time bi smo dobili pravu sinergiju i poticaj za domaću privredu. Međutim, to se za sada čini daleko izvan domašaja bilo koje dosadašnje hrvatske vlade, pa tako i ove, ali i cijelokupne hrvatske opozicije. Hrvatska politička scena se po tom pitanju doima kao najobičniji Liliput, nesposoban dobaciti do ozbiljnijih i hrabrijih razvojnih vizija koje bi uključivale održivi razvoj zasnovan na ekonomskoj demokraciji. Tako da inicijativu za to ne bi trebalo očekivati iz tog smjera. Sve hrvatske vlade do sada su se jednostavno, ne samo po pitanju brodogradnje, u ekonomskom smislu ponašale poprilično veleizdajnički, ili u najmanju ruku nesposobno".
Ipak, dobrim znakom smatra prijedlog preustroja brodogradnje na način na koji to predlažu radnici brodogradilišta 3. maj.
„Mislim da nas u narednom razdoblju čeka cijeli niz ovakvih inicijativa, jer smo dotakli samo dno hrvatske kapitalističke noćne more. Ovakav trend će biti još izraženiji u svijetu, jer Hrvatska nije po tom pitanju nikakav izuzetak.", završava Medić.
